Gotovo poput refrena ponavlja se u Ponovljenom zakonu poziv narodu na slušanje i vršenje zakona i uredba. Plod vršenja Božjih odredba jest život i zaposjedanje zemlje, što će poslije biti dodatno objašnjeno povezivanjem vršenja zapovijedi s jakošću naroda: »Držite sve zapovijedi što vam ih danas naređujem da budete jaki.« Sveti pisac naglašava da je Gospodin Bog otaca upravo u trenutku kad spominje obećanje zemlje. On je otcima nju obećao i sada će to obećanje izvršiti, a narod u vršenju zapovijedi mora biti dosljedan. »Držite ih i vršite«, izričaj je koji se dvadesetak puta ponavlja u Ponovljenom zakonu, više nego i u jednoj drugoj knjizi Staroga zavjeta, a uvijek se odnosi na ispunjavanje obveza koje proizlaze iz Zakona. Ovdje takvo prianjanje uz Zakon ima i svoj razlog: »To će u očima narodâ biti vaša mudrost i vaša razboritost.« Takvo će poimanje poslije ući i u mudrosnu književnost, gdje je upravo vršenje Božjih zapovijedi, a onda i strah Božji, izvor prave mudrosti. Osim toga, taj redak označuje i onaj pravac židovske misli prema kojoj je izraelski narod Božji znak među svim narodima. Oni tada ne mogu učiniti drugo nego priznati: »Samo je jedan narod mudar i pametan, a to je ovaj veliki narod.« Prihvaćanjem zapovijedi i obveze da ih vrši, izraelski narod uživa u Božjoj blizini. To ga razlikuje od svih drugih naroda. Bog je Izraelu blizu »kad god ga zazovemo«. Riječ je o posebnoj značajki Ponovljenoga zakona. Ostale knjige Petoknjižja naglašavaju, upravo suprotno, Božju udaljenost, njegovu svetost nasuprot narodu. Ovdje se pak naglašava kako Bog stanuje usred svoga naroda, a u tradiciji Ponovljenoga zakona vidljivo je i da se zapravo misli na Božju prisutnost u jeruzalemskom Hramu, iako to nije izričito rečeno budući da je knjiga smještena u kontekst koji prethodi ulasku u obećanu zemlju. Dva su dakle znaka veličine izraelskoga naroda: Božja blizina i njegov Zakon. Jedno bez drugoga ne može postojati.
Farizeji i pismoznanci kao predstavnici onih s kojima će se kasnija kršćanska zajednica naći u sukobu, posebice u odnosu na ispravan način vršenja Zakona, u evanđeoskom odlomku postavljaju Isusu pitanje o obrednoj čistoći njegovih učenika. Evanđelist Marko potom objašnjava način obdržavanja obredne čistoće kod farizeja, ali i kod »svih Židova«. Kad farizeji i pismoznanci spominju »predaju starih«, misle na usmenu predaju, za koju su držali da jednako potječe od Mojsija kao i pisani Zakon. Za njih nije bilo razlike između tih dviju vrsta propisa. Isus pak, navodeći Izaijine riječi, razlikuje pisani Zakon što ga je Bog dao Mojsiju na Sinaju od propisa koji pripadaju kasnijoj »ljudskoj« tradiciji. Usto, on daje i vlastito tumačenje propisa o obrednoj čistoći, koje naglasak stavlja na ljudske postupke. Čovjek nije onečišćen time što je dotakao nekoga ili nešto, što je prema židovskim propisima bilo smatrano nečistim, nego time što čini zla djela i ne vrši one najvažnije Božje zapovijedi. Pitanje obredne čistoće bilo je od osobite važnosti jer je čovjeka činilo sposobnim za susret s Bogom. Svojim tumačenjem Isus ne mijenja starozavjetne propise, nego ih shvaća u svjetlu mudrosne književnosti čiji je odjek i ovonedjeljni otpjevni psalam.
Pisac Jakovljeve poslanice na samom se početku predstavlja kao »Jakov, sluga Boga i Gospodina Isusa Krista«, a tradicija ga obično poistovjećuje s Jakovom, »bratom Gospodinovim«. Često se pak toga Jakova dovodi u vezu s Jakovom Mlađim, sinom Alfejevim. Ipak, jezik je ove poslanice vrlo profinjen i dorađen grčki, što je malo vjerojatno za nekoga poput Jakova apostola ili brata Gospodinova. Usto, nauk ove poslanice pokazuje veliku srodnost s kršćanskim spisima s kraja 1. i početka 2. st., pa je vjerojatnije djelo nekoga iz drugoga naraštaja kršćana, ali iz judeo-kršćanskoga kruga. Poslanica je pripisana Jakovu, bratu Gospodinovu, zbog ugleda što ga je uživao među kršćanima židovskoga podrijetla. Upravljena je »raseljeništvu«, što je označavalo Židove raspršene grčko-rimskim svijetom. Nakon kratkoga govora o koristi kušnje, pisac poslanice upozorava svoje čitatelje da ne optužuju Boga za napasti koje ih vode prema smrti. Naprotiv, »svaki dobar dar, svaki savršen poklon odozgor je«. Bog nije izvor zla i smrti, nego dobra i života. On je »Otac svjetlila«, kao što je to rečeno u izvještaju o stvaranju u Knjizi Postanka, kada se misli na svjetlost u svijetu, no on je i izvor duhovne svjetlosti, što proizlazi iz ivanovskih spisa. I u toj svojoj darežljivosti dobrim, Bog je stalan i nepromjenjiv. Po svojoj dobroti on je naumio kršćane poroditi »riječju Istine«, pri čemu se misli na cjelinu Božje objave ljudima. Poslije će ona u ovoj poslanici biti nazvana »savršenim zakonom slobode« ili »kraljevskim zakonom«. Tako, Božjom milošću, kršćani postaju njegova najizvrsnija stvorenja. No takvo stanje stvari povlači i odgovornost kršćana. Oni su pozvani »primiti usađenu riječ koja ima moć spasiti duše« njihove. Očito je pritom riječ o podsjećanju na Isusovu prispodobu o sijaču. Ta spasenjska riječ prima se tako što se vrši. Jedan od oblika vršenja riječi jest pomaganje onima koji su u potrebi, kao i odolijevanje napastima svijeta.
