KAKO SE LJUBI (NE)PRIJATELJA Protiv proklinjanja – blagoslivljanje, a protiv zlostavljanja – molitva

Sedma nedjelja kroz godinu

Foto: Shutterstock
1 Sam 26, 2. 7-9. 12-13. 22-23; 1 Kor 15, 45-49; Lk 6, 27-38

Pripovijest iz Prve knjige o Samuelu situirana je u pustinju Zif, u razdoblju kad su David i Šaul bili smrtni neprijatelji. Šaul je bio kralj na vlasti, a David njegov glavni takmac, pa stoga i progonjen. Šaul je upravo u potjeri za Davidom, koji se noću zajedno s Abišajem, jednim od svojih junaka, približio mjestu gdje je Šaul spavao okružen svojom vojskom. Abišajeva je reakcija ljudska i očekivana. Šaul je njihov neprijatelj i zacijelo bi ih bez razmišljanja usmrtio kad bi se našao u sličnoj situaciji, pa ga je sada opravdano ubiti. No Davidov je odgovor neočekivan: »Nemoj ga ubijati! Jer tko će dignuti ruku svoju na pomazanika Gospodnjega i ostati nekažnjen?« Taj odgovor izvire iz Davidove vjere i straha Božjega. On do kraja želi poštovati svetu ulogu što ju je u Izraelu imao kralj budući da je on »Gospodnji pomazanik«. Uistinu, izraelske je kraljeve uvijek pomazivao neki čovjek Božji, bilo prorok bilo svećenik, čime je kralj dobivao sveti biljeg, vladao kao Božji vazal, u ime Božje. Tako je bio pomazan Šaul, a bio je već pomazan i sâm David. Da je kojim slučajem David sada podigao ruku na Šaula, Božjega pomazanika, opravdao bi u budućnosti svaki pokušaj atentata na sebe sama. Osim toga, izravno bi se usprotivio Bogu. Šaul je progonio Davida iako za to nije imao opravdanja. Tako se on ogriješio o pravednost čiji je zaštitnik i čuvar kao kralj i pomazanik Božji morao biti. S druge strane, David je pokazao velikodušnost i poštovanje prema svomu neprijatelju kojega je ipak prepoznavao kao Božjega pomazanika. Tako je on ostao vjeran Bogu. 

Ljubav prema neprijateljima mora biti vidljiva

Evanđeoski odlomak neposredno se nastavlja na prošlonedjeljni. Isus govori onima »koji slušaju«, onima kojima je uputio četiri »blago vama« i četiri »jao«. Oni se dakle ne trebaju osvrtati na protivštine i na napade koje bi mogli pretrpjeti od drugih, jer upravo je u tome njihovo blaženstvo i tada je plaća njihova »velika na nebu«. Naprotiv, pozvani su ljubiti svoje neprijatelje, i to ne samo na razini osjećaja ili želje, nego stvarno i djelatno, tako da »dobro čine svojim mrziteljima«. Ljubav prema neprijateljima, baš kao i ljubav prema bližnjima, mora biti vidljiva, opipljiva, konkretna, utjelovljena u svakodnevni život vjernika. Usto, protiv proklinjanja lijek je blagoslivljanje, a protiv zlostavljanja molitva. Ti redci, kao i oni koji slijede, dio su zajedničkoga Matejeva i Lukina izvora Isusovih izreka, koji nije prisutan u Markovu evanđelju. Valja primijetiti da tu nije riječ o nekom pasivnom stavu kršćanina, nego o ispravnoj reakciji na napade i poniženja. Prva izreka odnosi se na materijalna dobra. Ona ne smiju spriječiti kršćaninovu ljubav jer nisu od nje važnija. Stoga vjernik lako može dati i više nego što se od njega traži, i više no što mu je oteto. Luka uglavljuje i zlatno pravilo: »Kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima« (r. 31). Sve dakle ono što se očekuje za sebe sama, valja dati, pružiti, omogućiti i svojim neprijateljima. Tu je Luka zahtjevniji od Mateja, koji »zlatno pravilo« ne dovodi u izravnu vezu s ljubavlju prema neprijateljima. Kršćanska ljubav na taj način nije uvjetovana, nego je bezuvjetna, baš kao što je i ljubav Božja namijenjena svima, pa i »nezahvalnicima i opakima«. Postajući oponašatelji Božji u njegovu milosrđu, kršćani smiju od Boga očekivati i obilnu nagradu. 

Nisu više zemljani, nego nebeski

Čitanje iz Prve poslanice Korinćanima, kao i prethodnih nedjelja, bavi se temom uskrsnuća tijela. Upravo je to bila kršćanska istina vjere koju su Grci teško prihvaćali. Vjerovali su tek u besmrtnost duše, ali ne i da bi čitav čovjek mogao uskrsnuti. Stoga Pavao uspoređuje prvoga čovjeka Adama s »posljednjim Adamom«. Prvi je čovjek, kaže apostol, postao »živa duša«, navodeći tako riječi Knjige Postanka: »Gospodin, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.« Dok je u hebrejskom riječ »duša« izrečena riječju nefeš, što može značiti i dah i život, ali i cijeloga čovjeka, u grčkom je to imenica psihe, a ona označava čovjeka kao biće obdareno čisto naravnim životom i podložno zakonima prolaznosti i propadljivosti. Nasuprot tomu prvomu Adamu, apostol stavlja sliku »posljednjega Adama«, kojemu je prvi Adam bio pralik. Doista, po prvom, slabom i prolaznom Adamu u svijet je ušao grijeh, a s njime i smrt, a po »posljednjem Adamu« dana je izobilna nadoknada. Po njemu, po Isusu Kristu, zadobiva se život. Stoga je on ne više »živa duša«, nego »duh životvorni«, to jest onaj koji stvara i daje život. No kad govori o ovom »posljednjem Adamu« ili o »drugom čovjeku«, Pavao ne misli samo na Krista, nego i na sve one koji su Kristovi. I oni postaju duh životvorni te nisu više zemljani, nego nebeski.

IZVORGlas Koncila br. 8/2019.
Prethodni članakO DANU ŽIVOTA – S HAITIJA! Različiti životi, a iste potrebe
Sljedeći članakDOKUMENTIRANA TRAGIKA TROJICE BRAĆE BLIZANACA Prelijepo da bi bilo istinito