Sedamnaest sati prije nego što je u nedjelju 7. travnja u poslijepodnevnim satima u teškoj prometnoj nesreći u tunelu sv. Ilija kroz Biokovo ozlijeđen imenovani hrvatski nadbiskup i apostolski nuncij u Obali Bjelokosti mons. dr. Ante Jozić elektroničkom poštom poslao je autoriziran intervju koji smo uživo vodili u njegovoj rodnoj kući u Trilju tjedan dana ranije. U srdačnom raspoloženju rado je i detaljno govorio o svojim službama u diplomaciji Svete Stolice – Indiji, Moskvi i Hong Kongu. Taj 52-godišnji imenovani apostolski nuncij – čije je biskupsko ređenje bilo najavljeno za 1. svibnja u Splitu – u neformalnom se razgovoru prisjetio i povezanosti s pomoćnim splitskim biskupom dr. Petrom Šoljićem, preminulim u tragičnoj prometnoj nesreći, a na kraju razgovora izrazio je zahvalnost svima koji su pridonijeli da njegov poziv urodi plodom – vlastitim roditeljima koji su mu dali život i vjeru, triljskoj župi koja ima velik broj duhovnih zvanja, Splitsko-makarskoj nadbiskupiji koja ga je primila u sjemenište i bogosloviju, kao i poglavarima u Državnom tajništvu Svete Stolice.
MONS. JOZIĆ: Veze s Hrvatskom uvijek će ostati. Rođen sam ovdje u Trilju. Tu sam započeo s osnovnoškolskim obrazovanjem, a srednju školu i bogoslovni studij završio sam u Splitu. Rado se vraćam u svoj kraj, tu mi je rodbina, tu su mi korijeni. Kamo god išao po svijetu i što god radio – rado ću pronositi svoje hrvatsko podrijetlo i mjesto iz kojega potječem.
MONS. JOZIĆ: Katolička Crkva u Kini jedna je Crkva, postoji samo jedna Katolička Crkva, ne dijelimo je na patriotsku i podzemnu, ali riječ je o dvije zajednice – jedna od njih je priznata od države, a druga nije jer ne prihvaća nikakav odnos s vlastima. Ta posljednja baštini prijašnji pogled da svaka suradnja s vlastima upućuje na kompromitiranost vjere i odvajanje Crkve od pape i Rima, pa je izbjegavanje bilo kakvoga kontakta garancija da je netko lojalan univerzalnoj, sveopćoj Crkvi. Takva se situacija zadržala do danas, iako su se okolnosti promijenile u posljednjih 20-ak godina. U Kini je komunizam ostao na vlasti kao ideologija te članovi Komunističke partije ne mogu biti članovi ni jedne religije, no ipak odnos vlasti prema religijama drugačiji je nego prije. Crkva je ranije bila pod jakim udarom, država je promicala borbeni ateizam i bila je usmjerena protiv religije, a danas država nije protiv religija, nego sada nerijetko i pomaže sve religije, posebno one tipično kineske kao što su budizam, konfucijanizam, taoizam i druge. I katoličke zajednice s kojima civilne vlasti imaju dobre odnose dobivaju povrat oduzetih crkvenih nekretnina, pomoć za gradnju crkava i drugih crkvenih objekata. Važno je naglasiti da civilne vlasti žele imati potpunu kontrolu nad svakom aktivnošću u Crkvi, a posebno im je važno da utječu na izbor novih biskupa. Tko će biti lider u biskupiji, važno je za državu i za Crkvu. Svaka zajednica po kršćanskom nauku usredotočena je na biskupa, on je nosilac crkvene vlasti i okuplja svećenstvo, a svećenici svoje vjernike. Radi toga država želi imati glavnu riječ u izboru biskupa jer na taj način ima punu kontrolu nad vjernicima koji su im povjereni.
MONS. JOZIĆ: Za vrijeme svoje desetogodišnje službe nisam uspio nikada posjetiti Kinu, nego sam djelovao iz studijske misije u Hong Kongu. Unatoč tomu, susreo sam mnoge kineske biskupe, svećenike i časne sestre te vjernike laike u Hong Kongu i od njih dobivao prve informacije o stanju Crkve u njihovim biskupijama. Jako mi je drago da Crkva u Kini – koja je još podređena vlastima te kontrolirana i progonjena – ima živu vjeru i da se vjera i danas obnavlja i očituje kroz molitvu. Postoji velik broj župa u kojima vjernici laici rano ujutro, prije odlaska na posao, oko 4.30 – 5 sati odlaze u crkvu, mole krunicu, čekaju svećenika da dođe imati misu. To je ono što je održalo vjeru i što nadahnjuje mlade generacije. Nažalost, u posljednje vrijeme vlasti su zabranile dovođenje djece u crkvu, sva djeca mlađa od 18 godina više ne mogu ići u crkvu, pa je prenošenje vjere na djecu prepušteno isključivo roditeljima u krugu obitelji. To je velika zaprjeka u razvoju Crkve i duhovnih zvanja, pa je zato uloga obitelji nezamjenjiva.
MONS. JOZIĆ: Što se tiče Rusije, Katolička je Crkva jako mala jer postoje samo četiri biskupije i vrlo mali broj katolika, a on se, nažalost, svakim danom smanjuje zbog sve manjega broja mladih obitelji, zbog iseljavanja i velike smrtnosti. Unatoč tomu, te su zajednice žive zahvaljujući upravo Katoličkoj Crkvi i svećenstvu. I uloga je nuncija i nuncijature podržavati te zajednice i pomagati im da se ne osjećaju manjinama i građanima drugoga reda. Osim toga, predstavništvo Svete Stolice u Rusiji pozvano je na poseban način promicati i razvijati ekumensko nastojanje i dijalog između sestrinske Ruske pravoslavne Crkve i Katoličke Crkve. I susret pape Franje i patrijarha Kirila na Kubi 2016. govori o plodu toga ekumenskoga rada i potrebi njegova daljnjega razvitka unatoč brojim zaprjekama. Zahvaljujući čestim kontaktima i zajedničkim projektima, otvorenu i poštenu dijalogu prema Ruskoj pravoslavnoj Crkvi, došlo je do popravljanja odnosa i boljega prihvaćanja dviju strana. To je pridonijelo i uspostavljanju punih diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Ruske Federacije 2010. godine. Dakle, trebalo je proći dosta vremena da se ponovno izgradi povjerenje. U tom smislu crkvena je diplomacija dala svoj golem obol.
MONS. JOZIĆ: Nikada nisam posjetio Afriku, a dobio sam imenovanje upravo za Obalu Bjelokosti. Za sada ne znam mnogo informacija, ali Obala Bjelokosti ima oko 24 milijuna stanovnika, od kojih su 20 posto katolici, 10 posto protestanti, a većina su muslimani. Katolička Crkva dosta je prisutna u društvu, cijenjena je i stabilna te živi u okružju normalnoga ispovijedanja vjere – što je važno za razvoj Crkve. Katolička Crkva ima svoje škole i bolnice te pridonosi boljitku na odgojnom i karitativnom području. Prema crkvenom ustroju Obala Bjelokosti ima 15 biskupija i nalazi se pod Kongregacijom za evangelizaciju naroda. U glavnom gradu Yamoussoukru izgrađena je najveća crkva, a nuncijatura – kao i sva druga diplomatska predstavništva – su u Abidjanu. Islamska vjera je dominantna, ali ne priječi rad drugih Crkava.
MONS. JOZIĆ: Dolazim kao predstavnik Svetoga Otca koji će podržavati mjesnu Crkvu i njezine biskupe u zajedništvu i jedinstvu sa sveopćom Crkvom i Petrovim nasljednikom. Sveta Stolica ne će se miješati u unutarnja politička pitanja jedne zemlje, ali će svojim radom pridonijeti, koliko to bude u njezinoj moći, da se izbjegnu socijalne napetosti te stvore uvjeti za miroljubivo rješavanje svih sporova ako do njih ponovno dođe. Nuncijatura će uvijek biti osjetljiva na sve potrebe mjesnih biskupa, kao i svih crkvenih institucija. Nastojat ću svojim radom pridonijeti razvoju mjesne Crkve i društva u cjelini.
MONS. JOZIĆ: U mnogim državama to je naslijeđe iz povijesti, po kojem su države željele iskazati čast i poštovanje prema Svetoj Stolici radi njezine neutralnosti dajući prvenstvo vatikanskomu predstavniku da bude doajen, dekan, voditelj diplomatskoga zbora. Tu tradiciju nastavlja i Obala Bjelokosti i Sveta Stolica joj je na tome jako zahvalna. Za Svetu Stolicu to je ne samo čast, nego i obveza da preko svoga predstavnika pridonese boljitku odnosa između države primateljice i svih opunomoćenih veleposlanika i njihovih država. To je, dakle, bitna uloga u svakoj državi, jer u važnim trenutcima doajen je uvijek pozvan da predstavlja ne samo Svetu Stolicu, nego i cijeli diplomatski zbor.
MONS. JOZIĆ: Nuncij je predstavnik Svetoga Otca pri mjesnoj Crkvi i državnim vlastima, njegova je uloga dakle dvosmjerna. Radi se o komplementarnim ulogama koje se ni u čemu ne kose. S jedne strane nuncij je most koji povezuje mjesnu partikularnu Crkvu s univerzalnom Crkvom na čelu s papom, a s druge njegova je uloga štititi vjerska prava i slobode te iste Crkve pri državnim vlastima. U onim državama gdje ne postoji puna sloboda vjere predstavnik Svete Stolice može biti od velike pomoći. Dakle, nuncij nije samo diplomat, nego je i biskup koji ima svoje duhovno poslanje.
MONS. JOZIĆ: Prvotna uloga nuncija nije diplomatska ni svjetovna, nego je crkvena i duhovna – nuncij ne predstavlja samo Svetoga Otca, nego je pozvan na svjedočenje Božje riječi. Nuncij nije samo predstavnik Vatikana, nego i nadbiskup koji pomaže riješiti prijepore i nesuglasja. Svaki zakon u Crkvi nije samo juridicistički zakon, nije zakon samo radi zakona, nego je to ujedno ispovijedanje vjere. Naša se diplomatska služba veže uz crkvenost, uz svjedočenje evanđelja, uz služenje svakoj biskupiji, uz ispravno gledanje i tumačenje zakona i crkvene discipline. Nunciji su pastoralno aktivni, posjećuju biskupije i župe na poziv, predvode slavlja i čine sve ono što je svaki drugi biskup dužan činiti u svojoj biskupiji. To je prvotna uloga crkvene diplomacije. Crkveno i duhovno uvijek je važnije od civilnoga i diplomatskoga. Međutim predstavnik Svetoga Otca je i predstavnik pri državi – gdje ima obvezu predstavljati Svetu Stolicu te promicati mir i opće dobro cjelokupnoga društva.
MONS. JOZIĆ: Nuncij nije biskup bez stada, postoji i naslovna biskupija – meni je dodijeljena biskupija Cissa i drago mi je da je ona baš u Hrvatskoj – za koju se govori da je današnji Rovinj, u Istri. Već sam spomenuo da nuncij ima svoju pastvu dok u državi u kojoj živi pastoralno djeluje za mjesnu Crkvu. Nuncij treba službu obavljati u otčinskom smislu – dobrohotno, s razumijevanjem, imati vremena i razumijevanja za svećenike i biskupe, imati dosta strpljivosti i mudrosti. Uglavnom svi poslovi koje obavlja nuncijatura su delikatni, nekada problematični, pa treba biti pronicav kako bi se došlo do onoga što je najbolje rješenje za Crkvu.
MONS. JOZIĆ: U svim državama u kojima sam djelovao, a posebno za vrijeme mojega služenja u Hong Kongu kada sam se brinuo za našu Crkvu u Kini, nisam se osjećao kao birokrat, nego kao obični svećenik koji radi i služi svima kojima je poslan. Iako su me svećenici i biskupi u Kini doživljavali kao nuncija jer su znali da sam tamo za njih, da predstavljam Svetoga Otca, nisu me doživljavali kao diplomata, nego kao brata u Kristu kojemu se mogu obratiti i tražiti pomoć, kojega mogu posjetiti u bilo koje vrijeme, kojemu mogu reći sve, pa i najveće tajne. U nekim teškim trenutcima oni su znali da je nuncij osoba koja ne može biti hladna ni nezainteresirna za patnje Kristovih vjernika.
MONS. JOZIĆ: Jedna od glavnih dužnosti i obveza nuncija jest pronalaziti kandidate koji su prikladni za imenovanje da budu biskupi i voditelji mjesnih Crkava. Sveta Stolica uvijek taj postupak obavlja na isti način u svim državama: traže se dakle mišljenja lokalnoga klera i drugih biskupa kako bi se pronašla najbolja osoba ili osobe koje imaju ispravan pogled na crkveni polog vjere, koje su moralne u ponašanju, dobro formirane i potkovane u nauku Crkve i kanonskom pravu. Za svećenike koji se nađu da su dostojni, da su sposobni voditi druge, da imaju dobar karakter, da će biti prihvaćeni od klera, da su vjerni papi u obavljanju svoje službe, takve se osobe izabiru za biskupe i imenuju za važne službe u Crkvi.
MONS. JOZIĆ: Mislim da je to manje važno pri izboru biskupa. Trojica papa koje ste spomenuli držali su se općih pravila za izbor novih biskupa. Papa Franjo dodao je još neke nove upute kakve biskupe Crkva danas treba. Ali opći principi uvijek vrijede. Naravno da je Crkva u sadašnjem trenutku osjetljivija na pojedina pitanja pa traži da se provjeri psihološko stanje kandidata, njegove sklonosti, ovisnosti itd. Sve to obavlja nuncijatura i šalje Kongregaciji za biskupe ili Kongregaciji za evangelizaciju na provjeru i daljnje postupanje.
