POSTOJI LI BIORAZGRADIVA PLASTIKA? Inicijativa za zabranu oksoplastike

Foto: Shutterstock

Zaklada »Ellen MacArthur« pokrenula je inicijativu »Ekonomija nove plastike« kojom se, uz ostalo, zahtijeva zabrana takozvane biorazgradive plastike, odnosno oksoplastike. Zaklada je međunarodna institucija sa sjedištem u Cowesu u Ujedinjenom Kraljevstvu, a njezini se članovi bave promicanjem kružne ekonomije i održivoga razvoja. Zaklada je vrlo utjecajna, a politički i financijski dobro umrežena. Stoga ne čudi da su prijedlog zabrane oksoplastike, uz predstavnike ekoloških udruga i znanstvenika, podržali i predstavnici industrije. Konačno, potporu toj inicijativi pružaju i političari, uključujući zastupnike Europskoga parlamenta. 

Mikroplastika je makroproblem

U zakladi »Ellen MacArthur« smatraju da je oksoplastika tržišna prijevara jer nije biorazgradiva i ne zaslužuje etiketu zelenoga materijala. Oksoplastika je »obična« plastika dodatno obogaćena metalima i aditivima koji ubrzavaju njezinu razgradnju (oksidaciju) u okolišu, no takvom razgradnjom oksoplastika ne nestaje, nego se pretvara u mikroplastiku. Taj nevidljivi oblik plastike, za razliku od konvencionalne plastike, još je teže rješiv ekološki problem.

Oksoplastika nije biorazgradiva, nego svojom oksidacijom na nevidljiv (ali mjerljiv) način plastificira okoliš. Jedina je razumna odluka na razini našega Ministarstva zaštite okoliša i energetike da se preduhitri zabrana oksoplastike na europskom i svjetskom tržištu. Time bi se spriječilo eventualno gomilanje neželjene oksoplastike na hrvatskom tržištu i u okolišu.

Zbog brojnih kampanja, političkih i građanskih inicijativa te znanstvenih upozorenja plastični otpad u prirodi postao je neprihvatljiv prizor. Ljudi su postali senzibilizirani, pa i alergični na sliku plastičnih vrećica u okolišu. Pojava mikroplastike u okolišu, naprotiv, ne izaziva takav otpor ili nelagodu. Mikroplastika je nevidljiva golomu oku pa, na prvi pogled, nije dio vidljivoga ekološkoga problema, odnosno vizualnoga onečišćenja. No dok je klasičnu plastičnu vrećicu relativno lako ukloniti iz okoliša, to nije moguće s mikroplastikom. Osim toga, konvencionalni se plastični materijali, ako su pravilno razvrstani, mogu reciklirati, a mikroplastika je usitnjen i raspršen oblik polimera koji se više ne može oporabiti.

U svijetu je na različite načine regulirana oksoplastika; u Francuskoj je zabranjena na državnoj razini, u Ujedinjenom su Kraljevstvu mnogi trgovački lanci dobrovoljno odustali od takve ambalaže, a u nekim se afričkim i azijskim zemljama (Južnoafrička Republika, Saudijska Arabija, Pakistan…) podupire uporaba oksoplastike. Čini se da je za Hrvatsku, u kojoj je politika odvajanja osnovnoga otpada i ambalaže nejasna i neusklađena, regulacija oksoplastike »prevelik zalogaj«. 

Nano-smeće

U zakladi »Ellen MacArthur« pozivaju se na načelo opreznosti, koje nudi zakonodavni okvir za zabranu ili moratorij nad uporabom oksoplastičnih vrećica i ambalaže. Budući da nije dokazano da je fragmentacija te plastike sigurna za okoliš i budući da postoje sumnje da nastala mikroplastika ireverzibilno impregnira prirodu, nema razloga da se oksoplastika nalazi na slobodnom tržištu. Oksoplastika je oblikovana da se pretvori u – smeće!

Inicijativa »Ekonomija nove plastike« naišla je na podršku uglednih znanstvenih institucija (državna sveučilišta u Kaliforniji i Michiganu te engleskom gradu Loughboroughu), političkih institucija (UN-ov ured za okoliš, Europska komisija, britanska vlada…), akreditiranih laboratorija, trgovačkih društava, građanskih udruga (WWF, Greenpeace, Zero Waste Europe, FoE Europe…), ali i industrije (BASF, Unilever, Nestle, L’Oreal, Henkel, Pepsico…). Stoga je zabrana oksoplastike sasvim izgledan scenarij. 

Potreba nove regulacije u Hrvatskoj

Tu bi činjenicu trebale iskoristiti nadležne institucije u Hrvatskoj i pravodobno uvesti novu, restriktivnu regulaciju oksoplastike. Ta je modificirana plastika uvozna roba, koja donosi više štete nego koristi. Mnogi je smatraju marketinškom podvalom kojom se zlorabi namjera dijela potrošača da se ponašaju ekološki odgovorno. Oksoplastika nije biorazgradiva, nego svojom oksidacijom na nevidljiv (ali mjerljiv) način plastificira okoliš. Jedina je razumna odluka na razini našega Ministarstva zaštite okoliša i energetike da se preduhitri zabrana oksoplastike na europskom i svjetskom tržištu. Time bi se spriječilo eventualno gomilanje neželjene oksoplastike na hrvatskom tržištu i u okolišu.

IZVORGlas Koncila br. 48/2017.
Prethodni članakŠTO KATOLIČKI NAUK KAŽE O DONIRANJU MRTVOGA TIJELA? »Grijeh je zakopati ono što može spasiti drugoga«
Sljedeći članakKOJI JE PRAVI SMISAO DOŠAŠĆA? Čovjek i vrijeme između dvaju Kristovih dolazaka