Zaista, teško je vidjeti ljepše crkve u nekom malom slavonskom mjestu od one sv. Mihaela arkanđela u Stražemanu, selu smještenomu blizu Velike, u zapadnoj Slavoniji. Prepuna raznovrsnih umjetničkih djela i svetih relikvija, crkva, poput kakva svjetionika, dominira prelijepim krajolikom Požeške doline. Impresionira i njezin nekadašnji župnik Josip Devčić, čovjek neuobičajene agilnosti, čvrstoće vjere i bistrine stajališta, gotovo ideal-tip seoskih župnika kakvih, kako se čini, sve više nedostaje. U selo i župu stigao je 1972. te mu je obnova duhovnoga života postala u doslovnom smislu misijom. Nikakvo čudo da je nesebičnim radom, ali i dubokom integracijom s potrebama župljana te zapuštene i prometno izolirane seoske sredine ubrzo postao omiljenim.

Sve je počelo 6. rujna 1981.

»Uvijek mi je teško padalo«, izjavio je župnik Devčić u jesen 1980., »kad sam morao slušati kako neki svećenici ne govore o ljudima lijepo. Čemu to ako smo se svojim zvanjem za njih opredijelili? Ljude treba voljeti, jer ćemo samo tako moći razumjeti njihove brige, strahovanja, patnje, slabosti, ali i nadanja.« Seoski župnik, kako je to Devčić dobro znao, mora biti istovremeno i duhovni pastir i prijatelj seljaka. Boraveći kratkotrajno u Stražemanu početkom ovogodišnjega ljeta, gotovo da je na samom početku posjeta bilo moguće riješiti sve dvojbe. Čvrst karakter poput Devčićeva nužno je bio potreban da bi se, kratko nakon diktatorove smrti, zagrebački nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac »pojavio« u Stražemanu.

Rijetko se događa da ubavo selo poput Stražemana završi na stranicama svih domaćih novina, ali i nekih međunarodnih, a upravo to se dogodilo u kasno ljeto 1981., kada je »iznenadno« pojavljivanje nadbiskupa Stepinca u mjesnoj crkvi izazvalo politički i društveni potres prvoga reda jačine. Uglavnom, sve je počelo 6. rujna 1981., kada je u Stražemanu održano posvećenje obnovljene crkve. Kardinal Franjo Šeper tada je, pred iznimno velikim mnoštvom vjernika, prema svemu sudeći više od tri tisuće ljudi, posvetio novi oltar iznad kojega se nalazio mozaik sv. Mihaela arkanđela. Poseban pak recital, snažno nabijen evociranjem hrvatske prošlosti, izveo je književnik Zlatko Tomičić. Ali svetac zaštitnik stražemanske crkve nije bio »glavna zvijezda« širega Devčićeva nauma. Tu je ulogu zauzeo kardinal Stepinac, čiji se lik našao na drugom novoizgrađenom mozaiku crkve, zajedno s likovima blaženih Ivana Merza, Leopolda Mandića te Augustina Kažotića, biskupa Antuna Mahniča i drugih, ali i likovima starih hrvatskih vladara Zvonimira, Petra Krešimira IV., Branimira, Tomislava i Petra Berislavića.

Najkraće rečeno, Devčić je naumio, u kontekstu gotovo svakodnevnih napada komunističkoga režima na Katoličku Crkvu u Hrvatskoj i vjernike općenito, parirati snažnom porukom manifestacijske naravi. Ako je već režim Katoličku Crkvu smatrao ideološko-političkim neprijateljem i, jednako važno, uporno ju pokušavao odvojiti od njezine ukorijenjenosti u hrvatskoj tradiciji, onda će takav mozaik nesumnjivo pokazati da je i ona, zajedno sa svojim svetcima, blaženicima i drugim velikodostojnicima, također integralni dio hrvatskoga nacionalnoga identiteta. Ključna poruka stražemanskoga mozaika bila je upravo u tome, tj. radilo se o dovitljivu pokušaju integracije hrvatstva i katolištva. Dakako, ne treba zaboraviti ni druge zamisli iza Devčićeva čina. Naravno da je za župnika činjenica da je Stepinac i dalje u režimskim krugovima prikazivan kao ratni zločinac bila nepravda koja se nije smjela trpjeti, a ni, kako njegova odluka da baš kardinalov lik zauzme mjesto na mozaiku kristalno svjedoči, prešutjeti. Također, u to je vrijeme uznapredovala akcija za proglašenje Stepinca svetim, čemu se Devčić očito odlučio pridružiti.

»Operacija mozaik«

Nema stoga nikakve dvojbe da je Devčićev čin imao i sasvim jasnu političku dimenziju. Bila je riječ o očitoj, da preuzmemo ovdje termin kojim će režim ubrzo okvalificirati njegov čin, »provokaciji« ili, preciznije, otvorenom izazovu komunistima. Župnik je, razumljivo, nastojao ne privlačiti previše pozornost: rad na mozaiku trajao je više godina, mahom dogovaran putem usmenih konzultacija s njegovim autorom, akademskim kiparom Antom Starčevićem iz Zagreba, dakle u nekoj vrsti tajnosti. Ali, pretpostaviti je zbog župnikove smione nestrpljivosti, nije previše ni krio sadržaj mozaika: u pozivnicama za svečanost posvećenja obnovljene crkve, koje je osobno dijelio nekoliko dana prije posvećenja, navedeno je da će se i Stepinčev lik nalaziti na mozaiku. Zahtjevima pažljivoga laviranja između opreza koji je nalagala opasnost režimske represije i razumljivoga osjećaja da ne skriva vlastite vjerske i nacionalne svetinje, Devčić nije mogao, ali ni htio, do kraja udovoljiti. Župnik je oduška svom karakteru dao u Stražemanu i okolici, dok je na višim razinama, naravno iz razumljivih razloga, izbjegavao nepotrebno provociranje režima. Zato je »Glas Koncila« u broju od 11. listopada 1981. na naslovnoj stranici objavio oveću fotografiju mozaika sv. Mihaela arkanđela, a u detaljnijoj reportaži nalazi se sljedeća rečenica: »Umjetnik Starčević nam je tumačio kako ona skupina desno predstavlja naše svece i blaženike i kandidate oltara, a skupina lijevo drevne graditelje i branitelje naše Evanđeljem prožete samobitnosti.«

Župnik Devčić je oduška svom karakteru dao u Stražemanu i okolici, dok je na višim razinama izbjegavao provociranje režima

Premda to dokumenti izravno ne potvrđuju, nema također nikakve dvojbe da je Devčićeva »operacija mozaik« provedena u punom suglasju s višim crkvenim vlastima u Zagrebu. Župnik je početkom 80-ih bio čest posjetitelj kardinala Franje Kuharića i njegova glavnoga namjesnika, pomoćnoga zagrebačkoga biskupa Đure Kokše. U tim razgovorima, koji za sada ostaju tajnom (uz iznimku Devčićeva sjećanja), očito je dobio dopuštenje za postavljanje mozaika. Kardinal Kuharić bio je tada čest i rado viđen gost među vjernicima Požeštine, ujedno i blizak prijatelj župnika u Slavonskoj Požegi Josipa Dumića. Kardinal Šeper bio je pak nekadašnji Devčićev profesor teologije, a župnik mu je navodno bio »miljenik«. Notorna Služba državne sigurnosti ocijenila je da je Devčić »upravo planirao posvetu [crkve] kada je Šeper na godišnjem odmoru, što je i do sada bila praksa«, navedeno je dalje, »Šepera da za vrijeme svog boravka u zemlji uveliča po neku od crkvenih manifestacija.« »Operacija mozaik« bila je dakle osmišljeni projekt Katoličke Crkve, tj. svjesni napad na nedemokratsku i netolerantnu praksu komunističkoga režima u Hrvatskoj prema vjernicima. Savršeno se također uklapala u metodu koju je u odnosu prema komunistima iznimno volio rabiti kardinal Kuharić: ne ulaziti u otvorenu konfrontaciju s režimom, ali mu na svaki način dati do znanja da pomirenje, a kamoli pasivno prihvaćanje podložnosti, nije opcija.

Župna »služba sigurnosti«

Devčić je za »operaciju« imao upravo golemu podršku tamošnjih vjernika, među njima i članova stražemanske mjesne zajednice. Ne samo da su mu nesebično prilozima pomogli prikupiti sredstva za mozaik te se jednako nesebično uključili u organizaciju posvećenja crkve, nego su čak ustrojili posebnu »službu sigurnosti«, koja je pazila na potencijalne provokatore, ali i na kardinala Šepera i crkvu. Kako je i sama tajna politička policija primijetila, »manifestacija« je organizirana na »veoma visokom nivou«. Kako bi izbjegli svaku nepromišljenost, nekoliko župljana budno je pazilo da na posvećenju ne bude »nacionalističkih« izgreda. Čak su na kuće izvjesili zastave »Socijalističke Republike Hrvatske«.

Župnik Devčić je za »operaciju« imao upravo golemu podršku tamošnjih vjernika, među njima i članova stražemanske mjesne zajednice

I režim je dakle župniku priznao uspjeh. »Župnik Devčić«, navedeno je u izvještaju suradnika tajne političke policije kodnih imena »Ivo« i »Alojz«, »zajedno sa organizatorima i velikom većinom mještana njegove župe komentariše da su prezadovoljni što je manifestacija tako uspjela. Ne krije se zadovoljstvo da je to manifestacija mjesne zajednice i svih mještana. Devčić komentariše da se nema čega bojati pošto ima apsolutnu podršku naroda. On je izvršio veliku propagandu među narodom da će Stepinac biti svetac i da mu je mjesto u njihovoj crkvi. Ovo je prihvatila većina vjernika i oni smatraju da je dobro i da treba mozaik Stepinca da se nalazi u njihovoj crkvi. Sam Devčić je inzistirao da se vodi računa o ponašanju, pošto je prisutno dosta gostiju sa strane. Za organizatore, kumove i ostale seljane priredio je veselje koje je trajalo – ponedjeljak i utorak cijeli dan i noć.«

Čvrstoća Devčićeva karaktera ubrzo će biti stavljena na ozbiljnu kušnju. Prema slavonsko-požeškim komunistima, župnik je »mozaikom s likom Stepinca« počinio »ozbiljnu političku provokaciju«, usmjerenu k »rušenju socijalističke samoupravne demokracije«. Stoga je, naveli su dalje, »morao odgovarati za svoja djela«. Počela je hajka. I na mrtvoga Stepinca i na živoga Devčića. Podjednako.

Kako je započela hajka

Slučaj mozaika u Stražemanu jasno svjedoči kakve su pravosudne i medijske mogućnosti stajale na raspolaganju komunističkomu režimu, usmjerenomu prema kažnjavanju pojedinca koji se usudio upozoriti na jednu nepravdu. Tu treba zaključiti da je Devčić, gotovo odmah nakon što se vijest o »pojavi« Stepinčeva lika na mozaiku u Stražemanu, izložen organiziranoj propagandnoj akciji koja je imala trostruki cilj: kažnjavanje »nepoćudnog i drskog« pojedinca, učvršćenje tendenciozne percepcije o Stepincu kao ratnom zločincu (i, jasno, sada uzdrmane u redovima vjernika Požeške kotline župnikovim činom) te, ne najmanje važno, pokretanje kampanje protiv aktualne borbe Katoličke Crkve u Hrvatskoj usmjerene k postizanju stvarne društvene ravnopravnosti vjernika. U punom smislu riječi, kako će se vidjeti, bila je riječ o hajci, tj. o organiziranom javnom progonu s namjerom da se Devčiću, ali i cjelokupnoj Katoličkoj Crkvi nanese šteta. Nakon što je stražemanski župnik pokazao da se odnos komunizma prema katolicima temelji dijelom i na – barem za vjernike i dobar dio Hrvata – lažnoj te huškački usmjerenoj slici Stepinca, režim je odlučio uzvratiti udarac. Integralni dijelovi te propagandne akcije, ili preciznije, hajkačke kampanje, bili su prozivanje Devčića zbog navodnoga kršenja zakona, napada na temeljne vrijednosti samoupravnoga socijalizma u Jugoslaviji te, posebno opasno, prozivanje Devčića i vrha Katoličke Crkve u Hrvatskoj zbog »unošenja novog razdora« u navodno harmonične hrvatsko-srpske odnose u zapadnoj Slavoniji. Posebno je pak važno napomenuti da se u medijski progon iznimno aktivno uključio srbijanski tisak, najavljujući na taj način svoju zlobnu ulogu »podstrekača« rata s početka 90-ih.

Razne, kako su se tada zvale, društveno-političke organizacije općine Slavonska Požega iz razumljivih su razloga bile prisiljene višim vlastima iznijeti razloge zbog kojih su bile, očito, »nedovoljno budne«, tj. nisu, kako se to od njih očekivalo, energično uspjele spriječiti Devčića. Dijelom dakle u namjeri da umanje vlastitu odgovornost u eskalaciji slučaja, a dijelom zato da uvjere nadležne da su oni i dalje »na ispravnoj liniji«, srž njihovih prvih reakcija bio je bespoštedan napad na župnika. Primjer za navedeno jedna je u nizu reakcija Općinske konferencije Socijalističkoga saveza radnoga naroda Hrvatske, ili organizacije čija je namjena bila da komunističkoj diktaturi dade privid lažne demokratičnosti. Kada su mediji počeli propitkivati odgovornost lokalnih komunista, onda su oni odgovorili upiranjem prsta u navodno Devčićevo »antisocijalističko« djelovanje. Primjerice, u priopćenju navedene organizacije izrijekom se uz ostalo navode opširni dijelovi presude Vrhovnoga suda Narodne Republike Hrvatske iz listopada 1946. protiv Stepinca, napose njegovi postupci zbog kojih je proglašen krivim. Devčić je optužen za zlobnu manipulaciju, tj. »ozbiljnu političku provokaciju« jer se, kako je navedeno, »zna dobro«, da je Alojzije Stepinac osuđen »zbog suradnje s fašističkim okupatorom i vlastima tzv. Nezavisne Države Hrvatske« te da je bio »kolovodja nasilnog prekrštavanja [sic!] Srba, da je izdao ne samo hrvatski narod već i samu crkvu kojoj je pripadao«. Konačnu presudu izrekao je lokalni partijski vrh. »Isticanjem lika Stepinca na mozaiku«, navedeno je, »koji je nanio velikog zla u toku rata našim narodima i narodnostima, koji je veoma aktivno pomagao i održavao ustašluk, fašizam i sve ono što je omalovažavalo ljudsko dostojanstvo, župnik Devčić i svi oni koji ga podržavaju u tome, sami su sebe svrstali u ogorčene protivnike ovog socijalizma, socijalističkog samoupravnog sistema i bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti«. Za režim se Devčić dakle upustio u antidržavne vode, to jest u neprijateljsku vrstu djelovanja.

Župnik Josip Devčić je 1981. godine u »Areni« optužen za uskrsavanje politike NDH prema Srbima, putem postavljanja Stepinčeva lika. Iste novine, u drugom svjetlu, zabilježile su 1993. godine Devčićevu – pobjedu

Jasno, kako bi se pokazalo da iza političkoga pravorijeka stoje »šire mase«, pokrenuta je i kampanja izricanja pravovjernosti na nižim razinama. Otprilike sve od početka listopada 1981. pa do ljeta 1982. predstavnici mjesnih zajednica požeškoga kraja doslovno su se utrkivali u osudama Devčićeva čina te zahtjevima za njegovom odgovornošću, ali sve više i župnikovih pretpostavljenih. Tako je tridesetak mještana sela Babje Gore krajem listopada 1981., prilikom »gotovo trosatne rasprave«, osudilo događaje »oko posvete crkve u Stražemanu«, ocijenilo »da su klero-nacionalističke snage na čelu sa svećenikom Devčićem vrlo perfidno izmanipulirale vjernicima Stražemanske [sic!] župe« te, još jednom (!) ocijenilo »čitav dogadjaj oko isticanja Stepinca kao neprijateljski akt prema našem društvu i tekovinama NOR-a«.

I »narod« mjesne zajednice Buk zatražio je sredinom studenoga 1981. »najoštriju osudu aktera ovog nemilog događaja«, »jednoglasno najstrože osudio ovu političku provokaciju« te »zatražio odgovornost Katoličke crkve u Zagrebu«.

Za režim je bilo iznimno važno (barem) pokušati spriječiti svako poistovjećivanje Hrvata sa Stepincem pa je i u tom smislu poduzimana kampanja. Novinar zagrebačke »Arene« i osječkoga »Glasa Slavonije« Nikola Kaloper u javnost je tako pripustio stanovitu »omladinku« Vesnu Petranović iz Slavonske Požege. U nesumnjivo unaprijed usuglašenom, premda ne i najspretnije izvedenom istupu ona je izjavila: »To je napad na naše bratstvo i jedinstvo. Pa taj kardinal što je u crkvi, taj je huškao naš narod [sic!] da ide jedan protiv drugog. A sada ispada da on predstavlja i crkvu i narod. Nije isto katolicizam i hrvatska povijest.«

Devčićev čin, kako je prethodno navedeno, primljen je s oduševljenjem među vjernicima njegove župe, pa su takvi istupi zasigurno bili izrazom širega neuspjeha komunizma u borbi protiv Katoličke Crkve.

Kaloper svakako zaslužuje detaljniji osvrt. Njega treba, i to s dobro utemeljenim razlogom, prozvati zbog vrlo važne uloge u kampanji protiv Devčića, njegova čina i svega što je on simbolizirao. U posebnom feljtonu posvećenom događanjima u Stražemanu, napisom u (tada) iznimno čitanoj »Areni«, otvoreno je počeo optuživati Devčića za hrvatski nacionalizam te, posebno zlobno, »buđenje ustaških aveti«. Naime, potkraj 1941. i početkom 1942. u tom je kraju, napose u selima Kantrovci i Vrhovci, režim NDH provodio politiku nasilne nacionalne isključivosti (poput vjerskih prijelaza pravoslavnih Srba i paleža). Četrdeset godina poslije toga Devčić je, putem postavljanja Stepinčeva lika na mozaik, optužen za uskrsavanje politike NDH prema Srbima. »Uskrsnuo je 6. 9. 1981.«, napisao je Kaloper u prvom nastavku feljtona, »ratni zločinac Alojzije Stepinac na mozaiku u Crkvi sv. Mihaela u Stražemanu. Iz crkvenog cintora lijepo se vidi novo lice sela Kantrovaca. Vidjelo se i onog predvečerja, kada je bilo buktinja. Da li je zbog toga Stepinac došao u Stražeman?« Krajnje tendenciozne rečenice poput navedenih ciljale su uspostaviti javnu percepciju potpunoga poistovjećivanja Katoličke Crkve s ustaškim razdobljem te ih, očekivano, partijske organizacije nisu politički ocijenile, primjerice, izrazom »unošenja razdora između Hrvata i Srba«.

Župljani čvrsto uz župnika

Kaloperu, čovjeku koji će se svega deset godina poslije toga otvoreno staviti na raspolaganje imperijalnomu projektu Beograda, zapravo je smetao svaki izraz Devčićeve hrvatske ili katoličke svijesti. Stoga je feljton iskoristio da bi na svaki način pokušao kompromitirati župnika. Zamjerio mu je primjerice što je prilikom pokopa jednoga vjernika u obližnjoj Poljanskoj molitvu završio riječima »lahka ti hrvatska gruda« te tomu dometnuo da će, za razliku od ateista, »on naći svoje mjesto u raju«. Istovremeno je režimski tisak posvud isticao da vjernici nemaju manja prava od ostalih!? Za Kalopera je Devčić bio »opasan tip« ili, kako ga je nazvao u spomenutom feljtonu, »jahač na žeravici«, kojega je očito trebalo trajnije ušutkati.

Novinski osvrt Drage Hedla o »stražemanskom slučaju« napisan je dosta objektivnije, tj. poštenije, ali i za njega u glavnom nije bilo dvojbe. »Jesen je«, napisao je u uvodu, u Stražemanu i okolici, ipak »u političkom smislu [bila] nešto toplija«, za što je korijene trebalo tražiti »u jednoj ozbiljnoj političkoj provokaciji«. Pored samoga Devčića, Hedlov tekst uglavnom je prozivao nedovoljno »budne drugove«, ali i donio javnosti presliku cjelovite župnikove pozivnice za posvećenje crkve. Ključno je primijetiti da ga je u cijelosti prenio srbijanski tisak te uporabio za omanju, ali istovremeno i organiziranu kampanju, usmjerenu, poput Kaloperova obrasca, na poistovjećivanje Stepinca i Katoličke Crkve s ustaštvom i njegovom politikom rasne i nacionalne isključivosti.

Koliko je navedena kampanja režima bila učinkovita? Ako je suditi prema dostupnoj dokumentaciji, nije previše. Najprije, Devčić je mozaik postavio uz puno znanje, vjerojatno i drukčiju vrstu podrške crkvenoga vrha, koji je, kako će se i poslije vidjeti, nastavio nepokolebljivo podržavati Devčića. Prema jednom od rijetkih javnih osvrta na slučaj, anonimni predstavnik Duhovnoga stola Zagrebačke nadbiskupije, na izravan upit jednoga novinara, na početku je bio »začuđen« interesiranjem medija za slučaj, ali je već u idućoj rečenici »glas« dodao: »Radi se o mozaiku sa hrvatskim svecima i blaženicima i kome to i zašto smeta? Prikazani su sveti ljudi i nije tu prisutna nikakva tendencija ili politika. Željeli smo da se vide naši ljudi koji su – čestiti, pošteni i sveti.« Zapravo, drukčije stajalište režim nije mogao očekivati jer je primjerice povlačenje ili neka vrsta kritike Devčića bilo jednostavno nezamislivo. Još je poraznija za režim bila činjenica da su – pa makar i izloženi sveprisutnomu javnomu pritisku – župljani čvrsto ostali uz Devčića. Uza svega nekoliko iznimaka, suočeni s »nezgodnim« pitanjima novinara, odgovarali su na način koji nije ostavljao dvojbe u to da Devčićev čin posvema odobravaju. Tajnik mjesne zajednice Stražeman Drago Mertinaš otvoreno se pohvalio snažnom materijalnom podrškom župniku za obnovu crkve (pa dakle i za izradu mozaika), a na izravan Hedlov poziv »da o svemu razgovara«, pozvao je novinara na objed. »Ali, razgovarati neću!« – dodao je.

Župnik u zatvoru, mozaik »skinut« 

Unutar organizirane operacije medijske hajke, sasvim je jasno, Devčić je imao ulogu sredstva kojim je komunistički režim gađao viši cilj, tj. Katoličku Crkvu u cjelini. Samo se time može objasniti da je, premda je u jugoslavenskoj javnosti optužen na »najgore krimene«, poput »nacionalizma«, »kleronacionalizma« i »unošenja razdora« u etnički heterogenu sredinu u kojoj je djelovao, u konačnici podvrgnut prekršajnom postupku. Devčić se neposredno prije nego što je postalo jasno da su politizirani mediji počeli tražiti njegovu »glavu« prilično otvoreno izjašnjavao o svemu. Kako se nalazio pod nadzorom tajne političke policije, dostupni su zapisi o njegovim tadašnjim stajalištima. Svima koji su slušali govorio je da je »izbor likova [na mozaiku] isključivo njegova zamisao« te, posebno, da je lik Stepinca »postavio isključivo kao velikana katoličke crkve«, odnosno bez misli o njegovoj »historijskoj prošlosti«. No na nagovor odvjetnice i kardinala Kuharića branio se drukčije, tj. kada je sredinom listopada 1981. saslušan pred sudcem za prekršaje, izjavio je kako on ne smatra, odnosno poriče, da se na mozaiku nalazi lik Stepinca. Devčić je, očekivano, odbijao krivnju i odbacivao svaku odgovornost zbog toga što se Stepinac našao na mozaiku. U konačnici, optužen je dvostruko: zbog kršenja tadašnjih Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira te Zakona o sprečavanju zloupotrebe slobode štampe (ili, jer je »na javnom mjestu Stražemanu«, tj. u crkvi postavio lik Stepinca te jer je »kao izdavač« propustio dostaviti »tiskane pozivnice« nadležnomu javnomu tužitelju). Župnik je, očekivano, proglašen 25. studenoga 1981. krivim jer je, kako je posebno navedeno u rješenju o prekršaju, »postavljanjem na mozaik lika Alojzija Stepinca, vrijedjao i omalovažavao socijalističke, patriotske i nacionalne osjećaje gradjana«. Presuđen je na kaznu zatvora u trajanju 60 dana i novčanu kaznu od 3000 tadašnjih dinara. Kazna zatvora u trajanju od 60 dana izrečena je i Tomičiću, jer je izvođenjem recitala »Slava Mihaela, čuvara mira«, poput Devčića, »vrijeđao i omalovažavao patriotske, socijalističke i nacionalne osjećaje«.

Premda je, očekivano, bio zabrinut zbog svega, župnik se nije plašio zatvora. Početkom veljače 1982. pred suradnikom tajne političke policije izjavio je »da u zatvor odlazi mirne duše i čiste savjesti, jer se uvjerio da uz njega stoje svi vjernici stražemanske župe, koji mu obećavaju materijalnu i moralnu pomoć«. Kada mu je nadležno pravosudno tijelo krajem srpnja 1982. odbacilo žalbu, okolni župnici obećali su mu svakovrsnu pomoć. Prilikom propovijedi, neposredno pred odlazak u zatvor, rekao je »da nije kriv«, izrazio spremnost na žrtvu, a nije odolio ni maloj provokaciji koja je sadržavala mnogo istine: kazna koju su mu izrekli, izjavio je, »na neki je način atak na njega kao Hrvata«. U obližnji zatvor u Slavonskoj Požegi prijavio se 28. srpnja 1982., ali ne, kako je trebao, u rano prijepodne, nego tek poslije 13 sati. Devčić je kaznu proveo u zasebnoj ćeliji, pri čemu je uprava zatvora upozorena da se izbjegavaju »provokacije«. Prema svemu sudeći, župnik nije izvrgnut grubljemu tretmanu. Gotovo svakodnevno posjećivali su ga župljani, kojima je u jednom trenutku morao reći da ne dolaze u tolikom broju jer su dovodili stražare i druge radnike zatvora do granica izdržljivosti.

»Fluorescentna boja«

Zapravo je Devčiću najveća briga bila sudbina mozaika, a kako je za režim zasigurno barem jednako važno bilo ukloniti Stepinčev lik kao i »primjereno« kazniti župnika, njegove bojazni bile su dobro utemeljene. Doista, već u prosincu 1981. nadležni Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture iz Osijeka donio je rješenje prema kojem se »unutrašnjost crkve« mora dovesti »u prvobitno stanje«. Poslije je slično rješenje donijela i nadležna općinska građevinsko-urbanistička inspekcija. Drugim riječima, Devčić je obnovom crkve, a, jasno, i ugradnjom mozaika, prekršio zakon (jer navodno nije imao potrebno dopuštenje), pa je navedeno značilo da mozaik mora ukloniti. Kasnije župnikove žalbe nisu uspjele promijeniti takav pravorijek. Režim se pritom odlučio oglušiti kako na tvrdnje Devčićeva odvjetnika prema kojima na mozaiku nije bio Stepinčev lik, tj. »stvar je promatrača koga će sebi u tom liku sa biskupskom mitrom predočiti«, tako i na posebnu zamolbu kardinala Kuharića prema kojoj bi »nasilni zahvat u taj objekat bio svetogrdje«. »Ukoliko je pak sam mozaik umjetničko djelo«, dodao je kardinal, »osim svetogrdja, njegovo rušenje značilo bi takodjer kulturni skandal«. Nije pomoglo. Mozaik nije uspio spasiti ni biskup Kokša, crkveni velikodostojnik koji je inače znao metodom upornoga i dovitljivoga pregovaranja ponekad ublažiti represivni nagon komunističkoga režima. Sredinom travnja 1982. razgovarao je s visokim predstavnicima režima. Ponudili su mu kompromis: mozaik je mogao ostati, ali bez Stepinca. »Kokša«, kako je zapisao autor bilješke o sastanku, kanonik Antun Ivandija, »ne pristaje na kompromis«. Kako ipak ne bi otišao predaleko, režim je odlučio ukloniti samo likove Stepinca i Merza.

O djelu kipara Ante Starčevića pisano je u Glasu Koncila: »Skupina desno predstavlja naše svece i blaženike i kandidate oltara, a skupina lijevo drevne graditelje i branitelje naše Evanđeljem prožete samobitnosti.«

Samo naizgled završni dio toga slučaja dogodio se 21. i 22. rujna 1982., svega nekoliko dana prije Devčićeva izlaska iz zatvora, što zasigurno nije bila slučajnost. Tada je posebna »stručna komisija« došla pred crkvu sv. Mihaela u Stražemanu s namjerom da ukloni dio mozaika. Čekali su ih budni Devčićevi župljani koji su, opet nimalo slučajno, na okolnim poljima »kupili šljive«. Crkva je bila zaključana pa su članovi komisije, usred glasnih prosvjeda župljana te uz pomoć policije, nasilno ušli. Unutra je pak osječki kipar Marijan Sušac, i sam član komisije koja je trebala izvršiti nasilni čin, nekako uspio nagovoriti ostale da bi ipak bio prevelik grijeh »rušiti umjetničko djelo«, nego da će nalozima rješenja o uklanjanju biti udovoljeno i ako se dio mozaika – tj. likovi Stepinca i Merza – premažu »specijalnom bojom«. Ona će, kako je očito Sušac uspio uvjeriti ostale, trajno s mozaika ukloniti »narodne neprijatelje«. Potom je otišao u Slavonsku Požegu, kupio boju za bicikle i stavio ju u »bočice od Cedevite«, kako bi izgledala kao posebna »fluorovodična kiselina« u obliku boje, koja će, navodno, trajno nagristi staklo mozaika. Varka se pokazala iznimno uspješnom: dok je Sušac premazivao »specijalnom bojom« likove mozaika, prisutni je policajac taj mučni performans fotografirao. Uvjerena da je slučaj konačno stavljen ad acta, policija je drugoga dana, kada je sve bilo navodno gotovo, odvela Sušca na zasluženu večeru. Tek 1993. prava istina o mozaiku iz Stražemana predstavljena je javnosti. Tada je Sušac skinuo boju s mozaika pa su se Stepinac i Merz »čudom« povratili. Zasluženi trijumf pripao je ipak Devčiću. Na stranicama istoga tjednika na kojim je 1981. izložen bespoštednoj hajci zabilježen je njegov komentar. »Rekli su«, izjavio je župnik, »da je stavljena točka na i, a ja kažem da je stavljena tek sada«. Zaista.

Komunizam nije uspio

Naravno, treba u završnoj ocjeni događaja krenuti od posebno opsesivne uloge koju je napose za komunistički režim imao pokojni kardinal Stepinac. »Smiješno bi bilo zatvarati oči pred činjenicom«, točno je primijetio jedan od Devčićevih odvjetnika u podnesku iz proljeća 1982., u kojem se žalio na odluku o uklanjanju mozaika, »koja je toliko akcentirana u dnevnoj štampi, da je jedini razlog zbog kojeg mozaik treba ukloniti, navodni lik kardinala Stepinca, za kojeg se tvrdi da je na mozaiku oblikovan«. Doista, mora se priznati da je autoru mozaika pošlo za rukom stvoriti lik Stepinca koji je uspio režim u potpunosti »izbaciti iz takta«. Ipak, sve što je poduzeo kako bi suzbio »ozbiljnu političku provokaciju« u Stražemanu, od medijske hajke, mjera nadzora koje je provodila tajna politička policija, politički motiviranoga pravosudnoga progona župnika, autora mozaika, izvođača recitala te pojedinaca koji su sudjelovali u organizaciji posvećenja crkve i, u konačnici, akta državnoga nasilja nad jednim umjetničkim djelom, svjedočanstvo je njegova poraza. Strah je bio ključni motiv u temelju represivne politike režima.

Jer, spomenute reakcije pokazuju da komunizam, neovisno o tome što je raspolagao nizom prisilnih mehanizama koji stoje na raspolaganju suvremenoj državi, od političke uniformnosti, potpunoga nadzora sredstava informiranja te neograničene kontrole služba represije, nije uspio spriječiti razvoj, čak i iznimno živo djelovanje alternativnoga središta civilnoga okupljanja. Više od tri tisuće okupljenih na dan posvećenja crkve sv. Mihaela arkanđela u Stražemanu te, još važnije, nesebična potpora župljana Devčiću, među njima čak i pripadnika režimskih političkih ili parapolitičkih organizacija, nesumnjivo je svjedočanstvo rastuće masovne – i, najvažnije, protukomunistički orijentirane – revitalizacije hrvatskoga društva u suton Jugoslavije. Nasuprot režimskoj kampanji, koja je počivala na uskrsavanju, u punom smislu riječi i bez prenesenoga značenja, aveti prošlosti, te nastojala udahnuti život u potpunosti preživjelim ispraznim okaminama poput »samoupravne socijalističke demokracije«, kardinal Kuharić i drugi iz crkvenoga vodstva, uz pomoć brojnih pojedinaca na terenu, poput agilnoga stražemanskoga župnika, tražili su novu životnost u drukčijoj vrsti simbola. »Pojava« kardinala Stepinca u ubavom Stražemanu, više od trideset godina nakon što je prošao iskustvo tipičnoga komunističkoga progona, nesumnjivo je pokazivala komu pripada budućnost.

IZVORPrilika br. 10/2018.
Prethodni članakKAKO SU SE SPORAZUMJELI PISMOZNANAC I ISUS Nema trenutka u kojem Krista ne bi bilo
Sljedeći članakEKOLOŠKE ZAMKE MODE Čemu bacanje odjeće (na sebe)?