Putnik koji negdje čeka u redu, primjerice u nekoj zračnoj luci, ako se zatekne ispred skupine Kineza, ne bi se trebao iznenaditi ako se prije dolaska na šalter svi oni, jedan po jedan, nekako neprimjetno nađu ispred njega. Izvješća s gradilišta pelješkoga mosta govore o tome kako su kineski radnici ondje gotovo neprimjetni, kako se već vidi napredak građevine, ali graditelje se gotovo i ne može sresti u okolnim mjestima. Povučeni su i nenametljivi. Stereotipi imaju svoju podlogu, Kineze je po svijetu doista teško vidjeti da stvaraju galamu i kolektivno prave nered. Ali se mnogi od njih očito dobro snalaze u redu, nađu načina da se proguraju, da se potiho izbore za svoj štand na tržnici ili da prvi stignu ondje gdje se treba stići. Nisu rijetkost ni priče iz Kine o bespoštednoj borbi za mjesto u gradskim autobusima, o ljudima koji pljuju po ulici i ostavljaju smeće za sobom, o kineskim turistima koji ne poštuju temeljna pravila ponašanja. Svaki narod, svako podneblje i skupina poznati su po stereotipima i predrasudama što se uz njih vežu, pa onda promatrač može na temelju vlastitih osjećaja odlučiti hoće li odabrati dobre ili loše. Što se tiče Kine, u njoj kao i drugdje može se naći i dobrih i loših osobina, ali ne bi valjalo po njima suditi o čitavu društvu. No dojmovi o Kinezima imaju posebnu težinu jer je riječ o društvu čiji utjecaj u svijetu raste, a njegove vrijednosti i norme zapadnjacima su često nerazumljive.

U Hrvatskoj već godinama kruži anegdota o nekom hrvatskom izaslanstvu koje je došlo u Kinu, a kad su domaćini doznali koliko ukupno ima Hrvata, navodno su upitali: A zašto niste svi došli? Doista, kad bi se cijela Hrvatska preselila u Kinu, izgubila bi se u mnoštvu i nitko ne bi ni opazio pridošlice. Kina ne izgleda velika samo iz hrvatske perspektive, njezina veličina i gospodarska moć u okolnostima globalizacije sve više dolazi do izražaja.

Pelješki most ostat će zabilježen kao primjer uloge koju Hrvatska trenutačno ima u kineskim strateškim planovima. To je prvi projekt u Europskoj uniji, financiran iz proračuna Unije, čiji je izvođač kineska tvrtka. Most koji će spajati Dubrovnik s ostatkom Hrvatske za Kinu je ulaz na tržište EU-a, u uvjetima napetih gospodarskih odnosa u svijetu i sve veće zabrinutosti Zapada zbog kineske gospodarske ekspanzije. Zanimanje za gradnju mosta u Hrvatskoj rezultat je strategije kineske vlade pod nazivom »Beld and Road Initiative« (Inicijativa Pojas i cesta), kojom Kina želi ostvariti trgovinsku i infrastrukturnu povezanost s ostatkom svijeta. Strategija se ponegdje naziva i »novim putom svile«, čime sada početkom 21. stoljeća Kinezi ravnaju trgovačke putove kojima je sedamsto godina ranije kročio Marko Polo.

Ulazak kineske državne tvrtke u Hrvatsku, pa time i na područje Europske unije, nije gromoglasno pozdravljeno u zapadnim poslovnim krugovima. Štoviše, europski koncerni žale se da Kinezi ugrožavaju njihove interese jer niskim troškovima proizvodnje i malim plaćama narušavaju njihovu konkurentnost. Kao što Kina ne prihvaća pravila zapadnih demokracija, tako ne mari ni za zapadna poslovna pravila. Zapadni poduzetnici smatraju da njihovi kineski konkurenti na svjetskom tržištu često igraju prljavu igru, žale se da Kinezi ne poštuju intelektualno vlasništvo i da državnim subvencijama i niskim plaćama ruše konkurenciju. Istodobno se Kinezi koriste svakom prilikom kako bi poručili zapadnim investitorima da ako žele poslovati u Kini, moraju poštovati kineska pravila igre. Kinezi su grubi, reći će mnogi koji s njima posluju, i time će podgrijati predrasude i rast nepovjerenja između te goleme zemlje i ostatka svijeta.

Kad je Marko Polo svojedobno opisivao svoje putovanje Kinom, nitko mu nije vjerovao. Ta daleka zemlja na drugom kraju svijeta ondašnjemu je Zapadu bila nepojmljiva, njezina društvena struktura, običaji, tradicije, sustav vladavine, gospodarstvo bili su toliko nerazumljivi da su mnogi zaključili da takvo nešto ne postoji. U međuvremenu svijet je otkrio Kinu, divio se njezinim vladarima i gledao kako će iskoristiti njezina bogatstva. 

Od careva do komunista

Kinesko carstvo osnovano je 221. godine prije Krista i trajalo je više od dvije tisuće godina, sve do 1912., kad je proglašena republika. U tom razdoblju smjenjivale su se dinastije i kinesko se društvo razvijalo po pravilima koja su Zapadu bila strana i nepoznata. Kad je Zapad otkrio Kinu i napravio brodove dovoljno velike da dospiju do kineskih luka, Kina je kao i sva izvaneuropska područja postala meta kolonijalnih sila. Kina je 1800. proizvodila trećinu robe proizvedene na čitavom svijetu. Međutim, na njezinom su tlu u 18. stoljeću bješnjeli kolonijalni ratovi, a stanje se nije smirilo ni u 20. stoljeću, proglašenjem republike. Štoviše, slijedilo je razdoblje još veće nestabilnosti, stranih intervencija i djelomičnih okupacija, cjepkanja zemlje i unutarnjih sukoba. Gotovo cijela prva polovica 20. stoljeća prošla je u znaku borbe za prevlast između komunista i Kuomintanga, stranke koja je stvorila republiku i u početku surađivala s komunistima. Kuomintang je naposljetku 1949. protjeran na Tajvan, gdje je proglasio samostalnu državu, a vlast u kontinentalnoj Kini preuzeli su komunisti i proglasili pučku republiku.

Kina je desetljećima bila pokusni kunić vlastitih elita, lovina imperijalnih sila i poligon unutarnjih sukoba, zemlja koja je prespavala industrijalizaciju i bila iscrpljena neimaštinom. Pučka, ili narodna demokracija, kojom se kite komunisti svagdje, pa i u Kini, suprotnost je svomu imenu.

Dolazak komunista na vlast u Kini samo potvrđuje tezu da je komunistički pokret nastao kao reakcija na industrijalizaciju, ali je uspio u zemljama u kojima je industrijalizacija sporo napredovala. Uspjeh kineskih komunista vjerojatno se temelji s jedne strane na podršci Sovjetskoga Saveza, a s druge na činjenici da su stare elite bile omražene zbog korupcije i nesposobnosti upravljanja zemljom. Komunistički vođa Mao Ce Tung obećavao je stotinu cvjetova i druge blagodati, ali dolaskom komunista na vlast nevolje su dosegnule vrhunac. Redali su se neuspjesi planskoga gospodarstva, masovni progoni, ideološka lutanja. Nakon Maove smrti 1976., osamdesetih je uslijedilo otvaranje zemlje i nov način upravljanja.

Kina je desetljećima bila pokusni kunić vlastitih elita, lovina imperijalnih sila i poligon unutarnjih sukoba, zemlja koja je prespavala industrijalizaciju i bila iscrpljena neimaštinom. Pučka, ili narodna demokracija, kojom se kite komunisti svagdje, pa i u Kini, suprotnost je svomu imenu. Ona je samo tobože narodna, i to zbog toga što uska partijska elita odlučuje o svemu, namećući građanima svoju volju tvrdeći da zapravo oni sami to žele. U tome je vjerojatno tajna dugovječnosti komunističke vladavine u Kini, jer u kaosu prve polovice 20. stoljeća nekakva opća volja na kojoj bi se mogle temeljiti smislene političke strategije nije ni postojala. Nadalje, premda su i kineski komunisti vjeru proglasili državnim neprijateljem, kulturološka podloga koja proizlazi iz vjerskih tradicija u Kini činila je kinesko društvo podatnim za diktaturu.

Utjecaji vjera i svjetonazora

Kina je multireligijska država, sa snažnim tradicijama konfucijanizma, daoizma i budizma. Vjerska objava u istočnjačkim društvima razlikuje se od one na Zapadu, a drugačiji je i sam pojam religije. U Kini, kao i u nekim drugim susjednim zemljama, vidljivi su istodobni utjecaji, čak i istodobno prakticiranje različitih religija. Pritom je u nekim slučajevima teško i razlučiti razliku od vjere i svjetonazora. U nekim slučajevima, kao primjerice kod konfucijanizma, nije uopće jasno je li riječ o vjeri ili jednostavno o specifičnom poimanju svijeta.

No zanimljivo je da prevladavaju vjerski i svjetonazorski utjecaji koji propagiraju sklad, uvažavanje autoriteta i poslušnost. Mnogim se zapadnjacima gadi kad Kinezi podriguju pri jelu, ali to je stvar manira, kao što je u Kini stvar dobroga odgoja da se stariji i osobe višega društvenoga položaja osorno obraćaju mlađima i nižima, a oni taj odnos s radošću prihvaćaju. Kina je društvo u kojem su autoriteti na cijeni, a svaki pojedinac odgajan je u svijesti da je samo dio cjeline koju ne smije narušavati. Nije stoga čudno što Kinezi nemaju razumijevanja za metode zapadne demokracije, čak i kad se žale na ugnjetavanje i nedostatak slobode.

Kina je prije samo nekoliko desetljeća Zapadu služila za podsmijeh. Militaristički organizirano društvo, politika jednoga djeteta, gospodarstvo u kojem ništa nije uspijevalo, nizale su se godine gladi i prirodnih katastrofa. Kina je svijetu mogla prodavati samo jeftinu robu. Ali strategija njezina vodstva očito je pred očima imala dugoročne ciljeve, koji danas postaju vidljivi. Proizvođači računala prije dvadesetak godina selili su proizvodnju komponenata u Kinu zato što je ondje jeftina radna snaga i što je proizvodnja jednostavna. Danas se računala proizvode gotovo isključivo u Kini, s tim što velike kineske tvornice prave gotova računala i samo na njih lijepe marke različitih računalnih tvrtki. Osamdesetih se godina često moglo čuti o Kinezima koji zalaze u zapadne tvornice, fotografiraju, zapisuju, ukratko vrše industrijsku špijunažu. Danas, posljednjih mjeseci, javljaju se ozbiljne naznake da Kinezi špijuniraju svijet najmodernijim tehnologijama. Navodno su preko računalnih sustava u velike zapadne koncerne, čak i u državne uprave, instalirale minijaturne čipove uz pomoć kojih skupljaju informacije. U diplomatskim krugovima sedamdesetih je godina kružila priča o navodnom kineskom pokušaju lansiranja svemirskoga broda s posadom. Prema toj legendi Kinezi su uspješno lansirali letjelicu, ali nisu razvili mehanizme njezina povratka na zemlju pa letjelica s tijelima dvojice kineskih astronauta još uvijek kruži oko zemlje. Teško je reći koliko u tome ima istine, ali činjenica je da je Kina u međuvremenu ostvarila velik broj svemirskih letova, da su se njezine letjelice spuštale na mjesec i ondje prikupile važne podatke, da Kinezi prednjače u nekim svemirskim programima. Ukratko, Kina je danas jedna od vodećih svemirskih sila.

VOJNA SILA
Kina – najveći vjerovnik Amerike
U jeku trgovinskoga rata između Sjedinjenih Američkih Država i Kine moguće je pročitati podatke koji potvrđuju već poznatu vijest. A ona glasi: Kina posjeduje američke državne obveznice u vrijednosti više od bilijun dolara. To znači da je Kina i nadalje najveći vjerovnik Amerike. I kad čovjek danas gleda kineske trgovce jeftinim krpicama, teško se oteti dojmu da su i oni dio nekoga programa čija će se važnost tek vidjeti. Povrh svega, ne treba zaboraviti da je Kina nuklearna sila, stalna članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, da uz švrljanje po računalnim sustavima drugih sila sasvim vidljivo širi područje svojega vojnoga utjecaja na Pacifiku. I naravno, da Kineza ima 1 396 000 000, odnosno da je gotovo svaki peti stanovnik svijeta – Kinez.

 

Gubitak veze s tradicijom

Kinezi su potpuno uništili svoje tradicionalno društvo. Krajem pedesetih godina gotovo cjelokupno seosko stanovništvo razvrstano je u 26 000 »pučkih komuna«, organiziranih prema vojničkim načelima, sa zadaćom da se istodobno bave poljodjelstvom i industrijom. Kao posljedica te »reforme« početkom šezdesetih od gladi je umrlo oko 30 milijuna ljudi. Oni koji su ostali živi izgubili su svaku vezu sa svojim stvarnim zavičajem, s običajima i tradicijom. Slično se događalo i tijekom kampanja preodgoja, u kojima je mnoštvo ljudi izgubilo život, a ostali su svoje živote morali usklađivati s partijskim smjernicama. U Kini danas postoji 15 »megagradova« u kojima živi više od 260 milijuna ljudi, a uz njih Kina ima još više od 150 milijunskih gradova. Neka od tih »urbanih čudovišta« nastala su u samo nekoliko godina. U mnogima od njih normalan život nije moguć zbog velike koncentracije ispušnih plinova. Uz to, industrijski projekti imali su porazne posljedice na okoliš diljem Kine.

Uloga i smisao države kroz povijest su doživljavali različita tumačenja. Jedno od najdojmljivijih ponudio je Thomas Hobbes u djelu »Levijatan«, u kojem državu uspoređuje s biblijskim čudovištem. Prema Hobbesu, državu je stvorio čovjek kako bi zaštitio svoje interese, ali pred njom je u konačnici nemoćan. Današnja Kina pomalo izaziva dojam strašnoga Levijatana, u kojem ljudi postoje samo da bi pridonosili rastu BDP-a. Istodobno, ona se čak na neki način doima kao predvodnik, kao onaj koji pokazuje smjer u kojem ide postmoderno društvo. Opća volja ni u zapadnim demokracijama nije više rezultat tradicije, vrijednosti i kreativnosti društva, građanin je sve manje politički čimbenik, a njegova se uloga sve više svodi na potrošača i radnu snagu.

IZVORPrilika 140/2019.
Prethodni članakUZ PETU OBLJETNICU ODREKNUĆA OD SLUŽBE PAPE BENEDIKTA XVI. Hrvati su Josepha Ratzingera prije pola stoljeća upoznali kao naprednoga, ali i klasičnoga teologa
Sljedeći članakŠTO POKAZUJE SLUČAJ ULJANIK Zašto država odustaje od restrukturiranja brodogradnje