»Imamo npr. toliko praznih zgrada, domova, zadružnih i školskih prostora u kojima je zadrugarstvom moguće organizirati seosku tržnicu u svakom naselju – organizirani otkup, preradu, plasman proizvoda malih seoskih obiteljskih gospodarstava – dnevni, tjedni, mjesečni utržak članovima malih seoskih obiteljskih gospodarstava, sredstva za život mladim obiteljima. Zgrade zjape, a organizacije nema«, napominje Ivandić.
Prema statističkim predviđanjima do 2050. na Zemlji bi trebalo biti tri milijarde ljudi više. Zbog industrijalizacije i drugih gospodarskih grana koje se razvijaju i šire te zauzimaju prostor očekuje se smanjenje obradivih površina za oko 17 posto. Istodobno proizvodnja hrane trebala bi se povećati za 60 posto do 2050. godine. To su podatci o Svjetskom danu hrane. Ukupno se baci trećina proizvedene hrane na svijetu. Isti podatci pokazuju da Hrvatska godišnje baci oko 380 000 tona zdravstveno ispravne hrane. Svaka država koja drži do dostojanstva svojih stanovnika prvo promišlja o proizvodnji hrane jer to je osnova da bi čovjek preživio. O proizvodnji hrane i problemima opstanka stanovništva na selu govori Zdravko Ivandić, predsjednik udruge »Svoj na svome«. Rođen je 1954. u Đakovu, gdje je proveo djetinjstvo. Osnovnu školu pohađao je u selu Strizivojni nadomak Đakova, gdje je imao mogućnost upoznati i zavoljeti mentalitet poljoprivrednika. Srednju školu pohađao je u Zagrebu, studirao je i diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Splitu te potom radio u više zemalja, Austriji, Njemačkoj, Kanadi. Vratio se 1990., kad je postao hrvatski vojnik, dragovoljac Domovinskoga rata. Predsjednik je udruge za zaštitu obiteljskih gospodarstava »Svoj na svome« – Šestanovac, koja se zauzima za uzgoj i očuvanje izvornih vrsta domaćih životinja, izvornih sjemenskih vrsta – ratarskih i vrtlarskih kultura, za očuvanje maloga seoskoga obiteljskoga gospodarstva, član je Stočarsko-poljoprivredne zadruge »Krajina Biokovo – Šestanovac«.
IVANDIĆ: Ime udruge jasno je onima koji to žele shvatiti, prihvatiti, jer čovjek mora ostati i opstati u svom okružju gdje je rođen, gdje je odrastao i među svojim narodom. Neotuđivo je ljudsko pravo biti »svoj na svome«. Ono je neodvojivo od ljudske naravi koju mu je Bog dao, postavio ga u njegovo prirodno stanište. Promatrajući ljudsku sreću i radost, jedino u svom domu, kod kuće čovjek se u potpunosti ostvaruje u realnom svijetu u kojem nije »izbjeglica i lutalica«. To je sve teže shvatiti suvremenomu čovjeku koji je predugo navikavan da je sve novo napredno, suvremeno, moderno, na dobrobit čovjeka te da postoje obećane zemlje i obećana društva. Tako funkcionira novi svijet, a to je odlazak, tuđina. Istina je vrlo jednostavna – ne treba nikamo ići, nigdje drugdje tražiti bolji život. Naravno, to je stvar kućnoga odgoja, odgoja unutar obitelji, a zbog toga je tako zlokoban udar na obitelj, obiteljsko gospodarstvo, omalovažavanje i ponižavanje jednostavnoga načina života. Valja se boriti protiv takvih teza, a način je jednostavan, umrežavanjem onih koji još drže do vrijednosti obitelji, Boga i domovine. Globalizam i tzv. suvremene prilike treba pojedinac i zajednica stavljati pod kontrolu, jednostavno ih isključivati kao da ih nema kad je u pitanju nacionalni interes.
IVANDIĆ: O brojkama je teško govoriti jer se mijenjanju iz dana u dan, ali da je i samo netko otišao i napustio domovinu, previše je. Nažalost, otišle su stotine, tisuće, stotine tisuća osoba u potrazi za boljim životom. Veća je kušnja domoljublja za Hrvatsku danas negoli devedesetih kad se stvarala Hrvatska. Ljude se sustavno dovodi u iluziju da je negdje drugdje ne samo bolje, nego da se ovdje ne može živjeti i da se ništa ne isplati. Vidljivo je da se namjerno stvara svekoliko crnilo i opstruira sve što je na korist općega, zajedničkoga dobra te se onemogućavaju sve konstruktivne inicijative, pozitivni projekti kako na lokalnoj tako i na državnoj razini. Formula takvih promišljanja vrlo je jednostavna – potreban je raskol po svim šavovima hrvatskoga nacionalnoga korpusa. Zanimljivo je analizirati medije. Dobije se dojam da ne postoji perspektiva koja nudi budućnost za sve žitelje Hrvatske. A kad se vratim u struku, o gospodarstvu, strategiji gospodarskoga razvitka, poljoprivredi koja je kralježnica gospodarstva, stočarstvu koje je temelj poljoprivrede nema ni riječi. To povlači za sobom dvije stvari: ili je u pitanju nesposobnost ili stvarna obmana. Kad bolje analiziramo, dakle mi koji smo na terenu, proizvođači, i koji se susrećemo s birokracijom, jasno vidimo da ide laž na laž, obmana na obmanu. Nažalost, narod šuti i trpi. Zanimljivo je analizirati politički establišment koji već likuje s uvjerenjem da je sve gotovo te da su dobro odradili svoj posao u nekom globalnom procesu. S druge strane, čvrstoga sam uvjerenja da Hrvatska ima snage oduprijeti se prividu pogubnih procesa te da će narod napokon shvatiti da je besmisleno izgubiti svoj identitet za koji su brojni dali živote. Velik je zalog i žrtva za slobodu hrvatskoga naroda i nema se nitko pravo kockati s time.
IVANDIĆ: Naša rodna gruda je selo i promišljam kako omogućiti život na selu. Velika većina gradske čeljadi rodom je sa sela. Napuštanjem sela suvremeni čovjek napušta, gubi identitet, gubi imunitet, orijentire, uporište, korijene. Suvremeni svijet u tom kontekstu gubi kompas. Opstojnost je temelj, a da bi netko opstao, mora živjeti, imati hranu, a kasnije je sve nadogradnja. Nažalost, naša država ima strategiju, ali ona nije na tragu opstojnosti stanovnika Hrvatske. Od posebne je važnosti u proizvodnji hrane i u poljoprivredi očuvati izvorne vrste domaćih životinja i izvorne sjemenske vrste. To je etička, moralna, kulturološka i povijesna obveza. To je dio baštine, nasljeđa, nacionalnoga identiteta kojemu nije mjesto u muzeju, nego mu je mjesto u svakidašnjem životu. Krenemo li od izvorne sjemenske vrste, ratarsko-vrtlarske kulture mogu se očuvati jedino ako ih se iz godine u godinu sije, sadi, na prikladan način uzgaja. Isto tako izvorne vrste domaćih životinja može se očuvati jedino ako im se osigura odgovarajući način uzgoja kao što je cjelogodišnja vanjska ispaša. Ako je način uzgoja neodgovarajući, pogrješan je te izaziva modifikaciju, mutaciju. Umjesto da se oslonimo na svoje autohtono, proizvodimo ekološko, u Hrvatskoj podliježemo globalnomu i pogodujemo nečemu što nije u skladu s našom tradicijom. Upravo nam naša ekološka proizvodnja s autohtonim sortama i pasminama daje prednost pred ostalima da budemo prepoznatljivi.
IVANDIĆ: Treba istaknuti činjenicu da čovjek bez zemlje ne može postojati. Bog ga je stvorio na zemlji. A što je zemlja Hrvatska nego zemljišni fond, poljoprivredno zemljište, zajednički pašnjaci, parkovi prirode, šume, vode, privatni posjedi, tzv. državna zemlja. Nije to u vlasništvu države u smislu da bi ju interesne skupine unutar institucija hrvatske države mogle svojatati i otuđiti. Tu je već dugogodišnji problem jer je u pitanju opstojnost Hrvatske. Toga su svjesni žitelji. Treba gledati gospodarsku perspektivu koja nudi budućnost u ekološkoj proizvodnji. U poljoprivredi to prepoznajemo u stočarstvu, kralježnici gospodarstva, koje je temelj poljoprivrede svakomu obiteljskomu gospodarstvu, zapravo je okosnica razvoja. Nažalost, sustavno se obmanjuje javnost – s jedne se strane promiče virtualno blagostanje, tobožnji napredak, s druge strane nemilice se pljačkaju i osiromašuju svi žitelji Hrvatske. Život na selu nastoji se učiniti nemogućim, jer ljudima na selu je onemogućeno stjecanje sredstava za život, dakle prihod, dnevni, tjedni, mjesečni utržak. Nagomilalo se puno taloga, tako da je život od vlastitoga rada na selu postao pretežak, a stočarstvo i poljodjelstvo nisu popularizirani.
IVANDIĆ: Poljoprivrednik, seljak ili farmer, nebitno kako se zvao, ugrožen je do razine izdržljivosti. Rješenje je vrlo jednostavno, a to je pitanje političke volje. To se zajedništvom i okupljanjem u određene udruge ili kako ih se već nazvalo mora izboriti. Na primjer, lokalna uprava odrađuje svoj dio posla, dakle čuva sebe. Tu je i kroz medije vidljiva korupcija, a nepotizam je ugrađen u način ponašanja hrvatskoga društva. Površnom analizom dovoljno je vidjeti koliko članova iz obitelji ili šire rodbine ide jutrom u javnu ili državnu instituciju raditi. Na taj način nema ravnomjernoga razvoja Hrvatske. Potrebno je definirati pojmove: poljoprivrednik – seljak, selo, obiteljsko gospodarstvo, kriterije za određivanje ekološki čiste zdrave hrane, tržišno gospodarstvo – liberalnu tržišnu privredu koja se globalno nameće kao svojevrsna nadsuvislost.
IVANDIĆ: Koncesiju na zemlju dobivaju »odabrani«, što je samo po sebi amoralno, protuzakonito, kažnjivo. To je samo još jedan korak prema oduzimanju, izbacivanju lokalnih žitelja od vlasništva nad zemljom. Stvara se dojam da pravo na koncesiju imaju svi, a u praksi koncesiju dobivaju odabrani. S vremenom će i taj broj biti reduciran. Zemlja Hrvatska je neotuđiva i samo nasljedna, naravno ako Hrvatska želi opstati. Tu odrednicu treba ugraditi u zakonodavnu regulativu u Ustav. Davanje zemlje u koncesije samo je prvi korak prema rasprodaji. Nažalost, Hrvatska ide u krivom pravcu. Na primjer lokalna uprava odrađuje svoj dio posla »transparentno i demokratski« kako bi Hrvatska iz komunizma, liberalizma bila uvedena u neofeudalizam. Davanjem u zakup golemih prostora zajedničkih pašnjaka »velikima« onemogućava se ispaša izvornih vrsta domaćih životinja. Dakle nema ispaše za autohtone uzgajivače ovaca, koza, goveda, svinja, peradi, dakle nema opstanka malim seoskim obiteljskim gospodarstvima, koja su okosnica održivoga razvoja tzv. ruralnoga prostora, uvjet opstojnosti. Na razini Hrvatske obvezno treba donijeti odluku da se javno – na internetu / mrežnim stranicama ministarstava kontinuirano objavljuju sljedeći podatci, izvješća i informacije: komu su (poimenično) dodijeljene koncesije po natječajima državnoga poljoprivrednoga zemljišta i tereni Hrvatskih šuma (za ispašu i po mjerama ruralnoga razvoja), da se vide površine dane koncesije, troškovi / cijene koju plaća dobitnik koncesije državi, da su vidljivi s druge strane izdatci države koje nepovratno daje dobitniku koncesije godišnje; da se konačno vidi ima li tu uopće ekonomske opravdanosti za državu. Ima puno fiktivnih igara. Jer sve više država daje nepovratno novac koncesionarima, a sve je manje zaposlenih radnika, sve manji je broj stoke i količina proizvodnje mesa, mlijeka i mliječnih proizvoda, a sve je više uvoza mesa, mlijeka, mliječnih proizvoda, voća i povrća loše kvalitete. O toj je temi posljednjih godina dosta objavljivano u medijima, utvrđene su brojne nelogičnosti i rabote kriminala. Ministar Tolušić dobro je to uočio, proanalizirao i počeo s dobrim kontrolama i mjerama dovođenja u red. Tako treba nastaviti. Također je poznato da je u području dodjele nepovratnih sredstava, poticaja u poljoprivredi te trgovine poljoprivrednim i stočnim proizvodima na tržnicama velika igra kriminala i utaje poreza. Tu je jasno i logično pitanje gdje su fiskalizacije (blagajne) na tržnicama? Gdje su kontrole OPG-a koji su registrirani na papiru, posebno onih koji ništa ne proizvode svoje, nemaju svoje zemlje, a stalno prodaju ili preprodaju goleme količine poljoprivrednih proizvoda? Potrebne su kontinuirane kontrole koncesionara. Za državni inspektorat zaista ima puno posla.
IVANDIĆ: Sredstva europskih fondova samo su mamac, jednostavno su omča oko vrata. Ne samo da Hrvatskoj nisu potrebna, ona su pogubna za hrvatsku suvislost, samodostatnost, suverenost, posebno ako dođe do referenduma o napuštanju članstva u Europskoj uniji. Ta su sredstva iz proračuna. Proračun RH dio je proračuna Europske unije. Zbog tih enormnih sredstava, koja se dijele kapom i šakom u najvećoj mjeri upravo tim odabranim, Hrvatska će u budućnosti gorko ispaštati. Čovjek pojedinac, a i narod mora živjeti od svoga rada.
IVANDIĆ: Lobijima nije mjesto unutar institucija, poluge vlasti još su u rukama hrvatske države, a javno je mnijenje na strani općega, zajedničkoga dobra. Potrebno je da državne strukture djeluju u tom smislu, stvar je to političke volje. Nažalost, resorna ministarstva i Vlada na perfidan način djeluju suprotno interesima svih žitelja jer nedostaje dobre volje unutar vodećih institucija kako na lokalnoj tako regionalnoj i na državnoj razini. Imamo npr. toliko praznih zgrada, domova, zadružnih i školskih prostora u kojima je zadrugarstvom moguće organizirati seosku tržnicu u svakom naselju – organizirani otkup, preradu, plasman proizvoda malih seoskih obiteljskih gospodarstava – dnevni, tjedni, mjesečni utržak članovima malih seoskih obiteljskih gospodarstava, sredstva za život mladim obiteljima. Zgrade zjape, a organizacije nema. Ima niz pozitivnih primjera. Sve veći broj, posebno mladih, svoju budućnost vidi jedino u Hrvatskoj, i to na rodnoj grudi. Shvaćaju da jedino tu mogu biti svoji na svome. Mladi će se za to znati izboriti. Unatoč vladajućemu globalizmu, a ne da trgovački lanci otvaraju svoje podružnice u svakom selu prodajući u bescjenje, upravo seljaku – poljoprivredniku, članovima preostalih malih seoskih obiteljskih gospodarstava svoje nejestive prehrambene proizvode.
