»Tog rečenog dana opet su ti naoružani ustaše zašli po selu i pokupili narod u taj parohijski dom. Na taj sastanak došao je sav narod, od malog do velikog, da se pokrsti. Najprije je bilo uplaćivanje novca za pokrst, a potom kad su svi dali novac prešlo se na krštenje. Sala je bila dupke puna narodom. U vrh sale bio je stol za kojim je stajao pop i na stolu njegov pribor za pokrštenje. Pored popa i sa jedne i sa druge strane u sali stajao je po jedan puško mitraljez za kojima je sjedio po jedan ustaša držeći rukom za oprugu samog mitraljeza. Druga dva ustaše stajali su kod jednog čirjaka na kome je gorjela svijeća. Ovaj svaki ustaša ima pušku u ruci. Pokrsnici jedan po jedan prilazili su kod popa između naoružana dva ustaše, a kod popa je stajao jedan ustaša sa askreicom na ramenu kao krizmani kum. Kako je koji prilazio klekao je kod popa i tog krizmanog kuma stavljajući tri prsta na neku knjigu govoreći za svećenikom neke dvije, tri riječi: ‘nisam više pravoslavac nego čisti Hrvat.’ (…)
Nakon tog pokrsta, na 14. april 1942. uveče oko 10 sati ustaše su počeli hapsiti narod i to sav do jednoga, tako da je taj posao sutradan oko 6 sati bio gotov i sve je pohapšeno. Potom su natjerali nas u taj isti parohijski dom i školu. Tog istog dana naš ‘krizmani kum’ ustaša poklao je 26 ljudi. Žene i djecu su strpali u lađu i odvezli u Jasenovac u logor, a mi smo ljudi drugog dana vezanih ruku na leđa otjerani preko vode u Košutaricu, gdje su nas ukrcali u lađu i Savom odvezli u Jasenovac.
Citirani je tekst objavljen u »Godišnjaku« Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac (godina II., broj 2., travanj 2021., str. 28.), uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske, a može se pročitati i na mrežnoj stranici jasenovačke ustanove. Najodgovornije osobe za izdavanje godišnjaka su ravnatelj Spomen-područja Jasenovac Ivo Pejaković i urednice Martina Barešić, kustosica zbirke predmeta Memorijalnoga muzeja, i Ines Sogonić, kustosica i djelatnica Obrazovnoga centra.
Na prvi pogled nihil novum sub sole jer je riječ tek o jednom u silno veliku, ne moru, nego oceanu sličnih uradaka objavljivanih odmah nakon završetka Drugoga svjetskoga rata sve do današnjih dana, prevođenih na brojne svjetske jezike, kako bi »obogatili« knjižnice najpoznatijih državnika, političkih uglednika i stranaka, znanstvenih i odgojnih ustanova, medijskih izdavača, radijskih i televizijskih uredništava, crkvenih institucija i dr. Nametnuta slika u oblikovanju percepcije svjetskoga mnijenja o zločinačkoj Katoličkoj Crkvi za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske s bezdušnim, krvoločnim, pohlepnim, nezasitnim i zadrtim crkvenim vodstvom, biskupima i svećenstvom, neprekinuta je i prevladavajuća nit od »Magnum crimena« Viktora Novaka do »Godišnjaka« Ive Pejakovića. Bez obzira na novootkrivene argumente, dokumente i činjenice, nikada u Hrvatskoj nije bilo poželjno upozoravati na povijesne laži, iako je današnje vrijeme malo »darežljivije«. Naime, nekada se zbog propitivanja »općepoznatoga« gubila glava ili posao, a danas se dobivaju etikete »povijesnih revizionista«, »ustašofila«, »NDH nostalgičara« i sl.
U tom je kontekstu nemoguća misija barem približno utvrditi koliki je broj objavljenih krivotvorina, gluposti, laži i podmetanja, no jedno je sigurno – citirano svjedočenje u jasenovačkom »Godišnjaku« sjedinjuje sve spomenuto. Naime, ako je u »svjedočenju« riječ o »(pre)krštavanju«, ne bi li bilo logično da je uz novokrštenika »krsni«, a ne »krizmani« kum? Zatim, ako je već riječ o »prekrštavanju«, ne bi li bilo logično da je »novokrštenik« ponavljao za katoličkim svećenikom: »Nisam više pravoslavac, nego katolik« umjesto: »Nisam više pravoslavac, nego čisti Hrvat.«
Jednako je tako prilično upitna »svjedokova« tvrdnja da je: »Tog istog dana naš ‘krizmani kum’ ustaša poklao 26 ljudi«, kao da je on osobno ili sudjelovao u klanju ili bio pozvan da pedantno broji žrtve?!
Tomu treba pridodati i neke teološko-crkvene činjenice. Prvo, jedna je od temeljnih teoloških postavaka u ovom slučaju da je Katolička Crkva (za razliku od Pravoslavne) priznavala i priznaje krštenje u pravoslavnim Crkvama, pa je netočno tvrditi da je katolički svećenik »prekrštavao« valjano krštene pravoslavce. Jednako tako smatra valjanom i krizmu, koja se u pravoslavnim Crkvama podjeljuje zajedno s krštenjem, pa i maloj djeci.
Drugo, g. 1942., kada se tobože dogodilo citirano »prekrštavanje«, vrijedio je liturgijski »Rimski obrednik« iz g. 1929. u kojem uopće nema nekoga posebnoga obreda u takvim slučajevima, pa ni »pribora za pokrštavanje«, stavljanje »tri prsta na neku knjigu« i sl., što svatko može provjeriti budući da je objavljen na hrvatskom jeziku. Također nikakvih čak ni naznaka nema u Zakoniku kanonskoga prava iz 1917. koji bi jasno propisivao obredni postupak.
Treće, riječ je o primitku inovjeraca u krilo Katoličke Crkve, u ovom slučaju prijelazima pravoslavaca na katolicizam, a obred se sastojao jedino od ispovijedi vjere (izgovaranje Nicejsko-carigradskoga vjerovanja) i blagoslova. Tako je ostalo sve do današnjih dana, što se može vidjeti u »Redu primanja valjano krštenih osoba u puno zajedništvo Katoličke Crkve«, koji također predviđa samo izgovaranje Nicejsko-carigradskoga vjerovanja (u misi zajedno s nazočnim vjernicima) i polaganju desne ruke na glavu pristupnika uz riječi o primanju.
Nažalost, djelatnost i izdanja jasenovačkoga spomenpodručja od osnutka su bili često u službi ideološkoga obračunavanja vladajućih, među ostalim i s Katoličkom Crkvom, ne mareći puno za povijesne činjenice, služeći se gotovo nevjerojatnim podvalama, prešućivanjem i krivotvorinama sve do današnjih dana (ubijeni učenici logorske škole, 14 000 kloniranih žrtava, 21 101 ubijeno dijete, stotine ubijenih »nn« Roma, tisuće izmišljenih žrtava i dr.). Sve dosadašnje hrvatske vlade i resorno ministarstvo mirno promatraju i financijski podupiru ustanovu kojoj je istaknuta zadaća s drugim djelatnicima njegovati pošten odnos prema povijesnim činjenicama, a na primjeru novoga »Godišnjaka« pokazalo se da je u potpunosti izostalo vrjednovanje citiranoga iskaza. Ako ravnatelj i njegove kustosice imaju deficit kad je riječ o kršćanskoj terminologiji, ustrojstvu, dokumentima objavljenim tih godina i liturgiji Katoličke Crkve, što im se može uzeti kao olakotna okolnost, ipak su se prije objavljivanja sličnih »svjedočenja« mogli barem posavjetovati s nekim koji mrvicu malo više zna o tome. Način na koji su objavili spomenuto »svjedočenje« pod upitnik stavlja elementarnu logiku uredništva »Godišnjaka« koji plaćaju hrvatski porezni obveznici.