INTERVJU S MONS. DR. ANTOM JOZIĆEM, IMENOVANIM NADBISKUPOM I APOSTOLSKIM NUNCIJEM »Uzdanje u Boga najbolji je odgovor na patnju i trpljenje«

Snimio: I. Tašev | Novoimenovani apostolski nuncij nadbiskup mons. dr. Ante Jozić
Sveta Stolica uvijek taj postupak obavlja na isti način u svim državama: traže se dakle mišljenja lokalnoga klera i drugih biskupa kako bi se pronašla najbolja osoba ili osobe koje imaju ispravan pogled na crkveni polog vjere, koje su moralne u ponašanju, dobro formirane i potkovane u nauku Crkve i kanonskom pravu. Za svećenike koji se nađu da su dostojni, da su sposobni voditi druge, da imaju dobar karakter, da će biti prihvaćeni od klera, da su vjerni papi u obavljanju svoje službe, takve se osobe izabiru za biskupe i imenuju za važne službe u Crkvi.

Sedamnaest sati prije nego što je u nedjelju 7. travnja u poslijepodnevnim satima u teškoj prometnoj nesreći u tunelu sv. Ilija kroz Biokovo ozlijeđen imenovani hrvatski nadbiskup i apostolski nuncij u Obali Bjelokosti mons. dr. Ante Jozić elektroničkom poštom poslao je autoriziran intervju koji smo uživo vodili u njegovoj rodnoj kući u Trilju tjedan dana ranije. U srdačnom raspoloženju rado je i detaljno govorio o svojim službama u diplomaciji Svete Stolice – Indiji, Moskvi i Hong Kongu. Taj 52-godišnji imenovani apostolski nuncij – čije je biskupsko ređenje bilo najavljeno za 1. svibnja u Splitu – u neformalnom se razgovoru prisjetio i povezanosti s pomoćnim splitskim biskupom dr. Petrom Šoljićem, preminulim u tragičnoj prometnoj nesreći, a na kraju razgovora izrazio je zahvalnost svima koji su pridonijeli da njegov poziv urodi plodom – vlastitim roditeljima koji su mu dali život i vjeru, triljskoj župi koja ima velik broj duhovnih zvanja, Splitsko-makarskoj nadbiskupiji koja ga je primila u sjemenište i bogosloviju, kao i poglavarima u Državnom tajništvu Svete Stolice.

Veze s Hrvatskom uvijek će ostati
Odabrali ste Split za svoje biskupsko ređenje, a služba Vas već gotovo 25 godina »izvlači« iz domovine. Briše li se u Vašoj novoj službi povezanost s domovinom i u kojoj ćete mjeri moći biti Hrvat kao nuncij?

MONS. JOZIĆ: Veze s Hrvatskom uvijek će ostati. Rođen sam ovdje u Trilju. Tu sam započeo s osnovnoškolskim obrazovanjem, a srednju školu i bogoslovni studij završio sam u Splitu. Rado se vraćam u svoj kraj, tu mi je rodbina, tu su mi korijeni. Kamo god išao po svijetu i što god radio – rado ću pronositi svoje hrvatsko podrijetlo i mjesto iz kojega potječem.

Hrvatska ne može dugo čekati
Koliko Vam je poznata aktualna situacija u Hrvatskoj, kako izvana vidite hrvatske izazove i probleme?
MONS. JOZIĆ: Redovito čitam hrvatski tisak i zanima me trenutačna situacija u domovini. Kao što svi znate i osjećate, Hrvatska se još nalazi pred brojnim izazovima. Postoje mnogi gorući problemi koje je potrebno rješavati: ljudi ostaju bez posla, mladi ne mogu osnovati obitelj niti je dolično prehraniti jer nemaju zaposlenja. Mnogi se zato moraju iseljavati i tražiti bolje izvore prihoda ili bolja mjesta rada. Stoga mi se čini važno naglasiti da treba biti osjetljiviji na ta krucijalna pitanja te hitno donositi konkretne mjere kako bi hrvatsko društvo što prije nadvladalo te teškoće, kako gospodarske tako i socijalne, i bilo utemeljeno na istinskim vrijednostima, da se rad ljudski poštuje i dostojno plati. Hrvatska ne može dugo čekati. Zato rado preporučujem u molitve naš hrvatski narod, da se ne boji izazova ma koliko god to bilo teško, nego da se uvijek uzda u Boga koji nam daje ne samo odgovore na mnoga pitanja, nego nas nadahnjuje i pomaže nam u trenutcima najveće životne potrebe.

 

Garancija lojalnosti sveopćoj Crkvi
Iza Vas kao diplomata dva su veoma osjetljiva područja dijaloga Crkve – u Rusiji s pravoslavnima, a u Kini s državnim vlastima. Kako je nedavno potpisivanje privremenoga sporazuma između Svete Stolice i Narodne Republike Kine o imenovanju biskupa utjecalo na odnose tzv. podzemne i tzv. službene Crkve?
Rado preporučujem u molitve naš hrvatski narod, da se ne boji izazova ma koliko god to bilo teško, nego da se uvijek uzda u Boga koji nam daje ne samo odgovore na mnoga pitanja, nego nas nadahnjuje i pomaže nam u najpotrebnijim trenutcima života.

MONS. JOZIĆ: Katolička Crkva u Kini jedna je Crkva, postoji samo jedna Katolička Crkva, ne dijelimo je na patriotsku i podzemnu, ali riječ je o dvije zajednice – jedna od njih je priznata od države, a druga nije jer ne prihvaća nikakav odnos s vlastima. Ta posljednja baštini prijašnji pogled da svaka suradnja s vlastima upućuje na kompromitiranost vjere i odvajanje Crkve od pape i Rima, pa je izbjegavanje bilo kakvoga kontakta garancija da je netko lojalan univerzalnoj, sveopćoj Crkvi. Takva se situacija zadržala do danas, iako su se okolnosti promijenile u posljednjih 20-ak godina. U Kini je komunizam ostao na vlasti kao ideologija te članovi Komunističke partije ne mogu biti članovi ni jedne religije, no ipak odnos vlasti prema religijama drugačiji je nego prije. Crkva je ranije bila pod jakim udarom, država je promicala borbeni ateizam i bila je usmjerena protiv religije, a danas država nije protiv religija, nego sada nerijetko i pomaže sve religije, posebno one tipično kineske kao što su budizam, konfucijanizam, taoizam i druge. I katoličke zajednice s kojima civilne vlasti imaju dobre odnose dobivaju povrat oduzetih crkvenih nekretnina, pomoć za gradnju crkava i drugih crkvenih objekata. Važno je naglasiti da civilne vlasti žele imati potpunu kontrolu nad svakom aktivnošću u Crkvi, a posebno im je važno da utječu na izbor novih biskupa. Tko će biti lider u biskupiji, važno je za državu i za Crkvu. Svaka zajednica po kršćanskom nauku usredotočena je na biskupa, on je nosilac crkvene vlasti i okuplja svećenstvo, a svećenici svoje vjernike. Radi toga država želi imati glavnu riječ u izboru biskupa jer na taj način ima punu kontrolu nad vjernicima koji su im povjereni.

Mlađi od 18 godina ne mogu ići u crkvu
Crkva u Kini je patnička i mučenička, suočava se s teškoćama u djelovanju zbog pritisaka režima. Uostalom, ni Vi niste mogli djelovati u samoj Kini, nego je misija bila uspostavljena u Hong Kongu…

MONS. JOZIĆ: Za vrijeme svoje desetogodišnje službe nisam uspio nikada posjetiti Kinu, nego sam djelovao iz studijske misije u Hong Kongu. Unatoč tomu, susreo sam mnoge kineske biskupe, svećenike i časne sestre te vjernike laike u Hong Kongu i od njih dobivao prve informacije o stanju Crkve u njihovim biskupijama. Jako mi je drago da Crkva u Kini – koja je još podređena vlastima te kontrolirana i progonjena – ima živu vjeru i da se vjera i danas obnavlja i očituje kroz molitvu. Postoji velik broj župa u kojima vjernici laici rano ujutro, prije odlaska na posao, oko 4.30 – 5 sati odlaze u crkvu, mole krunicu, čekaju svećenika da dođe imati misu. To je ono što je održalo vjeru i što nadahnjuje mlade generacije. Nažalost, u posljednje vrijeme vlasti su zabranile dovođenje djece u crkvu, sva djeca mlađa od 18 godina više ne mogu ići u crkvu, pa je prenošenje vjere na djecu prepušteno isključivo roditeljima u krugu obitelji. To je velika zaprjeka u razvoju Crkve i duhovnih zvanja, pa je zato uloga obitelji nezamjenjiva.

Trebalo je desetljeće za izgradnju povjerenja
Vaša je služba bila vezana i uz Rusiju. Koja je uloga diplomacije u procesu ekumenskoga zbližavanja dviju Crkava?

MONS. JOZIĆ: Što se tiče Rusije, Katolička je Crkva jako mala jer postoje samo četiri biskupije i vrlo mali broj katolika, a on se, nažalost, svakim danom smanjuje zbog sve manjega broja mladih obitelji, zbog iseljavanja i velike smrtnosti. Unatoč tomu, te su zajednice žive zahvaljujući upravo Katoličkoj Crkvi i svećenstvu. I uloga je nuncija i nuncijature podržavati te zajednice i pomagati im da se ne osjećaju manjinama i građanima drugoga reda. Osim toga, predstavništvo Svete Stolice u Rusiji pozvano je na poseban način promicati i razvijati ekumensko nastojanje i dijalog između sestrinske Ruske pravoslavne Crkve i Katoličke Crkve. I susret pape Franje i patrijarha Kirila na Kubi 2016. govori o plodu toga ekumenskoga rada i potrebi njegova daljnjega razvitka unatoč brojim zaprjekama. Zahvaljujući čestim kontaktima i zajedničkim projektima, otvorenu i poštenu dijalogu prema Ruskoj pravoslavnoj Crkvi, došlo je do popravljanja odnosa i boljega prihvaćanja dviju strana. To je pridonijelo i uspostavljanju punih diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Ruske Federacije 2010. godine. Dakle, trebalo je proći dosta vremena da se ponovno izgradi povjerenje. U tom smislu crkvena je diplomacija dala svoj golem obol.

U okružju normalnoga ispovijedanja vjere
Odlazite sada u Obalu Bjelokosti, iz misije u Aziji idete u Afriku. Znamo da nije zgodno unaprijed govoriti, no možete li ukratko predstaviti zemlju, a posebno Katoličku Crkvu u kojoj ćete biti u službi Svete Stolice…

MONS. JOZIĆ: Nikada nisam posjetio Afriku, a dobio sam imenovanje upravo za Obalu Bjelokosti. Za sada ne znam mnogo informacija, ali Obala Bjelokosti ima oko 24 milijuna stanovnika, od kojih su 20 posto katolici, 10 posto protestanti, a većina su muslimani. Katolička Crkva dosta je prisutna u društvu, cijenjena je i stabilna te živi u okružju normalnoga ispovijedanja vjere – što je važno za razvoj Crkve. Katolička Crkva ima svoje škole i bolnice te pridonosi boljitku na odgojnom i karitativnom području. Prema crkvenom ustroju Obala Bjelokosti ima 15 biskupija i nalazi se pod Kongregacijom za evangelizaciju naroda. U glavnom gradu Yamoussoukru izgrađena je najveća crkva, a nuncijatura – kao i sva druga diplomatska predstavništva – su u Abidjanu. Islamska vjera je dominantna, ali ne priječi rad drugih Crkava.

U Hrvatsku iz Obale Bjelokosti obično dolaze vijesti o socijalnim napetostima i političkim sukobima nakon građanskoga rata. S kakvim stajalištem i porukom dolazite u takav ambijent?

MONS. JOZIĆ: Dolazim kao predstavnik Svetoga Otca koji će podržavati mjesnu Crkvu i njezine biskupe u zajedništvu i jedinstvu sa sveopćom Crkvom i Petrovim nasljednikom. Sveta Stolica ne će se miješati u unutarnja politička pitanja jedne zemlje, ali će svojim radom pridonijeti, koliko to bude u njezinoj moći, da se izbjegnu socijalne napetosti te stvore uvjeti za miroljubivo rješavanje svih sporova ako do njih ponovno dođe. Nuncijatura će uvijek biti osjetljiva na sve potrebe mjesnih biskupa, kao i svih crkvenih institucija. Nastojat ću svojim radom pridonijeti razvoju mjesne Crkve i društva u cjelini.

Štititi vjerska prava i slobode
Mnogima izvan diplomatskoga kruga možda nije poznato da je upravo nuncij u mnogim zemljama i doajen diplomatskoga kora. Kako je zapravo došlo do te povlastice koju ćete i Vi imati u Obali Bjelokosti?
Prvotna uloga nuncija nije diplomatska ni svjetovna, nego je crkvena i duhovna – nuncij ne predstavlja samo Svetoga Otca, nego je pozvan na svjedočenje Božje riječi. Naša se diplomatska služba veže uz crkvenost, uz svjedočenje evanđelja, uz služenje svakoj biskupiji, uz ispravno gledanje i tumačenje zakona i crkvene discipline. Nunciji su pastoralno aktivni, posjećuju biskupije i župe na poziv, predvode slavlja.

MONS. JOZIĆ: U mnogim državama to je naslijeđe iz povijesti, po kojem su države željele iskazati čast i poštovanje prema Svetoj Stolici radi njezine neutralnosti dajući prvenstvo vatikanskomu predstavniku da bude doajen, dekan, voditelj diplomatskoga zbora. Tu tradiciju nastavlja i Obala Bjelokosti i Sveta Stolica joj je na tome jako zahvalna. Za Svetu Stolicu to je ne samo čast, nego i obveza da preko svoga predstavnika pridonese boljitku odnosa između države primateljice i svih opunomoćenih veleposlanika i njihovih država. To je, dakle, bitna uloga u svakoj državi, jer u važnim trenutcima doajen je uvijek pozvan da predstavlja ne samo Svetu Stolicu, nego i cijeli diplomatski zbor.

Jedna od uloga nuncija jest jačati i vezu između Rimskoga prvosvećenika i mjesne Crkve, ali ste i veleposlanik Svete Stolice pri državnoj vlasti. Kako pomiriti dvije funkcije koje nuncij »nosi«?

MONS. JOZIĆ: Nuncij je predstavnik Svetoga Otca pri mjesnoj Crkvi i državnim vlastima, njegova je uloga dakle dvosmjerna. Radi se o komplementarnim ulogama koje se ni u čemu ne kose. S jedne strane nuncij je most koji povezuje mjesnu partikularnu Crkvu s univerzalnom Crkvom na čelu s papom, a s druge njegova je uloga štititi vjerska prava i slobode te iste Crkve pri državnim vlastima. U onim državama gdje ne postoji puna sloboda vjere predstavnik Svete Stolice može biti od velike pomoći. Dakle, nuncij nije samo diplomat, nego je i biskup koji ima svoje duhovno poslanje.

Crkveno i duhovno ispred civilnoga
Kao nuncij predstavljate Crkvu i kao evanđeosku i Božju ustanovu u kontekstu koji je politički i materijalan. Bi li u takvu kontekstu bilo lakše – Vama kao diplomatu – predstavljati Crkvu tek kao udruženje i instituciju? Koliko zapravo »svjetovna« diplomacija razumije tu dimenziju Crkve?

MONS. JOZIĆ: Prvotna uloga nuncija nije diplomatska ni svjetovna, nego je crkvena i duhovna – nuncij ne predstavlja samo Svetoga Otca, nego je pozvan na svjedočenje Božje riječi. Nuncij nije samo predstavnik Vatikana, nego i nadbiskup koji pomaže riješiti prijepore i nesuglasja. Svaki zakon u Crkvi nije samo juridicistički zakon, nije zakon samo radi zakona, nego je to ujedno ispovijedanje vjere. Naša se diplomatska služba veže uz crkvenost, uz svjedočenje evanđelja, uz služenje svakoj biskupiji, uz ispravno gledanje i tumačenje zakona i crkvene discipline. Nunciji su pastoralno aktivni, posjećuju biskupije i župe na poziv, predvode slavlja i čine sve ono što je svaki drugi biskup dužan činiti u svojoj biskupiji. To je prvotna uloga crkvene diplomacije. Crkveno i duhovno uvijek je važnije od civilnoga i diplomatskoga. Međutim predstavnik Svetoga Otca je i predstavnik pri državi – gdje ima obvezu predstavljati Svetu Stolicu te promicati mir i opće dobro cjelokupnoga društva.

Biskup je u percepciji i službi otac. Kako se u diplomatskoj službi manifestira to otčinstvo? Jer, nuncij je – ako se to tako može reći – »biskup bez stada«… Postoji li čežnja za pastvom?

MONS. JOZIĆ: Nuncij nije biskup bez stada, postoji i naslovna biskupija – meni je dodijeljena biskupija Cissa i drago mi je da je ona baš u Hrvatskoj – za koju se govori da je današnji Rovinj, u Istri. Već sam spomenuo da nuncij ima svoju pastvu dok u državi u kojoj živi pastoralno djeluje za mjesnu Crkvu. Nuncij treba službu obavljati u otčinskom smislu – dobrohotno, s razumijevanjem, imati vremena i razumijevanja za svećenike i biskupe, imati dosta strpljivosti i mudrosti. Uglavnom svi poslovi koje obavlja nuncijatura su delikatni, nekada problematični, pa treba biti pronicav kako bi se došlo do onoga što je najbolje rješenje za Crkvu.

Biskupi »po mjeri« pape
Još se jedan stereotip veže uz diplomaciju – da je hladna i birokratizirana… Kako na to odgovarate?

MONS. JOZIĆ: U svim državama u kojima sam djelovao, a posebno za vrijeme mojega služenja u Hong Kongu kada sam se brinuo za našu Crkvu u Kini, nisam se osjećao kao birokrat, nego kao obični svećenik koji radi i služi svima kojima je poslan. Iako su me svećenici i biskupi u Kini doživljavali kao nuncija jer su znali da sam tamo za njih, da predstavljam Svetoga Otca, nisu me doživljavali kao diplomata, nego kao brata u Kristu kojemu se mogu obratiti i tražiti pomoć, kojega mogu posjetiti u bilo koje vrijeme, kojemu mogu reći sve, pa i najveće tajne. U nekim teškim trenutcima oni su znali da je nuncij osoba koja ne može biti hladna ni nezainteresirna za patnje Kristovih vjernika.

Važna uloga nuncija jest i ona u određivanju kandidata za episkopat. Kako izgleda taj proces iz vizure nuncija?

MONS. JOZIĆ: Jedna od glavnih dužnosti i obveza nuncija jest pronalaziti kandidate koji su prikladni za imenovanje da budu biskupi i voditelji mjesnih Crkava. Sveta Stolica uvijek taj postupak obavlja na isti način u svim državama: traže se dakle mišljenja lokalnoga klera i drugih biskupa kako bi se pronašla najbolja osoba ili osobe koje imaju ispravan pogled na crkveni polog vjere, koje su moralne u ponašanju, dobro formirane i potkovane u nauku Crkve i kanonskom pravu. Za svećenike koji se nađu da su dostojni, da su sposobni voditi druge, da imaju dobar karakter, da će biti prihvaćeni od klera, da su vjerni papi u obavljanju svoje službe, takve se osobe izabiru za biskupe i imenuju za važne službe u Crkvi.

Postoje li biskupi »po mjeri« pape Franje, pape Benedikta XVI., pape Ivana Pavla II.? Koliko se vizija pontifikata određenoga pape odražava u izboru biskupa?

MONS. JOZIĆ: Mislim da je to manje važno pri izboru biskupa. Trojica papa koje ste spomenuli držali su se općih pravila za izbor novih biskupa. Papa Franjo dodao je još neke nove upute kakve biskupe Crkva danas treba. Ali opći principi uvijek vrijede. Naravno da je Crkva u sadašnjem trenutku osjetljivija na pojedina pitanja pa traži da se provjeri psihološko stanje kandidata, njegove sklonosti, ovisnosti itd. Sve to obavlja nuncijatura i šalje Kongregaciji za biskupe ili Kongregaciji za evangelizaciju na provjeru i daljnje postupanje.

Doživio sam patničku i mučeničku Crkvu
Koje ste biskupsko geslo izabrali? Možete li opisati elemente svojega grba i njegovo značenje?
MONS. JOZIĆ: Izabrao sam riječi iz psalma 31: »U Tebe se, Gospodine, uzdam« koje mnogi vežu i uz geslo bl. Alojzija Stepinca. No uzeo sam geslo iz drugoga razloga – tijekom službe u Kini doživio sam patničku i mučeničku Crkvu, u kojoj vjernicima ne preostaje ništa drugo nego se uzdati u Boga i njegovu pomoć. Vjera u Boga ima smisao i budućnost i ni jedan režim ne može je nadvladati. Uzdanje u Boga najbolji je odgovor na patnju i trpljenje, a to je doživio i naš Stepinac. U tom smislu htio sam povezati i svoje geslo i grb. Htio sam uklopiti razne države u kojima sam djelovao, rodni kraj i patničku Crkvu u Kini. Tu je most na rijeci Cetini u Trilju. Most uvijek spaja, a ne razdvaja, uvijek zbližava, a ne udaljava. To je upravo i služba nuncija da uvijek pridonosi izgradnji mostova među ljudima i među državama. Zato se pripremaju i potpisuju ugovori da budu garancija stabilnosti Crkve u društvu. Nadalje, u grbu je dominantna boja plava, a tu je i zvijezda – simbol Blažene Djevice Marije, pod čiju se zaštitu stavljamo da možemo lakše obavljati svoj posao. Knjiga označava Božju riječ i našu službu naviještanja evanđelja svakomu narodu i kulturi – bilo zgodno ili nezgodno vrijeme.

IZVORGlas Koncila br. 15/2019.
Prethodni članakNA OSTATCIMA CRKVE IZ 1300. Župna crkva sv. Lovre u Kalima
Sljedeći članakPLODOVI AUTENTIČNIH KARIZMA Poniznost i poslušnost