Bog traži od čovjeka iskrenost i poklonstvo koje će izići iz ljudskoga srca. Primjer za to je i ulomak iz Ivanova evanđelja gdje su vjernici izloženi promatranju životne priče žene rodom iz Samarije koja tek započinje svoj odnos s Kristom.
Biblijski je tekst uistinu dubok i bogat simbolikom, a temeljni je simbolizam vode. Voda je čovjeku prijeko potrebna da bi se održavao na životu. Sam čovjek velikim je dijelom voda i to će reći svatko tko iole poznaje ljudsku anatomiju. Ne treba stoga čuditi da se Ivan služi tom slikom da prikaže ljudski odnos, tj. potrebu za Bogom koja se onda očituje utaživanjem žeđi duše, a ne tijela.
Samarijanka je prikazana kao ona koja neprestano dolazi na zdenac ne bi li utažila svoju žeđ. Krist to vidi te joj na realnoj razini želi pomoći. Ponire u dubine njezine osobe te ju želi uzdići s materijalne razine promišljanja o utaženju ljudske žeđi na višu koja čovjeku nije toliko strana koliko on misli. Zato joj nudi vodu koja je živa. Ta je voda sposobna jednom zasvagda utažiti njezinu žeđ.
U čemu je dakle genijalnost Ivanova pisanja? Očituje se u sposobnosti da govorom o običnim i odveć jednostavnim, a može se reći i banalnim stvarima, dođe do neobičnih, odnosno uzvišenih. Simbolizam vode tako služi kako bi se čovjek onim što mu je poznato doveo do onoga što također poznaje, ali ne zna na izravan način izraziti, a tiče se njegova odnosa s Bogom i života duše. Život je to koji je obilježen neprestanim traganjem za utaživanjem žeđi koju osjeća čovjekova nutrina, tj. duša. To je nešto što svaki čovjek zna jer duboko je u sebi nezadovoljan sve dok ne ispuni svoju nutrinu koja vapi da bude puna, a ne ispražnjena od smisla. Taj smisao nekomu u životu oduzima nešto. Nije svatko isti te nema iste probleme.
Samarijanka ima velik problem – odnos s ljudima. Vodu iz zdenca koji je dubok ne može joj zagrabiti njezin suprug jer ih je već više imala i ni jedan čini se nije uspio ispuniti ju kao osobu. Budući da poznaje ljudske dubine te želi da ih i čovjek izbliza upozna u iskrenom razgovoru s njim, a to se naziva duhovnošću, Krist želi tu ženu povesti k spoznanju istine o samoj sebi. Njoj to nije lako te je u tekstu to vrlo jasno izraženo kroz njezine reakcije. Grubost njezinih riječi te očiti sarkazam jasno to prikazuju. Jer jedini način piscu da prikaže nutarnju stranu osobe jesu riječi, odnosno pripovijedanje. On biranim riječima želi ocrtati ljudsku nutrinu. Ne da ju prikaže ojađenom i nesretnom, nego da čovjeku pomogne da posredovanjem priče počne i sam promišljati o svojem životu. Tomu služi i cjelokupnost književnih izričajnih forma. Njima pisci žele sebe i svijet povesti na put otkrivanja istine o sebi i drugima ne bi li ih doveli do cjelovitosti njihove osobe.
Hoće li ta žena doći do ispunjenja, zadovoljstva i istinske sreće ovisit će o njoj samoj. Prije svega tiče se to njezine iskrenosti s Bogom i ljudima. To ovaj tekst želi pitati i svakoga čitatelja, jer u mjeri u kojoj je netko iskren s Bogom i ljudima biva samim time i ispunjeniji. Tek tako izlazi on iz samoga sebe i kruga misli u kojima se neprestano vrti i koje mu ne pomažu. Izlažući sebe drugomu, odnosno samomu Bogu, život mu postaje ljepši i skladniji. To će pretpostavljati zrelost ljudske osobe, o kojoj se često ne stigne govoriti, osobito kada se odnos s Bogom i ljudima svede tek na puko izvršavanje norma bez imalo duše. Životu tada nedostaje boje koju mu daruju osjećaji i život za drugoga.
A tako se, htio netko priznati ili ne, teško živi. Neprestano se onda misli na ljudske obzire i to što će tko reći te se pri tome zaboravlja da je mnogo važnije ono što o nekome misli sam Bog te najzad on sam kada iskreno preispita sebe i svoj život. Jer tko može umjesto nekoga živjeti ljudski život? Od presudne će važnosti stoga biti u korizmi znati se zaustaviti i pogledati se. Ne samo izvana jer to čovjek neprestano čini. Od svojega odraza u ogledalu ne može pobjeći. No pogledati u nutrinu i stanja duše mnogo je važnije.
Uvidjeti što čovjeka čini sretnim i ispunjenim, a što ga uvijek nanovo ojadi i obara na zemlju, najvažnije je. Žena iz Samarije uči kako je to moguće. Traži se samo jedno – iskrenost i predanje svojega bića Bogu. Nije to nešto toliko komplicirano. Katolička je Crkva to predanje uvelike olakšala. Uči tako da je važno otići na ispovijed. Bogu iznijeti uistinu sve, i to bez zadrške i fige u džepu. Brojni su tako progledali i svoje živote izmijenili nabolje te sada o tome svjedoče i drugima. Jer onaj tko jednom iskusi istinsku radost, odnosno živu vodu koju Bog daje kako bi ispunio prazninu ljudske osobe, više se ne želi vraćati nekim sebi vlastitim načinima ispunjenja. I tada nekim čudom postaje zadovoljniji. Vrijedi se u tome okušati.
