KAKVA CRKVA U KAKVOJ HRVATSKOJ? Prisutnost Crkve je legitimna činjenica – ali kakva ona treba biti?

Stjepan Baloban
Snimio: B. Čović | Dr. Stjepan Baloban

Ovogodišnja slavlja za Veliku Gospu, njihova prisutnost na malim ekranima i poruke hrvatskih biskupa pokrenule su u Hrvatskoj javnu raspravu o pitanju sekularnosti ili nesekularnosti hrvatske države. Pobrinuo se za to bivši predsjednik države kad je na svom Facebook-profilu, uzvraćajući čitateljici koja se nije složila s njegovom prethodnom kritikom količine vjerskoga programa na HRT-u u povodu blagdana, uzvratio: »Hrvatska je sekularna zemlja. Nije katolička džamahirija.« S novinarskoga stajališta vrlo efektno, što je ubrzo pokazala burna javna rasprava koja je uslijedila, a svodila se na pitanje: Je li Hrvatska sekularna država – ili nije?

Pitanje koje se pomalo svih tiče

Tema je svakako pogodna za spašavanje zadnje faze medijske ljetne sezone kiselih krastavaca, a može poslužiti i kao dobar mamac za skretanje pozornosti od drugih, možda i više gorućih neugodnih tema. No da nije riječ samo o tome govori i njezino često pojavljivanje. Naime, to je pitanje izravno povezano s već imenovanom prisutnošću vjerskih sadržaja u javnim medijima, s prisutnošću vjeronauka u školi koja je nekima očito poseban trn u oku, drugim riječima s onim što je, konkretno u Hrvatskoj, za katolike (a po sličnom obrascu i za druge vjerske zajednice) regulirano ugovorima između Republike Hrvatske i Svete Stolice. A neizravno i u širem smislu to se pitanje nameće svaki put kad crkveni službenici progovaraju u javnosti o aktualnim temama. Ili kad to čine vjernici koji se deklariraju takvima. Ili, primjerice, kad netko iziđe na prosvjed s natpisom kojim poručuje da ne želi da Crkva ima kontrolu nad nečijom maternicom, ili pak bračnim krevetom – zato što bi članovi Crkve, kao i drugi koji dijele njihova stajališta, željeli da država bolje štiti nerođeni život ili ustanovu braka i obitelji. Pitanje se, dakle, tiče pomalo svih.

»Želim jasno naglasiti da je prisutnost vjerske zajednice u jednom društvu legitimna. To bismo u Hrvatskoj trebali shvatiti. Tako je to u skandinavskim zemljama u odnosu na protestantske Crkve, u Engleskoj u odnosu na Anglikansku Crkvu ili u SAD-u u novije vrijeme osobito u odnosu na evangeličku Crkvu. Međutim, mnoge stvari koje su u demokratskom svijetu same po sebi razumljive u Hrvatskoj stoje drukčije. Stoga: ono što je prirodno i po sebi razumljivo ne bi trebalo dovoditi u pitanje ni u Hrvatskoj«, kaže dr. Stjepan Baloban.

Promišljanja o naznačenim pitanjima u Hrvatskoj su potrebna jer glede njih postoji poprilična zbrka, ne samo kod takozvanih običnih ljudi, nego i kod onih »učenih«, kako izvan Crkve tako i u njoj samoj. Tako bi se mogao opisati jedan od prvih i temeljnih dojmova nakon razgovora sa sugovornikom kojega je Glas Koncila zamolio za promišljanje o naznačenoj temi. Riječ je o prof. dr. Stjepanu Balobanu, pročelniku (prvom, od njezina osnivanja 2000. godine) Katedre socijalnoga nauka Crkve na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu. Odnose između Crkve i države dr. Baloban prati od samih demokratskih promjena 1990. godine, a treba spomenuti i to da je bio prvi pročelnik Centra za socijalni nauk Crkve HBK-a. Sugovornik je želio da u ovom prilogu bude istaknuto i to da se sličnom tematikom nedavno bavio i u emisiji Radio-Marije »Solidarnost kao put«, u kojoj je gostovao sa svojom suradnicom na spomenutoj katedri doc. dr. Silvijom Migles. Neka su promišljanja u ovom prilogu plod toga zajedničkoga nastupa.

Uvjerenja se ne mogu »ostaviti kod kuće«

Stvarnost i konkretni ljudi ispred su ideje jer inače ideja lako postane ideologijom. Na to načelo koje je formulirao papa Franjo asociraju riječi dr. Balobana kad kaže da mu se čini da su »iznimno važne«, u kontekstu pitanja legitimnosti Crkve u društvu, »dvije stvari«. »Prvo, religija, vjera, kao uostalom i svaki drugi svjetonazor, sastavni su dio čovjekova života, i to privatnoga i javnoga. Zašto? Zato što vjera i vjersko uvjerenje ulazi u način razmišljanja, zaključivanja i ponašanja, i privatnoga i javnoga, bez obzira na to koliko je pojedinac toga trenutačno svjestan ili ne, i koliko on prakticirao svoju vjeru ili ne. Vjernik – katolik, pravoslavac, protestant ili vjernik musliman, židov, budist… – ne može svoju vjeru, svoje uvjerenje ‘ostaviti kod kuće’ ujutro kada ide na posao te reći da će se na poslu, na ulici, u društvu ponašati kao da nije katolik, musliman, pravoslavac, židov, a navečer, kad dođe kući, da će opet biti vjernik. Osim toga vjera kao sastavni dio čovjekova života ulazi u određenu kulturu i moralno-etički način života pojedinaca, obitelji i cijele društvene zajednice«, kaže dr. Baloban.

»Slično vrijedi«, nastavlja sugovornik, »i za agnostika i ateista. I oni su to što jesu i u javnom i u privatnom životu.« Tu ipak iznosi primjedbu: »Znakovito je, međutim, da se u Hrvatskoj agnostiku ili ateistu ne će u javnosti prigovoriti kad kaže da nastupa kao ateist ili kao agnostik, ali ako vjernik kaže da nastupa kao vjernik, to će već biti problem. Zašto je tako? Zašto agnostik može u javnosti nastupati kao agnostik, štoviše to mu se u medijima često uzima kao plus, a ako vjernik nastupi kao vjernik, to će biti negativno dočekano? Dvostruk pristup i dvostruka mjerila!« Pitanje je »široko«, ali je »vrijedno rasprave«, smatra sugovornik.

Prisutnost koja je – činjenica

Drugi »iznimno bitan« element koji dr. Stjepan Baloban ističe, ili drugi važan korak u promišljanju, jest jednostavno činjenična prisutnost, kroz povijest i danas, vjerskih zajednica u društvu. Uz tu činjenicu sugovornik odmah veže i pitanje načina na koji je određena vjerska zajednica prisutna u određenom društvu. »Ne postavljam pitanje može li ili smije li biti prisutna u javnom životu, nego konstatiram da su prisutne i smatram da pravo pitanje glasi: Kako su prisutne? Kako su u Hrvatskoj Katolička Crkva, Pravoslavna Crkva ili muslimanska zajednica prisutne u javnom životu, u medijima, u školi, u političkim raspravama?« pojašnjava svoju tvrdnju dr. Baloban. I nastavlja: »Činjenica jest da su vjerske zajednice kroz povijest uvijek bile prisutne u društvima u kojima su živjeli njihovi članovi. Pogledajmo Rusku pravoslavnu Crkvu, Srpsku pravoslavnu Crkvu ili Grčku pravoslavnu Crkvu! Nakon dolaska boljševika na vlast u Rusiji i nakon totalitarnoga komunističkoga sustava u bivšem Sovjetskom Savezu, koji je iz javnoga prostora potpuno isključio vjeru i pravoslavne vjernike, mislilo se da je vjera u ruskom narodu nestala. No ne samo da nije nestala, nego i danas Ruska pravoslavna Crkva ima iznimno važnu ulogu u ruskom društvu. Ili pogledajmo primjer Srpske pravoslavne Crkve u Srbiji i njezine negdašnje i današnje uloge u srpskom društvu.«

Ne dovoditi u pitanje ono što je prirodno

Kad je riječ o Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, njezina je prisutnost jednostavno činjenica. I to ne bilo kakva prisutnost. »Povijest hrvatskoga naroda ne može se razumjeti i realno analizirati bez pozitivne, a u nekim trenutcima i odlučujuće uloge Katoličke Crkve koja je bila čimbenik okupljanja, podrške i istinski svjetionik, posebno u teškim trenutcima kroz koje je prolazio hrvatski narod. Države, vladari, političke elite su prolazile, a Crkva je ostala uz svoj narod. Tako je bilo i u staroj i u novoj Jugoslaviji, o čemu rječito svjedoči i primjer blaženoga Alojzija Stepinca«, kaže dr. Baloban. I nastavlja svoju argumentaciju: »Ako je Katolička Crkva u Hrvatskoj u komunističkoj Jugoslaviji imala važnu, a neki autori u novije vrijeme tvrde i presudnu ulogu, ne samo u očuvanju hrvatskoga identiteta, nego i u stvaranju preduvjeta za demokratske promjene, od nje se očekivalo da će još veću ulogu imati u stvaranju demokratske Hrvatske nakon 1990. godine. Ta očekivanja dolazila su od vjernika, ali i od drugih sudionika društvenih zbivanja.«

»U crkveno-teološkom govoru pojam sekularan naslanja se na sekularizaciju kao pozitivan proces koji označuje legitimnu odijeljenost crkvene i državne vlasti. Naprotiv pojam sekularan u ustima ‘hrvatskih sekularista’ veže se uz sekularizam koji označuje da vjera nema mjesta u javnom životu. Oni žele prema riječima pape Benedikta XVI. oduzeti vjeri građanstvo odnosno ‘izgurati vjeru’ iz javnoga prostora. Taj se sekularizam nadahnjuje na ateizmu komunističkoga tipa. Oni zapravo traže ponovnu getoizaciju Crkve.«

Važan korak u svojem promišljanju sugovornik zaključuje svojevrsnim zaključkom: »Želim jasno naglasiti da je prisutnost vjerske zajednice u jednom društvu legitimna. To bismo u Hrvatskoj trebali shvatiti. Tako je to u skandinavskim zemljama u odnosu na protestantske Crkve, u Engleskoj u odnosu na Anglikansku Crkvu ili u SAD-u u novije vrijeme osobito u odnosu na evangeličku Crkvu. Međutim, mnoge stvari koje su u demokratskom svijetu same po sebi razumljive u Hrvatskoj stoje drukčije. Stoga: ono što je prirodno i po sebi razumljivo ne bi trebalo dovoditi u pitanje ni u Hrvatskoj.«

Legitimna pitanja Crkvi

Dok je, dakle, nijekanje javne prisutnosti vjerskih zajednica, pa tako i Katoličke Crkve u Hrvatskoj, nelegitimno te ga je zapravo nemoguće provesti bez nasilja (o čemu svjedoči ne tako davna prošlost), pitanje o načinu njihova djelovanja ne samo da je legitimno, nego i blagotvorno kako za samu Crkvu tako i za društvenu zajednicu. Stoga je, u odnosu na dovođenje u pitanje nečega što je »prirodno i po sebi razumljivo«, »puno važnije kako pojedina vjerska zajednica, u Hrvatskoj Katolička Crkva, vrši svoju ulogu u javnom i društvenom prostoru«, kaže dr. Baloban. »Riječ je o načinu, o rječniku, o argumentaciji. U tom su kontekstu u Hrvatskoj legitimna pitanja: Je li po sebi legitimna prisutnost Katoličke Crkve u javnom prostoru u skladu sa socijalnim učenjem Katoličke Crkve ili nije? Odstupaju li pojedini službenici Crkve u svojim nastupima, javnim i privatnim, od smjernica koje su u svojem socijalnom učenju trasirali posljednji pape, osobito sv. Ivan Pavao II., papa Benedikt XVI. i papa Franjo? Umjesto da se o tome vode rasprave, kako u Crkvi tako i u društvu, u hrvatskim civilnim medijima od vremena do vremena potenciraju se pojedinačni interventi koji stvaraju dodatne podjele u ionako previše podijeljenom hrvatskom društvu«, kaže sugovornik.

Dr. Stjepan Baloban ističe da, kad je riječ o društvenom i javnom djelovanju, Katolička Crkva u odnosu na druge zajednice ima izvjesnu prednost, koja očito i obvezuje. »Katolička Crkva u svojem socijalnom učenju ima ‘instrumentarij’, zapravo ‘izgrađen sustav’ prema kojem Crkva kao institucija, ali i vjernici kao kršćani pojedinačno i u skupinama mogu djelovati u društvenom životu. Tu nisu potrebne improvizacije, potrebno je dobro poznavati socijalne smjernice posljednjih papa. Druge vjerske zajednice, nažalost, ili nemaju tako razrađen sustav za djelovanje u javnom i društvenom životu poput pravoslavnih Crkava ili islamske zajednice, ili pak poput nekih protestantskih Crkava imaju tek određene obrise svojega socijalnoga učenja«, kaže sugovornik.

Misle li Papa i bivši predsjednik na isto?

Premda raspravu koja se vodila nakon izjave bivšega predsjednika da je Hrvatska sekularna država, a ne katolička džamahirija dr. Baloban ubraja među trenutke koji su dodatno produbili ionako prisutnu podjelu u hrvatskom društvu jer su se sudionici u raspravi mahom opredjeljivali »za« ili »protiv«, on drži da je rasprava o tom pitanju potrebna, baš zato da se razjasne pojmovi i tako otvori put nužnomu dijalogu. Prvo pitanje vezano uz tu raspravu jest izvjesna jezična zbrka. Naime, izraz sekularna država nije sporan ni nekim teolozima i crkvenim ljudima, pa i papa Franjo je u jednoj prigodi rekao da je »sekularna država prava stvar« jer je bolja »sekularna nego konfesionalna država«. No misle li, govoreći o sekularnosti, teolozi i Papa s jedne strane te bivši hrvatski predsjednik s druge na isto?

»Sasvim sigurno ne«, naglašava dr. Baloban, »jer se u crkveno-teološkom govoru pojam sekularan naslanja na sekularizaciju kao pozitivan proces koji označuje legitimnu odijeljenost crkvene i državne vlasti. Naprotiv pojam sekularan u ustima ‘hrvatskih sekularista’ povezuje se uz sekularizam koji označuje da vjera nema mjesta u javnom životu. Oni žele prema riječima pape Benedikta XVI. oduzeti vjeri građanstvo odnosno ‘izgurati vjeru’ iz javnoga prostora. Taj se sekularizam nadahnjuje na ateizmu komunističkoga tipa. Oni zapravo traže ponovnu getoizaciju Crkve. Pritom nije riječ o zdravom sekularizmu spomenutih crkvenih službenika.«

U pokušaju odgovora dr. Baloban upućuje na raspravu koja se vodila u Italiji, koja je izrodila pojmove »laičnost« i »laicizam«, pri čemu se pod laičnošću podrazumijeva zdrava i obostrano blagotvorna odvojenost Crkve od države, uz uzajamnu otvorenost za suradnju na poljima gdje je to potrebno i gdje je moguće, a pod laicizmom se podrazumijeva stroga odvojenost koja se smatra negativnom.

Ispravno se služiti socijalnim govorom Crkve

U svjetlu navedenoga dr. Baloban utvrđuje izvjesnu analogiju pojmova, ili barem njezinu mogućnost. »Postoji, ako tako možemo reći, zdrava laičnost koja se može povezati i sa zdravom sekularnošću koja računa s religijom u javnom odnosno društvenom životu. Postoji laicizam odnosno sekularizam koji ne dopušta vjerniku živjeti svoju vjeru u javnom životu.«

Ipak, upozorava da »u Hrvatskoj u proteklih 27 godina demokracije, nažalost, nismo imali ozbiljniju raspravu o tim temama« pa ti pojmovi nisu iskristalizirani. Stoga je za argumentiranu i plodnu raspravu »prevažan kontekst hrvatskoga društva koji je različit od nekih drugih europskih društava i u kojem spomenuta formulacija izaziva prijepore i nerazumijevanje«. U tom duhu sugovornik kaže: »Za crkvene službenike iznimno je važno u javnom prostoru ispravno se služiti socijalnim govorom Crkve kako ne bi bili od vjernika krivo shvaćeni, a od određenih medija i dijela javnosti manipulirani. A to se može dogoditi veoma brzo, ako se već nije počelo događati.«

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 39/2017.
Prethodni članakGENI SJEVERNOGA SUSJEDA Većina tortilja u Meksiku sadrži GMO
Sljedeći članakDUŠA JE »OPLIJEVLJENA« KAD SE UDALJI OD SVJETOVNIH BRIGA Bog skida teret s čovjekova srca