U nekim se crkvama u srijedu u Velikom tjednu mogao čuti vapaj: Jerusalem, Jerusalem, convertere ad Dominum Deum tuum kojim završavaju Lamentacije proroka Jeremije, stihovi u kojima on tuguje nad sudbinom razorenoga Jeruzalema i Izraelaca odvedenih u babilonsko ropstvo. Šestotinjak godina nakon Jeremije nad Jeruzalemom je zaplakao i Isus: Kad se približi i ugleda grad, zaplaka nad njim govoreći: »O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir! Ali sada je sakriveno tvojim očima. Doći će dani na tebe kad će te neprijatelji tvoji opkoliti opkopom, okružit će te i pritijesniti odasvud. Smrskat će o zemlju tebe i djecu tvoju u tebi. I neće ostaviti u tebi ni kamena na kamenu zbog toga što nisi upoznao časa svoga pohođenja« (Lk 19, 41-44). Nije prošlo ni pola stoljeća nakon Isusovih suza, a Jeruzalem je ponovno pao. Bog zna najdublji razlog zašto pojedini grad pada. Nije zbog ekonomske, političke ili gospodarske situacije, iako će to svijet tako opisivati (…) Uzrok je pada grada Jeruzalema grijeh. Duhovne stvarnosti izvor su onoga što na van izbija kao posljedica, tumači fra Ivica Janjić na portalu »Juniorat«.
O vremenu u kojem vojske zla iznova nasrću na Jeruzalem piše i Miro Gavran u poemi u deset pjevanja, Obrana Jeruzalema, objavljenoj u izdanju Stilusa u ožujku 2022. godine. Uz 55 drama, 10 romana za odrasle, 10 romana za djecu, nekoliko zbirki priča, 3 libreta i jednu zbirku poezije, Obrana Jeruzalema tek je druga Gavranova poema. Autor je njezino objavljivanje najavio početkom listopada 2021. u razgovoru za »DuList« kada je progovorio i o učinku koji kao pisac želi postići svojim djelima: Kada uzmem neku knjigu, a ona me niti nasmije niti rasplače, onda imam dojam kao da sam čitao udžbenik iz matematike, zemljopisa ili povijesti. Smatram da svako književno ili kazališno djelo mora donijeti emociju, humor ili dramu. Ako sam ljude ili nasmijao, rasplakao ili zamislio nad smislom života, postigao sam pravi efekt. Ali, ako je to što sam napravio ostavilo ljude ravnodušnim, onda sam promašio osnovni cilj (…) Stalo mi je do katarze. Volim da se osoba koja je čitala moju dramu ili roman osjeća oplemenjeno, uzvišeno, kao da je prošao neko neobično životno, egzistencijalno iskustvo. Volim da moji čitatelji i gledatelji prolazeći kroz moju priču, imaju osjećaj da su prošli kroz djelić svog života. Ako to uspijem, to je to, tome težim.
Glas koji u Obrani Jeruzalema poziva na zaštitu grada od opasnosti ne govori više, poput Jeremije i poput Krista, kroz suze. Taj je glas odrješit, kritičan, beskompromisan u svojoj namjeri da probudi zaspalo čovječanstvo, stoga se u Gavranovoj poemi može prepoznati i budničarski karakter, koji od karaktera budnica nastalih u vrijeme hrvatskoga narodnoga i književnoga preporoda razlikuje težnja buđenja ne više nacionalne nego nadnacionalne, općeljudske svijesti. Onaj koji se poslužio glasom, sebe doživljava prije svega samo kao sredstvo onoga tko je i meni i vama / Podario udah i izdah, / I savjest / Koju su mnogi od vas odbacili / Još u onome trenutku / Kada su vam preci / Poželjeli sagraditi toranj babilonski, / I s njegovih zidina / Rugati se Stvoritelju / I svemu što je On stvorio. Taj glas koji opominje, grmi i tutnji obraća se robovima lijenosti i pretilosti, obamrlima od tromosti duha, onima čija je savjest odavno iščupala svoje uši, potomcima Egipćana i egipatske oholosti, ispraznima, mlitavima, umišljenima, obnevidjelima… Obraća se onima kojima je jedini cilj u životu zaštititi se od života, onima koji svoj život provode životareći, onima koji nisu ni vrući ni hladni i koje treba povratiti iz usta, onima koji zabijaju glave u pijesak i niječu stvarnost niječući tako i Boga koji je ljubav, ali koji je i patnik, Boga koji će u dvoranu posljednje večere ući i onda kada učenici u strahu zatvore vrata, Boga koji pruža dlanove i pokazuje svoje rane, preobražene, ali još uvijek prisutne, ne samo kao dokaz da je živio nego kao dokaz da jest živ. Paradoksalno, na spašavanje Jeruzalema, toga simbola svetosti, kako ga u pogovoru naziva doc. dr. sc. Mario Kolar, nisu pozvani odvažni, smioni i hrabri, oni koji su voljni suočiti se s opasnošću, nego ta preostala šaka ljudskoga jada: Jeruzalem morate spasiti baš vi. / Jer nema drugih, / Jer nema boljih! (…) Jer vas je zapalo baš ono / Od čega ste cijeloga života bježali.
Jeruzalem o kojem govori Gavran nije samo grad – Jeruzalem nisu zidine, / Jeruzalem nije kamen / Od koga su te zidine sagrađene. Gradovi su prolazni. Oni propadaju, nestaju, neprijatelji ih uništavaju, razaraju, prirodne nepogode njihovo kamenje pretvaraju u prah. Jeruzalem je mnogo više od svega onoga što postoji u obliku, u svojstvu materije. Jeruzalem je simbol svih onih vrijednosti za koje se čovjek mora boriti da bi onda mogao, kako mu je obećano, imati život u izobilju, u punini: Jeruzalem je krv sa žrtvenika. / Jeruzalem je ljubav / Koja prezire izdaju. / Jeruzalem je riječ / Tisuću puta pobožno izgovorena / Na način kao da se prvi put izgovara. / Riječ koja nikada ne gubi svoju snagu. / Jeruzalem je misao / Na kojoj se griju / I otac i sin / i tisuću predaka / i tisuću potomaka. Jeruzalem je simbol svega onoga po čemu se i u stvorenome i u stvorenju prepoznaje odraz njegova Stvoritelja.
Da bi se Jeruzalem mogao obraniti, potrebno je uzviknuti: Dosta je! Cijelo se četvrto pjevanje stoga temelji na nabrajanju svega onoga s čime bi čovjek trebao okončati, onoga po čemu je Jeruzalem, a zajedno s njim i cijeli svijet, zadobio isključivo ljudsko lice – dosta je ispraznih i neiskrenih riječi, fraza koje ništa ne znače, dosta je inercije i življenja po navici, dosta je licemjerja, laži, podilaženja i pretvaranja, dosta je igranja igara i glume: Dosta mi je onih / Koji vjeruju u Jeruzalem, / A pretvaraju se da ne primjećuju / Kako se Jeruzalem rastače i razara. / Dosta mi je onih / Koji se pretvaraju / Da će Jeruzalem / Sam sebe obraniti. U konačnici: Dosta mi je svijeta / Za koji više nitko / Nije spreman umrijeti.
Taj svijet lažnih ideala, na koji je u svojim stihovima upozoravao i Kranjčević, može se spasiti jedino ako se na borbu protiv urušavanja temelja smisla i ljepote pozove imperativom. Molbe, pogodbe i kondicionali odavno su već izgubili svoju snagu. Stoga, nakon uzvika: Dosta je! spas obamrloga čovječanstva ispisati još može jedino glagol »morati«: Morat ćeš se suočiti / Sa životom i sa smrću. / Morat ćeš preuzeti odgovornost / I odlučiti / Želiš li potražiti oslonac u sebi / I svojoj pameti / Ili u dragom Bogu / I njegovoj mudrosti. / Moraš odgovoriti na pitanje / Pristaješ li da netko drugi / Zaposjedne Jeruzalem / I svede ga na gomilu nevažnog kamenja…
Odavno je već Bog pred čovjeka stavio izbor, čak mu je i sugerirao za što da se pred tim izborom opredijeli te mu dao i vrlo jasne upute kako da ostvari svoje poslanje na zemlji: Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, ljubeći Jahvu, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo (Pnz 30, 19-20). Međutim, čini se da čovjek od svojih početaka u vrtu neprestano donosi pogrješne izbore, a krivnju za njih s nevjerojatnom lakoćom prebacuje na drugoga, dok se sam skriva po kojekakvu grmlju u nadi da će izbjeći odgovornost za svoj čin. Takav čovjek mijenjanje svijeta prepušta drugomu, naivno smatrajući da će se svijet sam od sebe / Popraviti bez vašeg kajanja / I bez vašeg preobraćenja.
Gavran je postigao svoj cilj. Obrana Jeruzalema na nekim će mjestima čitatelja rastužiti, na nekim će ga razljutiti, na nekim će ga navesti da propituje stvarnost koju živi i da prepozna mlitavce oko sebe toliko jasno kao da se upravo s Danteom prošetao predvorjem pakla u kojem se nalaze ti – i raju i paklu – nepoželjni slabići. Tražeći ljude bez kičme, bez ponosa svuda oko sebe, čitatelj bi mogao upasti u opasnu zamku i zaista se odazvati na obranu kamenja i zida, a zapravo je jedini Jeruzalem čije je zidine dužan obraniti onaj Jeruzalem koji nosi u sebi: I već je vrijeme da shvatite / Kako sami sebe morate probuditi / Iz tog sna / Koji niste zavrijedili svojom budnošću.
