Hrvatski vojnici, kao malo koji na svijetu, imaju poseban odnos prema Uskrsu. O tome već dovoljno govore tragedije koje su u povijest ušle pod nazivima »krvavi Uskrs« ili »Uskrs na Kupresu«. Šire gledano, mnogi su dali svoje živote za uskrsnuće hrvatske slobode. U tom svjetlu promišljaju i danas hrvatski vojnici i vojni kapelani.
Svećenik Branko Čagelj iz vojne kapelanije sv. Ilije proroka iz Petrinje organizirao je prije Uskrsa prvi vojnički planinarski križni put za pripadnike te kapelanije. O Uskrsu, tj. najvećem vojskovođi Kristu, vojni kapelan Čagelj iznosi: »On je Mirotvorac, onaj koji je sve razoružavao ljubavlju i mirom. To su najbolje vidjeli oni koji su ga susretali, tako i ondašnje vojske, rimska, židovska, zeloti. To su neki shvatili i prihvatili kršćanstvo, kao satnik iz evanđelja kad mu je Isus ozdravio slugu, satnik pod križem… A konačnu pobjedu i potvrdu da nadilazi ovaj svijet vidjeli su i stražari kod uskrsnuća, ali pod utjecajem vlasti i novca odlučili su se na laž. Uskrsnuli ima posljednju riječ.
I svi, kao i svi vojnici svijeta, naposljetku će se pokoriti i pokloniti uskrsnulomu Gospodinu. Njegovu pobjedu, pobjedu nad vojskama koje pobjeđuje uskrsnućem, pokazuje jedna slika na kojoj se pred Kristom u stavu poklonstva nalaze razne vojske u raznim odorama koje su bile kroz svu povijest.«
Vojni kapelan Čagelj, koji je ređen kao pripadnik Vojnoga ordinarijata, navodi da vojsci, policiji i braniteljima s kojima se susreće i s kojima radi upravo govori o tom Isusu. »Isusu koji dolazi vladati ljubavlju, o Kralju Mironosnom koji je i danas prisutan među nama. To ponekad zna biti teško objasniti i doprijeti do onih koji imaju drugačiju sliku Isusa, ali često ostanem iznenađen koliku vjeru imaju ti ljudi koji često izgledaju kao grubijani. Tako je jednom zgodom dok sam imao misu u Afganistanu i koja je već započela upao američki marinac visok oko dva metra. Stupajući izravno prema oltaru, sjeo je u prvi red. Svi smo ostali zbunjeni jer je djelovao uznemireno i nervozno, a auto je parkirao na ulazu u kapelicu, na sred ceste, što nije uobičajeno. Nakon mise rekao je da bi se ispovjedio i razgovarao jer prolazi teško razdoblje. Njemu nije bio problem voziti od jedne baze do druge jer je čuo da je ondje došao katolički svećenik. Mi često znamo ljude gledati s predrasudama, a ne znamo gdje i kako Bog djeluje kad se i ne nadamo. Trebamo češće Bogu prepustiti da bude Bog, a mi skromno izvršavati svoje poslanje, više se u njega pouzdavati, a Bog će učiniti svoje.«
»Hrvati kao ratnici odavno su poznati i dokazani. Vjerujem da za to što smo uspješan ratnički narod možemo zahvaliti papinu blagoslovu da ćemo imati Božju zaštitu i pomoć svaki put kad budemo branili svoju zemlju, a ne išli osvajati tuđu.
To smo mi kao narod radili i naučili se braniti od raznih osvajača, ali i sačuvati svoje dostojanstvo i identitet«, rekao je kapelan.
No duhovnost vojnika treba podupirati i u mirnodopsko vrijeme. »Mi iz kapelanije sv. Ilije proroka idemo pješice svake godine od Petrinje do Marije Bistrice kroz tri dana. Imamo pješačko hodočašće do Hrvatskoga Ćuntića, ove smo godine imali prvi vojni planinarski križni put i pripadnici su zaista oduševljeni. Kroz sve te duhovne sadržaje dopire se do ljudi, a oni ih traže. I prije Uskrsa pitali su kada će biti velika ispovijed. Vidimo koliko hrvatski vojnik, hrvatski čovjek čezne za duhovnim. I oni koje ne zanima nakon malo rada s njima počne ih to zanimati i pomalo kao da se budi pradjedovska vjera koja je u njih usađena, možda kod nekih samo tinja, a na razne je načine neki pokušavaju ugasiti. Naše je da je držimo živom i da je rasplamsamo za buduće naraštaje, jer mnoge nedaće kroz tisućljeća je nisu ugasile, pa ne će ni sada.«
Postoji opasnost da čovjek ponekad iz žrtve prijeđe u agresora. No kapelan ne dvoji: »Upravo Domovinski rat koji je bio obrambeni daje snagu i poticaj da se ide dalje i gradi na čistim i čvrstim temeljima. Mlade generacije koje nose hrvatsku odoru i na njoj hrvatsku zastavu nose golem teret, ali i nadu, ponos. Jer dosta njih časno ju je nosilo prije njih i osvijetlilo obraz i pokazalo da je hrvatski vojnik častan, čestit i da je dosta branitelja dalo živote za Hrvatsku i mlade generacije je ne bi smjele okaljati. Upravo ta dimenzija isprepletenosti domoljubnoga i vjerskoga vodi mlade generacije i daje nam nadu da ćemo ostati vjerni obećanju koje smo dali Bogu i da će nas i dalje štititi Božji blagoslov. Mi vojni kapelani tu smo da im to dozivamo u svijest, a i pomažemo da provedu u život tu duhovnu dimenziju i da je se ne boje živjeti. Završio bih citatom Božidara Prosenjaka koji bi trebao voditi nove generacije: ‘Ako vam je težak stijeg čestitosti, utaknite ga u zemlju gdje počivaju naše kosti – mi ćemo ga držati.’ Vaši branitelji.«
Vojnikinja Nikolina Pavić, koja je na Hrvatskom katoličkom sveučilištu završila povijest, ističe da je vojni poziv kod nje od malena bio prisutan. »Od malih nogu vjera i domoljublje prožimali su moje odnose u obitelji, ali i u društvu koje me je oblikovalo. Te osjećaje i vrijednosti usadila mi je moja obitelj i društvo s kojim sam provela pet godina studija povijesti«, navodi vojnikinja Pavić, koja je za Uskrs dežurna u Vojarni pukovnika Predraga Matanovića. »Za vrijeme studija obećala sam sebi da ću kada završim studij otići odslužiti dragovoljni vojni rok. Nakon ta dva mjeseca spoznala sam da je to poziv kojim se želim baviti. Mjesto na kojem sam se osjećala ispunjeno, ostvareno i da to što radim ima smisla.« Nadalje povjesničarka i vojnikinja Pavić ističe: »U tom pozivu za mene kao vjernicu ima dosta kušnja, naučila sam ih prihvatiti, jer drugačije ne bi bilo moguće. Na to sam pristala prije odabira ovoga poziva, kao na primjer obavljanje zadaća za vrijeme velikih blagdana. No to je taj moj križ koji kada ga prihvatim, s lakoćom podnesem kao žrtvu.«»Svakodnevno bivam svjesna da je Isus živ i da je sveprisutan. Bez te vjere da je on tu s nama i za nas ne znam kako bih podnosila svakodnevne križeve i sve što mi je stavljeno na moj put. Važnost shvaćanja Isusova uskrsnuća možemo primijeniti u svakodnevnom životu. Danas su mnogi kršćani nesretni i žive u strahu, a time ne shvaćaju tu prisutnost i Božju ljubav. Bit je u predanju Bogu jer nije sve na nama. Kako kaže jedan od mojih najdražih citata svetoga oca Pija: ‘Pobrinut će se Bog da sve stvari dođu na svoje mjesto.’ To je moja nit vodilja kroz život, a posebno kroz vojnički poziv. Jer tko zna što me sve u budućnosti još čeka, ali dan po dan i s pouzdanjem u Boga ostvarujem se kao osoba u svom pozivu. U življenju u vjeri oslonac su mi sakramenti, mise, no Boga pronalazim i u dragim i voljenim osobama, u svojoj obitelji i na kraju u ljubavi prema domovini«, svjedoči hrvatska vojnikinja Pavić.
Bazilije Herceg
