Ljutnja je čest uzrok upućivanja uvrjedljivih riječi drugima. »No ne shvaćamo da nas takve riječi na kraju definiraju i preoblikuju. One bacaju mrlju na našu savjest, one nas odmiču od dobra na koje smo pozvani«, podsjećaju iz »Obitelji i medija« i dodaju: »A koliko smo samo puta, kada smo bili suočeni s nekim tko nam se činio lijenim ili nesposobnim, išli tako daleko da smo ga proglasili beskorisnim? Nema ništa ružnije od uvjerenja da drugo ljudsko biće nema nikakvu vrijednost. Trebamo se prisjetiti i da je takav osjećaj bezvrijednosti uzrok brojnih samoubojstava.« Umjesto uvrjeda i umanjivanja drugih kao prethodnicu »razoružanoj« komunikaciji valja izabrati pogled koji u drugima uvijek teži prepoznati ono što je dobro, potiču iz »Obitelji i medija«.
Da bi se svakidašnja komunikacija razoružala, treba odustati i od strategije podizanja zidova. Oni prethode svakomu ratu, bilo verbalnomu bilo onomu stvarnomu, napominju iz »Obitelji i medija«. Problematično je i što se u nekih ljudi javlja potreba »slavljenja« tuđih neuspjeha. No to je ustvari radovanje nad tuđom patnjom, što je neprihvatljivo, upozoravaju iz »Obitelji i medija«. »Bez obzira na to o komu se radilo, takvo ponašanje raspiruje sukobe«, dodaju.
Napose jedan od problematičnih aspekata od kojih bi također trebalo razoružati svakidašnju komunikaciju jest i sklonost samohvali. To je pojava koja može zatrovati riječi i razgovore. »Ne shvaćamo da time stvaramo nepremostive udaljenosti – sebe stavljamo na pijedestal, a druge podno nas«, upozoravaju iz »Obitelji i medija« i osobito potiču: »Nedostatak poniznosti, čak i u samom načinu na koji govorimo, čini težim mogućnost poistovjećivanja s drugima. Ako se ne možemo ispričati, ako možemo samo ponuditi izgovore, ljudima će biti iscrpljujuća nastojanja da izgrade pravo povjerenje s nama. Reći ‘oprosti’ jedan je o najsnažnijih načina kako dokončati verbalnu bitku.«
