Voditelj zbora mladih »Lilium« župe i svetišta sv. Antuna Padovanskoga u Sesvetskim Selima Ivan Rimac bilježi sjajne glazbene uspjehe. U raspjevanosti sa svojom suprugom, koja je vodila zbor prije njega, a sada čeka rođenje njihova drugoga djeteta, uvježbao je župni zbor tako dobro da mnogi ostanu zatečeni kada ih čuju. Tridesetak mladih zvuči kao da su profesionalci i župnoj su zajednici velik ponos. Ivan kao da je prekaljeni pedagog zrelijih godina, no on je mladica koja je u glazbu ušla u svojim kasnijim mladenačkim danima.
Rođen je 5. siječnja 1994. u Zagrebu. Mama mu je Mladenka, djevojački Piplica, rodom iz Imotske krajine, odrastala je u Splitu, a radi kao medicinska sestra na kirurgiji na Rebru. Tata Davor je iz Vinkovaca, gdje je živio do srednje škole, a onda su se njegovi, podrijetlom Livnjaci, preselili u Zagreb. Sa srednjom ekonomskom školom zaposlen je u nabavi »Plive«. Njih su se dvoje upoznali u Zagrebu, a nakon vjenčanja skrasili su se u Sesvetama. Godine 2001. izgradili su kuću u obližnjim Kraljevečkim Novakima, gdje su i danas. Šest godina prije Ivana dobili su sina Tomislava, zaposlenoga i oženjenoga čovjeka, otca triju kćeri. On je s obitelju skrašen na zasebnoj etaži obiteljske kuće Rimčevih.
»Mama nam je oduvijek blaga i brižna, uvijek misli na sve i rado ugodno iznenadi, a tata nam je bio mrvicu stroži od mame, bio je pravedan, težio da postanemo pošteni. Uvijek je pažljivo, triput promislio prije nego što je učinio. Njih su nas dvoje i strogo odgajali, i nisu. Uglavnom, bilo je reda i nismo smjeli sve što smo htjeli. Roditelji su oduvijek u skladnu braku pa smo brat i ja u njima imali dobre učitelje za brak«, pripovijeda Ivan.
»Do mojega smo 2. razreda živjeli u Sesvetama i iz sesvetskih se dana dosta toga sjećam. S nama su kao prognanici iz Podgrađa kraj Vinkovaca živjeli baka i djed. Oni su me čuvali pa nisam išao u vrtić. Igrao sam se s vršnjacima po obližnjoj šumi, dvorištu, imali smo i veliki vrt. U Novakima sam u početku imao manje društva. Ali kad je u mojem 8. razredu profunkcionirala nova škola u Sesvetskim Selima, potpuno sam se srodio s tom sredinom. Školovanje sam nastavio obrazujući se u Sesvetama za tehničara u računalstvu. Škola je, na žalost, bila slabo tehnički opremljena pa smo stručni dio morali nadoknađivati kod kuće ako smo imali dobro računalo. Maturirao sam 2012. A onda mi se zakomplicirao život. Zadnju sam godinu kao maturant upisao glazbenu školu.
Osnovnu sam, jer sam bio stariji, odradio u dvije godine u Glazbenoj školi ‘Vatroslav Lisinski’ u Zagrebu, gdje sam nastavio sa srednjom muzičkom. I to na solo pjevanju. Na glazbenu me potaknuo župljanin David Šeb koji je bio u zboru mladih u župi u Sesvetskim Selima, u kojem sam i ja propjevao. Shvatio je da sam talentiran pa su me on i njegov brat Adam, a obojica su bili baš jako aktivni u zboru, odveli prof. Kristini Beck Kukavčić. Ona me vodila do pred kraj moje srednje muzičke, sve do umirovljenja. Maturirao sam kod prof. Ivane Garaj Korpar. U početku sam bio u šoku jer nisam poznavao klasičnu glazbu. Ali sam imao veliku volju. Usput sam učio klavir, premda od ranije nisam ništa znao. U tom sam vremenu puno naučio, što teorijski, što u praksi. Stekao sam i iskustvo javnih nastupa, pjevao sam na njemačkom i talijanskom. Uz srednju glazbenu upisao sam tehnički smjer na agronomiji. Odustao sam na drugoj godini i posvetio se glazbi. Usput sam radio u struci i drugdje, na sve strane. U HT-u, pa u firmi s računalnim serverima, potom u firmi koja se bavi računalima PBZ banke. Naučio sam dosta i shvatio da nisam tip za sjedenje od 8 do 16. To me tehnički kočilo, sputavalo. Više sam volio terenski rad. Usput sam pjevao u više zborova. Angažirao sam se u Komornom zboru ‘Ivan Filipović’, zatim kao vanjski u HRT-ovu i HNK-ovu zboru, pjevao sam na sprovodima i vjenčanjima, što i danas radim. Zatim sam se pridružio klapi ‘Grdelin’ i s njima sam nastupao na festivalima. Cijelo sam to vrijeme ustrajao u župnom zboru mladih ‘Lilium’.«
»Oženio sam se 2018. Osobom iz župnoga zbora, voditeljicom. Ona je Irena, djevojački Lacić, 1986. je godište. Završava studij za odgojiteljicu, bavi se odgojem djece u folkloru. Upoznali smo se u ‘Liliumu’. Najprije smo više godina surađivali, od 2010. do 2015. Družili smo se, znali smo se zapričati. A onda su se razvile emocije, i eto. Skrasili smo se na zasebnoj etaži obiteljske kuće Lacićevih u Sesvetskim Selima. Dobro nam je. Nakon godine dana dobili smo Pavla koji nam obogaćuje dane i koji je stalno s nama na misama. Sinčić nam je turbo, aktivan je od jutra do sutra. A sada čekamo Evu. Irena je visoko trudna drugi put, termin je krajem veljače. Sada je već na porodiljskom. Inače je vlasnica našega obrta u kojem smo oboje zaposleni. Bavimo se transferima i autoprijevozom. Ima posla, ali je zastoj zbog korone. Time se mislimo baviti i dalje. Ja i dalje mislim pjevati. Nakon mature u srednjoj glazbenoj školi mislio sam upisati glazbenu akademiju. Ali s obzirom na sve moje obiteljske i poslovne prilike, to je bilo neizvedivo. Kako je Irena otišla na porodiljski, tako sam se vođenja župnoga zbora mladih ‘Lilium’ prihvatio ja. I to na poticaj našega župnika Antuna Sentea starijega. Dotad sam u zboru pjevao i pomagao Ireni u vođenju.«
»Zbor je odličan. Imamo 30 pjevača, uglavnom studenata, a orgulje svira Kristijan Martinec. Nagovarao sam ga da i on ode u glazbenu školu ‘Lisinski’. Sad je već na studiju, na KBF-u za orgulje. Baš smo dobra ekipa. Atmosfera je u zboru super. Pjevamo popularnu duhovnu glazbu i klasičnu liturgijsku u modernijim obradama. Poštujemo sve u liturgiji, koju osobno dosta proučavam, obrazujem se od stručnih ljudi. Od lani smo za Božić u zbor uključili i tamburice. Malo-pomalo napravili smo tamburaški orkestar u kojem je župljana 90 posto. Više dečki koji su došli svirati, nisu bili blizu Crkvi. Sada ih vidim na misi ako i ne sviraju. Župnik nas sada potiče da snimimo CD. Bila bi to dva nosača zvuka: božićni i popularna duhovna glazba, u pripremi smo. Sa župnikom nam je sjajno. Ne znam tko s njim ne može. Prilagodljiv je, sve prihvaća, uvijek ima ideju, savjet, često inicira, ugodne je naravi, veseljak. Dođe i na naše mladenačke fešte. Svi ga volimo. Zahvaljujući takvu njegovu pristupu, župa nam je drugi dom. Njegov prethodnik župnik Vlado Hren također mi je bio važan u formaciji, a u zbor me primio kapelan Andrija Jambreuš, koji je bio s nama od 2007. do 2010. Disao je 200 posto za mlade. I vjenčao je Irenu i mene.«
»Dani su mi zbog svega pobrojeni puni. Obitelj, posao, župa. Zato su mi ostali glazbeni angažmani ostali malo po strani. U župi pripomognem i oko drugih sadržaja. Odem sa župnikom u blagoslov obitelji, aktiviram se oko kićenja i čišćenja crkve. Ako nas župnik i u pola noći nazove, zna da ćemo doći. Možemo, potrebno je, usrećuje nas, a i dužnost nam je. Veselje nam je. Jer se družimo, bude tu i šale, a napravimo sve što treba. Vjera mi je najveći oslonac, ne bojim se zato ničega, tako sam odgojen u obitelji. Roditelji su i supruzi i meni praktični vjernici. U djetinjstvu sam bio buntovan jer mi je u crkvi bilo dosadno. Dobio sam jezikovu juhu od svojih, pretrpio i s vremenom shvatio da su roditelji bili u pravu. Sretan sam i blagoslovljen što sam po pitanju vjere pošao roditeljski stopama. Nadam se da će tako i naša djeca, dat ćemo sve od sebe.«
