KAKO SE SNJEŽANA LEDINSKI PRESELILA U OZRAČJE »BRATSTVA« »Prijelaz iz tradicionalne u živu vjeru suprugu, sinu i meni dogodio se gotovo istodobno«

Snježana Ledinski
Kako je Snježana Ledinski, preselivši se iz središta grada u Dubravu, vratila vjeru u središte života

Među najaktivnijim je vjernicima u župi sv. Leopolda Bogdana Mandića u zagrebačkoj Dubravi Snježana Ledinski. Rođena je 17. travnja 1968. u obitelji Dujmović u Zagrebu. Njezina pokojna majka Marija, djevojački Markušić, bila je rođena u malom selu Markušićima pokraj Krašića. S ponosom bi govorila da je rodom odande odakle je i Alojzije Stepinac. Pokojni otac Bosiljko Dujmović rođen je u malenom selu Krehinu Gradcu pokraj Međugorja. Upoznali su se u Zagrebu, gdje su i zasnovali obitelj. Blagoslovljeni su s troje djece. Najstarija Ivana, rođena 1966., udana je, majka je dvoje djece, zatim je rođena Snježana, a najmlađi Josip rođen je 1977., oženjen je i otac je dvoje djece. Svi troje su u Zagrebu.

Očima vjere gledati na smrt

»Odgojeni smo u tradicionalnoj katoličkoj obitelji, okruženi roditeljskom ljubavlju i obiteljskim zajedništvom«, pripovijeda Snježana. »Imali smo najdivniju mamu na svijetu, pažljiva je bila, brižna, radila je u pravnoj službi jedne izdavačke kuće. Tata je bio stup obitelji, divan suprug i otac. Doživio je vrlo rano moždani udar, sa 36 godina.

»U meni je nakon prerane smrti oboje roditelja zavladala tuga. No vjera mi je dala potpuno drugačiji pogled. Nedostaju mi, no to više nije tuga. Znam gdje su i da ćemo se opet sresti«

Bilo je to u našoj osnovnoj školi, nakon toga postao je osoba s invaliditetom. Nisu bili strogi. Mama je puno razgovarala s nama. Tata nije bio tako rječit. Nadopunjavali su se. Znali smo što smijemo što ne, što je dobro, a što nije. Majka je oboljela od karcinoma i preminula 1988., a otac je imao problema sa srcem i nakon nekoliko je operacija preminuo 2005. Jasno da je nakon očeve bolesti, majčine smrti, a onda i očeve smrti bilo zaista teško, ponekad i preteško. Trebalo je vremena da progledam, da te životne okolnosti vidim očima vjere. Sada znam da imamo zagovornike u nebu. Roditelji su nam prenijeli ljubav prema obitelji i obiteljskomu zajedništvu, koje njegujemo. Osnovnu školu završila sam u Zagrebu, polazila sam Osnovnu škola Antuna Mihanovića. Bila sam odlična i vrlo dobra učenica, društvo je bilo baš lijepo. Po završetku srednje škole zdravstvenoga smjera, zdravstveno-laboratorijski tehničar, maturirala sam 1986. Nakon svega desetak dana počela sam raditi u laboratoriju Doma zdravlja u Dubravi, gdje sam i danas. Moja je sestra išla za laboranta pa sam pošla za njom. Ja danas radim u toj struci, a ona ne.«

»Naša intenzivna ljubav traje i danas«

»Te iste 1986. upoznala sam svojega supruga Dejana, rođena 1965. u Zagrebu. Imala sam 18 godina. Ugledali smo se u kafiću u središtu grada. Išlo je sve ekstremno brzo. Vjenčali smo se u roku odmah, 6. prosinca 1986. u crkvi Kraljice Svete Krunice na Koloniji.

»Gospodin mi je dao sestre i braću. Baš je lijepo živjeti u bratskom zajedništvu i u zajedništvu s braćom kapucinima«

Suprug je bio konobar pa je vodio pizzeriju, danas se bavi samoposlužnim aparatima. Jako smo se rano uzeli. Naša intenzivna ljubav traje i danas. U punini. Nitko nam nije davao šansu, osim moje mame. Gospodin nam je 1992. podario sina Roberta. Inženjer je telekomunikacija, ali radi kao vrlo uspješan programer. On je zasnovao svoju obitelj. Imamo divnu snahu, uskoro doktoricu znanosti Maju, djevojački Fabijanić, i ponosni smo deda i baka unučice Sofije i unuka Tome. Žive jako blizu nas pa se svakodnevno vidimo. Bogu smo beskrajno zahvalni na njima. Dobro sam se udala, imam dobroga sina. Obiteljski sam ostvarena i sretna žena. Zahvalna sam Bogu na svemu. Svi smo u vjeri. Sin i snaha upoznali su se na hodočašću na Mariji Bistrici. A prijelaz iz tradicionalne u živu vjeru suprugu, sinu i meni dogodio se gotovo istodobno. Prije petnaestak godina.«

Preseljenje za franjevačko oslobođenje

»Po vjenčanju suprug i ja smo živjeli u Radićevoj ulici s njegovim ocem, a godine 2002. iz središta grada preselili smo se u Dubravu uz crkvu sv. Leopolda Bogdana Mandića. Kupili smo pola kuće, u njoj smo i danas. Dočekali su nas franjevci kapucini. Divni su svi, susretljivi svi. Osobito fra Jure Šarčević. Vode nas strpljivo, brižno. Nekako je našim preseljenjem postupno i naša tradicionalna vjera rasla u živu vjeru. Sin se priključio franjevačkoj mladeži u našoj župi. Zajedno smo išli na nedjeljne mise, obiteljski smo molili. Gospodin me pozvao u franjevačku obitelj. Tako smo 7. svibnja 2017. sin Robert i ja dali doživotne zavjete u Mjesnom bratstvu Franjevačkoga svjetovnoga reda sv. Leopolda Bogdana Mandića.«

Tajnica u mjesnom bratstvu

»Gospodin mi je dao sestre i braću. Baš je lijepo živjeti u bratskom zajedništvu i u zajedništvu s braćom kapucinima. Zavjetovali smo se da ćemo u svjetovnom staležu opsluživati evanđelje Isusa Krista slijedeći primjer sv. Franje Asiškoga.

»Rekla bih da je najbitniji sakramentalni život, da se okupljamo oko Isusa. Iz toga odnosa raste i molitva i zajedništvo

U početnu formaciju uveo nas je kao duhovni asistent pokojni fra Ivan Markanović, nakon njega fra Miljenko Vrabec, a sada nam je duhovni asistent fra Branko Lipša. Sada sam u službi tajnice našega mjesnoga bratstva. Mi smo pri župi sv. Leopolda prilično aktivna zajednica. Naravno da uvijek može bolje. Pri ruci smo našim fratrima, župniku. Ranije sam volontirala u Caritasu. Danas sudjelujem u aktivnostima poput čišćenja crkve, pjevanja u zboru, ako treba čitam, uključujem se u animiranje klanjanja, tu sam za sve što zatreba. Imamo i vrlo aktivnu zajednicu mladih Framu. Međusobno smo vrlo povezani.«

To više nije tuga

»Rekla bih da je najbitniji sakramentalni život, da se okupljamo oko Isusa. Iz toga odnosa raste i molitva i zajedništvo i svako djelovanje. Vjera mi je sve u životu. U meni je nakon prerane smrti oboje roditelja zavladala tuga. No vjera mi je dala potpuno drugačiji pogled. Nedostaju mi, no to više nije tuga. Znam gdje su i da ćemo se opet sresti. I da ćemo biti zauvijek. Na misi sam svakodnevno. Rijetko je da me nema svaki dan u crkvi. I to mi daje snagu za cijeli dan.«

»Jedva ih čekamo«
Ljudi koji nisu aktivni u Crkvi za nas koji jesmo nerijetko govore da smo previše prisutni, da pretjerujemo. A mi mislimo da su i oni koji nisu aktivni dobrodošli. Jedva ih čekamo. Išla sam na jednu duhovnu obnovu sada pokojnomu fra Zvjezdanu Liniću. Rekao nam je da je lijepo doći na duhovnu obnovu, ali se treba vratiti u svoje župe. Jer nitko ne može zamijeniti naše mjesto ako mi u našoj župi nedostajemo. Mi imamo sreću da smo kao laici kod kapucina jako lijepo prihvaćeni. Koji dolaze, daju se potpuno. Najteže je u približavanju aktivnomu vjerničkomu životu učiniti prvi korak.