Do uredništva Glasa Koncila nedavno su došli potresni zapisi ukrajinske redovnice s. Veronike Galatan koja je proteklih mjeseci susretala i pomagala u zbrinjavanju izbjeglih osoba iz ratom zahvaćene Ukrajine. Ona obnaša službu vikarije bazilijanske viceprovincije sv. Bazilija i Makrine u Hrvatskoj. Riječ je o redovnici koja je godine 2006. položila vječne zavjete kao sestra Reda sv. Bazilija Velikoga. Diplomirala je na Nacionalnom sveučilištu u Zaporižju na Odsjeku za socijalni rad. Kao redovnica služila je u Hrvatskoj, Italiji (zajednica Cenacolo), Grčkoj i Ukrajini.
* * *
Kao pripadnica Reda svetoga Bazilija Velikoga Provincije Presvetoga Trojstva u Ukrajini po Božjoj providnosti prošle godine došla sam na službu u Viceprovinciju svetoga Bazilija i svete Makrine u Hrvatskoj. Ni ja ni moji nadređeni nismo mogli ni pomisliti da će ovo imenovanje za kratko vrijeme odigrati važnu ulogu kako u mom životu tako i u životima onih koje će Gospodin darovati.
»Seko, znaš li da je počeo rat u Ukrajini?« Te sam riječi čula od svoga brata koji me uporno zvao ujutro 24. veljače 2022.
Čuvši tu vijest daleko od kuće, htjela sam se što prije vratiti u Ukrajinu kako bih bila sa svojim susestrama, rođacima, prijateljima i narodom. Svaki je dan bio težak jer su informacije koje su stizale s društvenih mreža parale dušu…
»Veronika, kako to, ljudi pokušavaju napustiti Ukrajinu, a ti se želiš vratiti?« rekla je generalna poglavarica kad sam izrazila želju da se vratim u Ukrajinu. »Ne znam zašto je Bog odlučio da smo te postavile na službu u Hrvatskoj još prije rata. Pitaj Boga što želi da sada tamo učiniš.«
S početkom rata u Ukrajini u Hrvatsku su počeli dolaziti Ukrajinci bježeći s ratnoga područja. Najviše je bilo žena i djece, koji su sa sobom poveli i kućne ljubimce. Zahvaljujući potpori časne majke generalice, izvukla sam se iz »plakanja« i prijavila se u Crveni križ te sam se pridružila grupi volontera za pomoć u prihvatu izbjeglica iz Ukrajine.
Pomoć izbjeglicama iz Ukrajine uključivala je nekoliko faza: useljavanje i nabavu potrebnih kućanskih potrepština; davanje potrebnih informacija u vezi s prijavom boravka, traženjem posla, školovanjem djece… Tu mi je dobro došlo znanje hrvatskoga jezika. Počela sam prevoditi u policiji, u socijalnim službama, u bolnicama, u centrima, u samostanima, u obiteljima u kojima su bili naseljeni Ukrajinci.
Svaki je dan bio ispunjen pričama, dirljivim, teškim i bolnim… U većini slučajeva slušala sam nekoga tko je pričao, plakao, bunio se, ljutio se, mrzio i… dalje volio… Pokušavala sam osjetiti trenutak kada se treba približiti, a kada se odmaknuti. Shvatila sam da je njihova bol prevelika, a ja sam premalena da je izliječim. Zato sam odlučila samo biti s njima i uz njih.
* * *
* * *
Sjedim i s trepetom u duši razmišljam o priči koju sam upravo čula od žene iz Mariupolja. Ima više od 70 godina. Živi u Zagrebu s kćerju i unukom. Štitili su ih ruski okupatori, koji su im bombardirali kuće. Sjedili su u podrumu dok nisu pobjegli. Nisu samo sjedili, nego su i molili. »Danas mi je Bog donio radosnu vijest«, rekla je zahvalna Valentina nakon što je doznala da su joj sin i najstariji unuk živi. Gledam tu ženu s ponosom. Toliko je u njoj Boga Živoga. Ona je sama križni put Božji… Ona kao Bog prihvaća, obavija i ne žali se…
* * *
Mlada majka iz Severodonecka, dok je popunjavala dokumente u policiji, rekla mi je: »Moj sin je sa sobom ponio samo školski dnevnik i teniski reket jer je igrao tenis u Ukrajini. Stvarno želi ići u školu.« Gledala sam dječaka od 12 godina kojega sam neki dan upoznala i vidjela sam u njemu žeđ za životom, za znanjem, za razvojem. Gledala sam tu mladu majku i vidjela kako njezina krhka ženska ramena u nepoznatoj zemlji postaju ne samo majčina, nego i očeva ramena za njezina sina.«
* * *
»Veronika, hvala što ste s nama«, rekla je mlada majka koju sam s kćerju ispratila s policije nakon što su dobile isprave za privremenu zaštitu u Hrvatskoj. Zagrlila sam je, a ona je raširila dlanove i nastavila: »Evo naše obiteljske relikvije.« U rukama joj je bila stara, mala ikona Majke Božje s Djetetom, s obavijenim dlanovima. To mi je još jednom pokazalo veličinu činjenice da Bog gradi osobni odnos s čovjekom…
* * *
Blagdan Kristova uskrsnuća poklonio je svim volonterima slobodan dan, ali smo otac Andrij i ja došli posjetiti naše izbjeglice. »Krist je uskrsnuo! A ja sam vas čekala«, rekla je gospođa koja je vidjela da otvaram vrata radne sobe.
»Ja sam djed koji je došao vidjeti svoje unuke, nisam ih vidio otkad je počeo rat«, rekao je uplakani stariji muškarac koji je iz Harkiva odveden u Austriju. Zbog toga što su otišli s različitih mjesta i u različito vrijeme obitelj je završila u različitim zemljama. »Sretan ti blagdan!« rekao je, pozorno me gledajući u oči. Zahvalila sam i uspjela ga samo zagrliti bez riječi jer bol nema riječi…
Čim sam se okrenula, prišla mi je starija žena iz Zaporižja, oslanjajući se na štap, i zamolila me da joj dam vode. »Gledajte, došli su Rusi, izbacili nas. Živjela sam na selu, imala sam sve, a sad«… i počela je plakati.
Vrativši se u crkvu na svetu liturgiju, prinijela sam Gospodinu njihove oči, njihova srca i sve što je u njima, vidljivo i nevidljivo, sve ono što treba dodir Uskrsnuloga kako bi uskrsnulo.
* * *
Nažalost, rat u Ukrajini još traje. Unatoč opasnosti, neki se Ukrajinci vraćaju u domovinu. Mnogo je onih koji se žele vratiti, ali više nemaju svoj dom. Zahvaljujući otvorenosti Hrvata, izbjegli iz Ukrajine imaju priliku nastaviti školovanje, zaposliti se i nabaviti potrepštine za život. Naravno, moraju se suočiti s raznim teškoćama, ali u usporedbi s ratnim opasnostima imaju mirno nebo.
Višemjesečno zbrinjavanje izbjeglica donijelo mi je nova poznanstva, izgradilo prijateljske odnose među nama. S nekima se susretnem u gradu, nekima dođem u posjet. Zahvalnost Ukrajinaca s kojima me rat spojio u Hrvatskoj očituje se u njihovim riječima i djelima. »Sestra Veronika, drago mi je što vas vidim. Hoćete li popiti kavu? Hoćete li jesti boršč, upravo sam ga skuhala? Ispekla sam za vas pasku (uskrsni kruh) da osjetite miris rodnoga doma…«
I tek sada razumijem riječi moje vrhovne poglavarice časne majke Marčele: »Pitaj Boga gdje u ovom trenutku možeš učiniti više.« U vrijeme rata, kada zbunjenost i nepoznato okružuju čovjeka od glave do pete, jednostavna gesta postaje nada u najbolje.
