Da nije jednostavno vjerovati svjedoče brojna pitanja o vjeri koja se množe kako čovjek odrasta, pitanja koja s vremenom postaju sve snažnija i dublja. Čovjeku nije lako jer pitanja je sve više, godine lete, a on više nije dijete. Je li po sebi loše promišljati dublje o svojoj vjeri? Čitati autore koji o tome ipak nešto više znaju? Razgovarati s teolozima kojima je Bog dao da steknu dublje uvide u teološke discipline te načine na koje Bog djeluje? Nije zgorega katkada svoju vjeru produbljivati na takvim izvorima.
Evanđeoskomu odlomku druge vazmene nedjelje u središtu je poznati susret između uskrsnuloga Krista i apostola Tome, čime kao da se želi od svakoga vjernika koji dolazi na misno slavlje učiniti bogotražitelja, tj. onoga koji ima pravo misliti i postavljati si pitanja o svojoj vjeri. Uči taj odlomak svakoga da nije manji vjernik onaj koji često na svojem životnom putu ima pitanja o svojoj vjeri. Dapače ta pitanja i jesu pokazatelj da mu je vjera živa jer ju shvaća na ozbiljan način. Ne zadovoljava se onim što je netko drugi rekao o vjeri, nego i sam traga za odgovorima. I tada ne govori on da to što propitkuje jest njegov grijeh manje vjere ili manjega izručenja Bogu. Ne, sasvim suprotno. On samo pokazuje da mu je do Boga još više stalo jer ga želi svojim umom, srcem i cijelom osobom još više shvatiti i ući s njim u dublji odnos, odnos među onima koji se doista poznaju, koji si mogu reći sve, a da se netko ne naljuti. Baš kao što je iskreni odnos između dvoje prijatelja ili pak odnos muža i žene. Tek njihovi razgovori i uzajamnost komunikacije koja će biti recipročna donijet će im dublje poznavanje, a time i veću bliskost.
Odnos uzajamnosti o kojem je riječ jako je lijepo primjerice dočarao talijanski pisac Alessandro D’Avenia u svojem romanu »Ono što pakao nije« prikazujući odnos dvoje zaljubljenih. D’Avenia tako piše: »’Gori si od hobotnice.’ ‘Zašto?’ ‘Štrcaš tintu kad se moraš braniti, bez riječi si izgubljen.’ ‘Istina, ali to je mojih pet. I tvojih pet. To je deset riječi koje čine nas dvoje.’ Gledam je, zacijelo izgledam smiješno jer je pobjegao kratak osmijeh, poput udarca vala. Prstima mi dotakne lice: ‘Ali meni se sviđaš kao hobotnica.’ Prisloni uho na moja prsa i šuti. Svi misle da nas život mora učiniti sretnima, ali shvatio sam jedno: za sreću je potrebna hrabrost. Previše je hrabrosti potrebno da u grudi stavimo nebo i zemlju, ali znam da je ta hrabrost sada na neki način i u meni, poput sjemenke koja je u početku sićušna, a poslije postane drvo s velikim i snažnim granama koje može pružiti sjenu i okrjepu. Drvo koje može primati rane i pratiti izmjenu godišnjih doba.«
Pogled u Probodenoga
D’Avenia piše o odnosu dvoje zaljubljenih, no isti odnos čini se da nije teško precrtati i na odnos između Boga i čovjeka. I taj odnos traži prije svega uzajamnost, kako je ujedno već rečeno. Uzajamnost koja ne će biti bez pitanja i konfliktnosti jer često konfliktnost dovodi do još snažnijega odnosa s Bogom koji čovjeka ljubi. Shvaćaju to svi koji su se od Boga bili jako udaljili pa su mu se na samo Bogu znan način opet približili. A udaljili su se jer su lutali pod teretom vlastitih rana misleći da ih je i sam Bog napustio. Ljubili su Boga, a bivali su ranjavani. Nije im nitko mogao pojasniti kako je to moguće. Kao vjernici proživljavali su silne udarce na zemaljskoj cesti, no znali su zastati i svoju ranjivost te sva svoja pitanja još jednom svim silama nanovo izručiti Bogu. A bilo je potrebno samo jedno. Kao kod Tome, svojim ranama dotaknuti Božje rane. Uvidjeti da je i on ranjen. Da mu je i Sin ranjen, i to iz ljubavi za čovjeka. Onako kako to biva i na putu života svakoga čovjeka. Rane mu zadaju najčešće oni koje istinski voli. Oni koji su mu najbliži bivaju mu razlog boli. No sve to, uči evanđelje ove nedjelje, nije razlogom da čovjek potone i odustane od svega, pa i od zajedništva s drugima.
Tomin odmak od zajedništva učenika, ali i odmak od samoga Boga zbog siline pitanja koja su se u njemu rojila bio je privremen. Trebalo bi tako biti i u životu svakoga čovjeka i svih onih koji su napravili odmak jer su povrijeđeni i ranjeni životom. Pogled na onoga koji je također proboden, ali istodobno i uskrsnuli, bit će im rješenje za izlazak iz vlastitoga kruga nezadovoljstva. Pogled u Probodenoga, ali i u sve one koji su probodeni i trajno bivaju probadani, ali su iscijeljeni i trajno to bivaju u susretu s Uskrsnulim, bit će im jamstvo nastavka života. Jer ako netko ne vjeruje sebi jer je ranjen, trebao bi početi vjerovati svima koji su također ranjeni, no s tim se ranama nose jer vjeruju u ranjenoga, ali i uskrsnuloga Krista.
