KAKO SE BOG VJENČAO? S Isusom počinje razdoblje »dobroga vina«

Druga nedjelja kroz godinu

Snimila: Z. Majstorović
Iz 62, 1-5; 1 Kor 12, 4-11; Iv 2, 1-12

Prvo čitanje sadrži veći dio druge pjesme o uskrsnuću Jeruzalema iz Knjige proroka Izaije. Već na početku odlomka čuju se riječi pune osjećaja i ljubavi prema Jeruzalemu. Prorok očekuje Božje djelovanje, jer Bog je »pravda« i »spasenje« Jeruzalema. Bog i njegovo djelovanje u Jeruzalemu bit će vidljivi svim narodima, pa će taj grad i u njihovim očima imati sasvim novo dostojanstvo: prozvat će ga »novim imenom«. To novo ime podsjeća na »vječno ime« koje će biti dano onima koji su »postojani u Savezu«, pa makar bili i stranci. Tada ni Hram više ne će biti samo židovski hram, nego »dom molitve za sve narode«. Tomu će gradu stoga »sagnuti« dolaziti sinovi njegovih tlačitelja i pred noge će mu padati oni koji su ga prezirali te će ga zvati »Gradom Gospodnjim i Sionom Sveca Izraelova«. To je dakle »novo ime« kojim će Jeruzalem zvati drugi narodi i kraljevi. Taj obnovljeni, uskrsli grad bit će znak Božje pobjede, pa će mu i biti poput »krune divne« i poput »kraljevskoga vijenca«.

Zaobravlja na ranije propuste

Tako se ostvaruju riječi prvoga Izaije koji Jeruzalem naziva »Gradom pravednim, Tvrđom vjernosti«. Grad se nalazi na Božjem dlanu, što je znak Božje zaštitite i sigurnosti. Moguće je pritom vidjeti i liturgiju vjenčanja (i u hrvatskom se očuvao izraz koji podsjeća na vijenac) u kojoj zaručnik stavlja vijenac ili krunu na glavu zaručnice. Jeruzalem je dakle zaručnica Božja. Zato ga se više ne može zvati »Ostavljenom«, kao ni okolnu zemlju »Opustošenom«. U Prvoj pjesmi o uskrsnuću Jeruzalema već je bilo rečeno: »Zato što si bio ostavljen, omražen, izbjegavan, učinit ću te vječnim ponosom, radošću od koljena do koljena.« Novo stanje uskrsloga Jeruzalema označeno je i novim imenima grada i okolne zemlje, što im ih sam Bog nadjeva: »Moja milina« i »Udata«. Na taj način Bog sebi zaručuje Jeruzalem i Judeju, te će se njima oženiti »kao što se mladić ženi djevicom«. Bit će to vjenčanje kao da se prije nisu poznavali, kao da Jeruzalem i Judeja nisu nikad napustili Boga i kao da su uvijek bili vjerni svomu zaručniku. Bog stvara, dakle, novi Jeruzalem, čist i spreman za sebe. Zaboravlja na ranije propuste pa mu se može i radovati. U svom novom stvaranju sâm Bog kliče i raduje se nad Jeruzalemom i nad svojim narodom.

Sada, na početku svoga djelovanja, na simboličnom kraju prvoga tjedna, Isus pretvara vodu u vino, i to bolje vino od onoga prethodnoga. Isus tako najavljuje svoj čas proslave i čas proslave Otca. S njime počinje razdoblje »dobroga vina«, novo razdoblje spasenja namijenjena ljudima kako bi imali život vječni. Evanđelist stoga naglašava da je Isus u Kani učinio »prvo znamenje«, čime je, poput drevnih proroka, dokazao autentičnost svoga poslanja.
Dokazao autentičnost poslanja

Svadba u Kani dogodila se »trećega dana«, što je tri dana nakon susreta s Filipom i Natanaelom, a to je točno tjedan dana od početka Isusova djelovanja. Sada, na kraju tjedna Isus objavljuje svoju slavu. Uz njega je prisutna njegova majka. Majka ostaje, uz Isusa, glavni lik te perikope. Ona uočava da nema vina i na to svraća Isusovu pozornost. Isus odgovara naizgled nepristojno, brutalno: »Ženo, što ja imam s tobom?« Pravi smisao takvoga Isusova odgovora može se vidjeti tek u nastavku njegovih riječi: »Još nije došao moj čas!« Majčino je pitanje poslužilo Isusu da istakne svoj »čas«. To je čas njegove proslave i povratka o desnu Otčevu. Na više se mjesta u evanđelju nazire približavanje toga časa, dok u svojoj »velikosvećeničkoj molitvi« Isus konačno ne kaže: »Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe.« Sada, na početku svoga djelovanja, na simboličnom kraju prvoga tjedna, Isus pretvara vodu u vino, i to bolje vino od onoga prethodnoga. Isus tako najavljuje svoj čas proslave i čas proslave Otca. S njime počinje razdoblje »dobroga vina«, novo razdoblje spasenja namijenjena ljudima kako bi imali život vječni. Evanđelist stoga naglašava da je Isus u Kani učinio »prvo znamenje«, čime je, poput drevnih proroka, dokazao autentičnost svoga poslanja. Njegova djela svjedoče da ga je poslao Bog. Rezultat je njegova djelovanja vjera njegovih učenika.

Boga se ne može zatvoriti

Apostol Pavao u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima, odgovarajući očito na neslogu u toj mjesnoj Crkvi, progovara o darima Duha koji ne smiju biti razlogom uznositosti, nego moraju ostati u službi cijele zajednice. U taj govor uklapa se i odlomak u kojem Pavao polazi od različitosti darova Duha Svetoga koji postoje u Crkvi, no naglašava da je »isti Duh« koji ih daje. Isto tako, različite su i službe, no sve potječu od »istoga Gospodina«. I različitim djelovanjima izvor je u »istom Bogu koji čini sve u svima«. Ne može se pritom zanemariti trojstveni okvir izlaganja. Jedan i trojstven Bog izvor je svega djelovanja i služenja u Crkvi. Glavna je Pavlova briga, tako, očuvanje jedinstva Crkve, a zalog toga jedinstva on nalazi u samom Bogu. Slijedi popis darova Duha, za koje je danas teško odrediti precizno značenje. Ipak, za »mudrost« se vjerojatno može reći da je to dar tumačenja najviših kršćanskih istina, istina o Bogu i o čovjeku. »Spoznaja« bi bila dar tumačenja početnoga, temeljnoga kršćanskoga nauka; »vjera« bi označavala dar vjere na višoj razini. I ostali su darovi u službi zajednice: liječenje, čudotvorstvo, prorokovanje. »Razlučivanje duhova« također je u službi Crkve ako pomaže u procjeni podrijetla karizmatskih darova. Slično je i s darovima »različitih jezika« i »tumačenja jezika« koji nužno moraju doći zajedno, kako bi bili korisni za zajednicu. U svim tim različitim darovima samo je jedan »isti Duh«, koji ipak djeluje kako hoće. Boga se ne može zatvoriti u ljudska ograničenja, niti ga se prisiliti na ispunjavanje ljudskih očekivanja.

 

IZVORGlas Koncila br. 3/2019.
Prethodni članakKAKAV JE DOPRINOS OPĆE DEKLARACIJE O LJUDSKIM PRAVIMA? Značajan odnos između evanđelja i Deklaracije
Sljedeći članakNIJE KASNO ZA NOVOGODIŠNJE ODLUKE Kad čovjek mijenja sebe nabolje, čuva planet