IVAN RIMAC – VJENČAO SE S VODITELJICOM ZBORA, POSTAO ZBOROVOĐA I TAMBURICAMA POMOGAO DA SE »OBRATE« NA LITURGIJSKU GLAZBU »Vjera mi je najveći oslonac, ne bojim se zato ničega«

Ivan Rimac: »Vjera mi je najveći oslonac, ne bojim se zato ničega, tako sam odgojen u obitelji«
»Dani su mi zbog svega pobrojeni puni. Obitelj, posao, župa. Zato su mi ostali glazbeni angažmani ostali malo po strani. U župi pripomognem i oko drugih sadržaja. Odem sa župnikom u blagoslov obitelji, aktiviram se oko kićenja i čišćenja crkve. Ako nas župnik i u pola noći nazove, zna da ćemo doći.«

Voditelj zbora mladih »Lilium« župe i svetišta sv. Antuna Padovanskoga u Sesvetskim Selima Ivan Rimac bilježi sjajne glazbene uspjehe. U raspjevanosti sa svojom suprugom, koja je vodila zbor prije njega, a sada čeka rođenje njihova drugoga djeteta, uvježbao je župni zbor tako dobro da mnogi ostanu zatečeni kada ih čuju. Tridesetak mladih zvuči kao da su profesionalci i župnoj su zajednici velik ponos. Ivan kao da je prekaljeni pedagog zrelijih godina, no on je mladica koja je u glazbu ušla u svojim kasnijim mladenačkim danima.

Roditelji kao učitelji za brak

Rođen je 5. siječnja 1994. u Zagrebu. Mama mu je Mladenka, djevojački Piplica, rodom iz Imotske krajine, odrastala je u Splitu, a radi kao medicinska sestra na kirurgiji na Rebru. Tata Davor je iz Vinkovaca, gdje je živio do srednje škole, a onda su se njegovi, podrijetlom Livnjaci, preselili u Zagreb. Sa srednjom ekonomskom školom zaposlen je u nabavi »Plive«. Njih su se dvoje upoznali u Zagrebu, a nakon vjenčanja skrasili su se u Sesvetama. Godine 2001. izgradili su kuću u obližnjim Kraljevečkim Novakima, gdje su i danas. Šest godina prije Ivana dobili su sina Tomislava, zaposlenoga i oženjenoga čovjeka, otca triju kćeri. On je s obitelju skrašen na zasebnoj etaži obiteljske kuće Rimčevih.

»Mama nam je oduvijek blaga i brižna, uvijek misli na sve i rado ugodno iznenadi, a tata nam je bio mrvicu stroži od mame, bio je pravedan, težio da postanemo pošteni. Uvijek je pažljivo, triput promislio prije nego što je učinio. Njih su nas dvoje i strogo odgajali, i nisu. Uglavnom, bilo je reda i nismo smjeli sve što smo htjeli. Roditelji su oduvijek u skladnu braku pa smo brat i ja u njima imali dobre učitelje za brak«, pripovijeda Ivan.

Od grdelina do ljiljana

»Do mojega smo 2. razreda živjeli u Sesvetama i iz sesvetskih se dana dosta toga sjećam. S nama su kao prognanici iz Podgrađa kraj Vinkovaca živjeli baka i djed. Oni su me čuvali pa nisam išao u vrtić. Igrao sam se s vršnjacima po obližnjoj šumi, dvorištu, imali smo i veliki vrt. U Novakima sam u početku imao manje društva. Ali kad je u mojem 8. razredu profunkcionirala nova škola u Sesvetskim Selima, potpuno sam se srodio s tom sredinom. Školovanje sam nastavio obrazujući se u Sesvetama za tehničara u računalstvu. Škola je, na žalost, bila slabo tehnički opremljena pa smo stručni dio morali nadoknađivati kod kuće ako smo imali dobro računalo. Maturirao sam 2012. A onda mi se zakomplicirao život. Zadnju sam godinu kao maturant upisao glazbenu školu.

Sretan sam i blagoslovljen što sam po pitanju vjere pošao roditeljski stopama. Nadam se da će tako i naša djeca, dat ćemo sve od sebe.«

Osnovnu sam, jer sam bio stariji, odradio u dvije godine u Glazbenoj školi ‘Vatroslav Lisinski’ u Zagrebu, gdje sam nastavio sa srednjom muzičkom. I to na solo pjevanju. Na glazbenu me potaknuo župljanin David Šeb koji je bio u zboru mladih u župi u Sesvetskim Selima, u kojem sam i ja propjevao. Shvatio je da sam talentiran pa su me on i njegov brat Adam, a obojica su bili baš jako aktivni u zboru, odveli prof. Kristini Beck Kukavčić. Ona me vodila do pred kraj moje srednje muzičke, sve do umirovljenja. Maturirao sam kod prof. Ivane Garaj Korpar. U početku sam bio u šoku jer nisam poznavao klasičnu glazbu. Ali sam imao veliku volju. Usput sam učio klavir, premda od ranije nisam ništa znao. U tom sam vremenu puno naučio, što teorijski, što u praksi. Stekao sam i iskustvo javnih nastupa, pjevao sam na njemačkom i talijanskom. Uz srednju glazbenu upisao sam tehnički smjer na agronomiji. Odustao sam na drugoj godini i posvetio se glazbi. Usput sam radio u struci i drugdje, na sve strane. U HT-u, pa u firmi s računalnim serverima, potom u firmi koja se bavi računalima PBZ banke. Naučio sam dosta i shvatio da nisam tip za sjedenje od 8 do 16. To me tehnički kočilo, sputavalo. Više sam volio terenski rad. Usput sam pjevao u više zborova. Angažirao sam se u Komornom zboru ‘Ivan Filipović’, zatim kao vanjski u HRT-ovu i HNK-ovu zboru, pjevao sam na sprovodima i vjenčanjima, što i danas radim. Zatim sam se pridružio klapi ‘Grdelin’ i s njima sam nastupao na festivalima. Cijelo sam to vrijeme ustrajao u župnom zboru mladih ‘Lilium’.«

Ljubav se rađala na probama zbora

»Oženio sam se 2018. Osobom iz župnoga zbora, voditeljicom. Ona je Irena, djevojački Lacić, 1986. je godište. Završava studij za odgojiteljicu, bavi se odgojem djece u folkloru. Upoznali smo se u ‘Liliumu’. Najprije smo više godina surađivali, od 2010. do 2015. Družili smo se, znali smo se zapričati. A onda su se razvile emocije, i eto. Skrasili smo se na zasebnoj etaži obiteljske kuće Lacićevih u Sesvetskim Selima. Dobro nam je. Nakon godine dana dobili smo Pavla koji nam obogaćuje dane i koji je stalno s nama na misama. Sinčić nam je turbo, aktivan je od jutra do sutra. A sada čekamo Evu. Irena je visoko trudna drugi put, termin je krajem veljače. Sada je već na porodiljskom. Inače je vlasnica našega obrta u kojem smo oboje zaposleni. Bavimo se transferima i autoprijevozom. Ima posla, ali je zastoj zbog korone. Time se mislimo baviti i dalje. Ja i dalje mislim pjevati. Nakon mature u srednjoj glazbenoj školi mislio sam upisati glazbenu akademiju. Ali s obzirom na sve moje obiteljske i poslovne prilike, to je bilo neizvedivo. Kako je Irena otišla na porodiljski, tako sam se vođenja župnoga zbora mladih ‘Lilium’ prihvatio ja. I to na poticaj našega župnika Antuna Sentea starijega. Dotad sam u zboru pjevao i pomagao Ireni u vođenju.«

Tamburaški ukras liturgiji

»Zbor je odličan. Imamo 30 pjevača, uglavnom studenata, a orgulje svira Kristijan Martinec. Nagovarao sam ga da i on ode u glazbenu školu ‘Lisinski’. Sad je već na studiju, na KBF-u za orgulje. Baš smo dobra ekipa. Atmosfera je u zboru super. Pjevamo popularnu duhovnu glazbu i klasičnu liturgijsku u modernijim obradama. Poštujemo sve u liturgiji, koju osobno dosta proučavam, obrazujem se od stručnih ljudi. Od lani smo za Božić u zbor uključili i tamburice. Malo-pomalo napravili smo tamburaški orkestar u kojem je župljana 90 posto. Više dečki koji su došli svirati, nisu bili blizu Crkvi. Sada ih vidim na misi ako i ne sviraju. Župnik nas sada potiče da snimimo CD. Bila bi to dva nosača zvuka: božićni i popularna duhovna glazba, u pripremi smo. Sa župnikom nam je sjajno. Ne znam tko s njim ne može. Prilagodljiv je, sve prihvaća, uvijek ima ideju, savjet, često inicira, ugodne je naravi, veseljak. Dođe i na naše mladenačke fešte. Svi ga volimo. Zahvaljujući takvu njegovu pristupu, župa nam je drugi dom. Njegov prethodnik župnik Vlado Hren također mi je bio važan u formaciji, a u zbor me primio kapelan Andrija Jambreuš, koji je bio s nama od 2007. do 2010. Disao je 200 posto za mlade. I vjenčao je Irenu i mene.«

Vjera roditeljskim stopama

»Dani su mi zbog svega pobrojeni puni. Obitelj, posao, župa. Zato su mi ostali glazbeni angažmani ostali malo po strani. U župi pripomognem i oko drugih sadržaja. Odem sa župnikom u blagoslov obitelji, aktiviram se oko kićenja i čišćenja crkve. Ako nas župnik i u pola noći nazove, zna da ćemo doći. Možemo, potrebno je, usrećuje nas, a i dužnost nam je. Veselje nam je. Jer se družimo, bude tu i šale, a napravimo sve što treba. Vjera mi je najveći oslonac, ne bojim se zato ničega, tako sam odgojen u obitelji. Roditelji su i supruzi i meni praktični vjernici. U djetinjstvu sam bio buntovan jer mi je u crkvi bilo dosadno. Dobio sam jezikovu juhu od svojih, pretrpio i s vremenom shvatio da su roditelji bili u pravu. Sretan sam i blagoslovljen što sam po pitanju vjere pošao roditeljski stopama. Nadam se da će tako i naša djeca, dat ćemo sve od sebe.«

Mladi su spremni pomoći od 0 do 24
Laici danas u Hrvatskoj dosta predano i angažirano služe Crkvi i svojim župama općenito. Barem to ja tako vidim iz perspektive dugogodišnjega aktivnoga laika u svojoj zajednici. No smatram da ima još puno prostora za uključivanje i drugih vjernika u razne službe po župama. Kao voditelj zbora mladih sretan sam što su ti mladi dostupni za bilo kakvu pomoć u župi od 0 do 24. Isto je s još nekolicinom aktivnih župljana. Često se događa da su, baš zbog potrebe, mnogi od tih ljudi uključeni u više župnih zajednica i aktivnosti. Zato bi bilo bolje da se aktiviraju i ostali župljani koji još nisu intenzivnije ušli u župna događanja. Kao vjernik laik osjećam dužnost pomoći svojoj župi i smatram da svatko može pronaći svoje mjesto u službi laikata u Crkvi. To je i naše vjerničko poslanje: predano služiti zajednici Crkve kojoj pripadamo.

IZVORGlas Koncila br. 5/2021.
Prethodni članakBEJZBOLAŠEVA VJERA Timothy Richard Tebow prije početka utakmice kleči na koljenu u molitvi
Sljedeći članakJE LI MOGUĆE ŽIVJETI 900 GODINA? Pitanja od potresa do ekumenizma