PREPOZNATI VRIJEDNOST DRUGOGA: U jaslicama Bog se klanja čovjeku

Božić

Iz 52, 7-10; Heb 1, 1-6; Iv 1, 1-18

Veličanstveni odlomak iz Knjige proroka Izaije podsjeća na tzv. kraljevske psalme koji su se pjevali prilikom ustoličenja novoga kralja u Izraelu. U tim psalmima čuje se da svi krajevi svijeta vide »spasenje Boga našega« te je cijela zemlja pozvana da se raduje, kliče i pjeva. U njima se također kaže: »Nek’ se govori među poganima: ‘Gospodin kraljuje!’« i dodaje se: »Raduj se, nebo, i kliči, zemljo! Neka huči more i što je u njemu! Nek’ se raduje polje i što je u njemu, neka klikće šumsko drveće!« Ti psalmi preuzeti su kao otpjevni psalmi u trima božićnim misama: na polnoćki, misi zornici i danjoj misi.

Odlomak iz Knjige proroka Izaije navješćuje Gospodinov povratak na Sion uz usklik: »Bog tvoj kraljuje!« To je usklik glasonoše radosti koji »oglašava mir, oglašuje sreću, navješćuje spasenje«. Taj navještaj događa se na kraju boravka Židova u babilonskom progonstvu, kad već mogu nazrijeti kraj nevolja i povratak u svoju domovinu i u grad Jeruzalem. Radosna je vijest u tome da će im kralj biti sam Gospodin Bog.

Apostol Pavao podsjeća upravo na taj proročki odlomak u svojoj Poslanici Rimljanima kad opisuje svoje djelo apostolskoga navještaja evanđelja, a vjerojatno je i Isus imao taj starozavjetni odlomak na umu kad je predstavljao svoju poruku o kraljevstvu Božjem koje je se približilo.

Život u posljednja vremena

U odlomku s početka Poslanice Hebrejima može se, čini se, prepoznati drevni kršćanski himan u čast Kristu koji je možda sastavljen po uzoru na neki raniji židovski himan u čast Mudrosti. Za Židove Mudrost, kako ju se vidi u kasnoj mudrosnoj književnosti Staroga zavjeta, bila je prije svega Tora, Zakon. Mudrost se očitovala u ispravnom življenju u poslušnosti Bogu. Ipak, ta Mudrost prikazana je i kao uosobljena Božja riječ koja je prisutna kod stvaranja svijeta. U židovskom himnu o Mudrosti moglo je biti riječi o tome, ali i o objavi Mudrosti i njezinu povratku u nebo. Taj kršćanski himan poistovjećuje Krista s Mudrošću. On je prisutan kod stvaranja i uzdržavanja svijeta te se pojavljuje na zemlji.

Nakon boravka na zemlji, on se vraća u nebo te je postavljen zdesna Veličanstvu i uzvisivan od anđelâ koji ovdje, kako to često biva u ranokršćanskim tekstovima, predstavljaju neprijateljske sile koje su sada pobijeđene i podložene.

Kristova objava smještena je u povijest spasenja izabranoga naroda. Isti je Bog koji je govorio nekoć po prorocima i koji je progovorio sada u Sinu. Progovorio je »konačno, u ove dane«. Riječ je o ispunjenju eshatoloških očekivanja izraelskoga naroda. S pojavom Isusa Krista započela su posljednja vremena. To su ona vremena u kojima su Židovi, osobito u svojoj apokaliptičkoj književnosti, očekivali slavni dolazak Sina Čovječjega, dolazak pobjedničkoga Kralja – Mesije, te pobjedu nad svakim zlom i neprijateljem. To su vremena u kojima je trebala nastupiti konačna sloboda izabranoga naroda i ostvarenje onoga poslanja da svi narodi po Izraelcima spoznaju Boga.

Ono »nekoć« nije potpuno

U tekstu iz Poslanice Hebrejima prisutna je i određena napetost između »nekoć« i »konačno, u ove dane«. Između ta dva razdoblja postoji kontinuitet koji je očitovan u istom Bogu koji govori, ali postoji i suprotnost s obzirom na način govora. »Nekoć« je Bog govorio na različite načine i po prorocima, a sada u Sinu.

Govor u Sinu prikazan je kao definitivan i potpun govor. U njemu je punina. Ipak, i oni razni načini prethodnih govora Božjih vrjednovani su pozitivno. Čini se da bi se u današnjem vremenu moglo tražiti načina kako vrjednovati različite načine Božjega govora. U nauku Drugoga vatikanskoga sabora postoji svijest da se i u drugim religijama nalaze tragovi Božje objave. Danas bi se moglo reći da se u svim ljudskim traženjima koja idu za onim što je dobro i pozitivno mogu naći tragovi Božje objave. U svemu tome može se prepoznati ono »nekoć«, ono vrijedno, ali ne potpuno. Kršćanin je pozvan pomoći svakomu čovjeku i cijelomu čovječanstvu da dođe do onoga konačnoga i potpunoga, do Isusa Krista. U njemu se Bog sasvim razotkrio.

Slična ideja Krista prisutna je i evanđeoskom odlomku koji sadrži riječi Proslova Ivanova evanđelja. U njegovu je središtu Riječ, grčki logos, koja predstavlja Isusa Krista. Kroz taj himan djelovanje, život i smrt Isusovi smješteni su u okvire vječnosti. U trenutku Božjega samorazotkrivanja njegova vječna Riječ postaje tijelo, zapravo, meso. Neuhvatljiv, neopisiv, ponekad daleki Bog, najednom postaje blizak, dodirljiv, ranjiv. Tako taj Proslov postaje uvod i tumačenje cijeloga Evanđelja po Ivanu.

Okrenuti se čovjeku do sebe

Ivanov Proslov na osobit način odjekuje kad se čita uz prizor jaslica. Vječna Riječ koja »bijaše Bog«, po kojoj je sve postalo, koja »bijaše život« i koja »bijaše ljudima svjetlo« uprisutnila se u Riječi tijelom postaloj, u Djetešcu u jaslicama. U njemu nije vidljiva slava, niti je vidljivo da je on »Jedinorođenac od Otca – pun milosti i istine«. U njemu je vidljiva samo malenost, ranjivost i siromaštvo.

Ipak, dok čovjek promatra Svjetlo koje je došlo na svijet, dok se klanja Riječi koja je tijelo postala, divi se Bogu i njegovu veliku djelu, divi se njegovu milosrđu, uživa jer je u njegove dlanove urezan, pa ga Bog ne može zaboraviti. Divi se Bogu koji se divi čovjeku. On je uredio da se sve stvorenje okrene prema jednoj obitelji u Betlehemu i da joj se klanja. On je procijenio čovjeka vrijednim da uzme njegovo tijelo. U jaslicama čovjek se klanja Bogu i njegovoj prevelikoj ljubavi, a on se u jaslicama klanja čovjeku.

Dobro je učiti od Boga, pa se okrenuti čovjeku do sebe, prepoznati vrijednost drugoga, i pokloniti se.