Bilo da je riječ o različitim inačicama uskrsnoga kruha ili kolača u obliku janjeta, bilo o običaju da janjetina bude dio uskrsnoga stola, janje je i na razini kulture, tradicionalne, ali i popularne, prepoznato kao jedan od simbola Uskrsa. No dok su neki drugi uskrsni simboli preuzeti iz pretkršćanskih kultura te su s kršćanskim otajstvom povezani nekom bližom ili pak vrlo dalekom analogijom – jaje je, primjerice, razmjerno lako prepoznati kao začetak novoga života, dok između zečeva i kršćanskoga otajstva Uskrsa uistinu nije lako pronaći neku analogiju – janje kao simbol ne samo da je izravno preuzeto iz Staroga zavjeta, tj. židovske kulture, nego tim simbolom Novi zavjet priopćava sve bitne elemente vazmenoga otajstva Gospodina našega Isusa Krista. Janje je, drugim riječima, simbol Uskrsa u najizvrsnijem smislu riječi. Možda je baš zato i najmanje komercijalizirano. Veže se uglavnom uz gastronomiju, uz zajedništvo stola.
Zaštita i podsjetnik na starozavjetno oslobođenje
»Gospodin reče Mojsiju i Aronu u zemlji egipatskoj: ‘(…) Živinče neka bude bez mane, od jedne godine i muško. Možete izabrati bilo janje bilo kozle. Čuvajte ga do četrnaestoga dana ovoga mjeseca. A onda neka ga sva izraelska zajednica zakolje kad se spusti suton. Neka uzmu krvi i poškrope oba dovratnika i nadvratnik kuće u kojoj se bude blagovalo. (…) Krv neka označuje kuće u kojima vi budete. Gdje god spazim krv, proći ću vas; tako ćete vi izbjeći biču zatornomu kad se oborim na zemlju egipatsku. Taj dan neka vam bude spomen-dan. Slavite ga kao blagdan u čast Jahvi. Svetkujte ga po trajnoj uredbi od koljena do koljena.’ (…) Zatim sazva Mojsije sve starješine Izraelaca te im reče: ‘Idite i pribavite janje za svoje obitelji i žrtvujte pashu.’« Navedeni odlomak, preuzet iz 12. poglavlja Knjige Izlaska, opisuje temeljni događaj u memoriji Židova kao izabranoga naroda: oslobođenje iz egipatskoga ropstva te uspostavu pashe koja će ih trajno podsjećati na to izvorište njihove povijesti i njihova izabranja. Pashalno je janje žrtva čija krv označava granicu između smrti i oslobođenja.
Sluga Božji odveden »kao janje na klanje«
Još je jedan starozavjetni tekst, komplementaran s netom navedenim jer također uključuje žrtvu, ključan za razumijevanje janjeta kao simbola Isusa Krista. »A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. (…) K’o janje na klanje odvedoše ga; k’o ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih«, redci su iz Četvrte pjesme o Sluzi Jahvinu (Iz 52). Isti tekst nazire, ako li ne uskrsnuće u pravom smislu riječi, a ono neopozivu Božju vjernost svojemu Sluzi i neku vrstu njegove proslave: »Zbog patnje duše svoje vidjet će svjetlost i nasititi se spoznajom njezinom. (…) Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu i s mogućnicima plijen će dijeliti.«
Isus inaugurirao novu pashu
Riječima i gestama koje jasno asociraju na židovsku pashu sam je Isus na posljednjoj večeri, koja je bila pashalna večera u okvirima židovske tradicije, novost svoje žrtve na križu protumačio u navedenim starozavjetnim kategorijama. U sinoptičkim se evanđeljima izrijekom spominje »krv Saveza« koja se »prolijeva na otpuštenje grijeha« (Mt i Lk), »za vas« (Lk). Time je inaugurirao novu pashu, novi »prijelaz«, ovaj put ne više iz političkoga ropstva u političku slobodu, nego iz ropstva grijeha i smrti u slobodu i život; u stvarnost »nove« čaše i »završetka« pashe u kraljevstvu Božjem.
Da bi opisao svu dubinu Kristova vazmenoga otajstva, za simbolikom janjeta najsnažnije je posegnula Ivanova tradicija, poglavito četvrto evanđelje i Otkrivenje. Za Ivana Krstitelja kao posljednjega starozavjetnoga proroka Isus je od samoga početka »Jaganjac Božji« koji »oduzima grijehe svijeta«. No posebno je, kad je riječ o Ivanovu evanđelju, zanimljivo pitanje dana Isusove smrti. Naime prema Ivanovu je evanđelju dan nakon njegove smrti, subota, bio »veliki blagdan«, dakle Pasha. Iz toga proizlazi da Isus nije mogao blagovati pashalnu večeru jer je večer uoči Pashe, u petak navečer, već bio mrtav. Matej, Marko i Luka izrijekom pak govore o Isusovoj posljednjoj večeri s učenicima kao o pashalnoj večeri. Dugo su egzegete vjerovale da je Ivan namjerno ignorirao povijesnu činjenicu na račun simbolike i teološke istine. Želio je prema tom tumačenju da se čas Isusove smrti poklopi s trenutcima u kojima su se u hramu klali janjci za pashalnu večeru.
Kad je Isus stvarno prolio svoju krv?
No prema nekima – među njima je i Benedikt XVI., odnosno Joseph Ratzinger kao teolog – otkriće kumranskih spisa omogućilo je nove uvide te se s visokom vjerojatnošću može reći da je Isus uistinu umro u trenutku klanja janjadi u hramu. Opširnije je svoje razloge papa Ratzinger iznio u knjizi »Isus iz Nazareta«, a sažetije u propovijedi na misi večere Gospodnje u bazilici sv. Ivana Lateranskoga 2007. godine. »Isus je stvarno prolio svoju krv u predvečerje Pashe u času klanja janjadi. Stoga je vjerojatno sa svojim učenicima slavio Pashu prema qumranskom kalendaru, dakle barem dan ranije – slavio ju je bez janjeta, kao qumranska zajednica, koja nije priznavala Herodov hram te je iščekivala novi hram. Isus je dakle slavio Pashu bez janjeta – no ne bez janjeta: umjesto janjeta darovao je samoga sebe, svoje tijelo i svoju krv«, rekao je u spomenutoj propovijedi Benedikt XVI.
Oslanjajući se na kateheze sv. Ivana Zlatoustoga, papa Benedikt iznio je promišljanje koje jasno implicira uskrsnu pobjedu: »Što to kažeš, Mojsije? Da krv janjeta čisti ljude? Da ih spašava od smrti? Kako može životinjska krv čistiti ljude, spašavati ljude, imati moć nad smrću? Zapravo je – nastavlja Zlatousti – janje moglo biti samo simbolička gesta, a time i izraz iščekivanja i nadanja Nekomu tko će biti kadar izvršiti ono za što nije bilo sposobno žrtvovanje životinje. Isus je slavio Pashu bez janjeta i bez hrama, a opet ne bez janjeta i ne bez hrama. On je sam bio iščekivani Jaganjac, onaj pravi kao što je navijestio Ivan Krstitelj… (…) On je sam pravi hram, živi hram u kojem prebiva Bog i u kojem možemo susresti Boga i klanjati mu se. Njegova krv, ljubav Onoga koji je istodobno Sin Božji i pravi čovjek, jedan od nas – jedino nas ta krv može spasiti. Njegova ljubav, ljubav u kojoj se slobodno za nas daje – to je ono što nas spašava.«
Zašto simbol uskrsnuća, a ne smrti?
No zašto je janje prije svega simbol Uskrsa, a ne Velikoga petka? Najzaslužnija je za to Knjiga Otkrivenja. Ne ulazeći u kompleksnu problematiku simbolima bremenitoga apokaliptičnoga spisa, jedno je jasno: Knjiga govori o Kristu uskrsnulom i proslavljenom kao konačnom cilju i ispunjenju ljudske povijesti. Pritom je, kao što kaže talijanski bibličar Claudio Doglio, »lik Jaganjca u središtu Otkrivenja te je srce kršćanske teologije, upravo zato što je simbolička poveznica s vazmenim (pashalnim) otajstvom smrti i uskrsnuća te stoga s velikim događajem otkupljenja«. Poznavatelji knjige posebno ističu činjenicu da knjiga govori o »zaklanom Jaganjcu«, koji u ozračju nebeske liturgije u Božjoj vječnosti, u kojoj je prikazan kao jednak Bogu (Ocu), nosi znakove svoje muke i smrti koje su mu, u ovoj našoj povijesti, nanijeli ljudska zloba, nepravda i okrutnost. U njemu su, dakle, naše patnje uzdignute k Bogu, zajedno s njegovim ranama. On se u viđenju Ivanu predstavlja riječima: »Ja sam Prvi i Posljednji, i Živi! Mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekova te imam ključe Smrti i Podzemlja.« On jedini može skinuti pečate s knjige »iznutra i izvana ispisane, zapečaćene sa sedam pečata«, tj. objaviti čovjeku konačnu tajnu života. A to je, nakon suda, poziv da bude dionik ženidbe sa Zaručnicom, Novim Jeruzalemom kao slikom spašenih.
Jaganjac – način na koji Bog otkupljuje svijet
