Nedavni povratak dvojice mladića svojim kućama nakon završene godine studija i ne bi zaslužio nekakvu pozornost jer takvih je slučajeva mnogo diljem Lijepe Naše. Njihova je radost podjednaka kao kod članova njihovih obitelji, prijatelja, susjeda i znanaca. No nije baš čest slučaj da su obojica istoga prezimena i iz iste župe, a posebice da su se vratila iz »srca« europske pandemije koronavirusa, koju je jedan od njih i prebolio. Riječ je o kapucinskim bogoslovima Mariju i Marinu Berišiću iz župe sv. Mihaela u zagrebačkoj Dubravi, koji su proveli pet godina redovničke formacije i studija u Italiji, gdje ih je zahvatio početak i naglo širenje zlokobnoga koronavirusa.
Fra Mario Berišić, rođen od otca Petra i majke Snježane, koji ima još tri brata, nakon osnovne škole upisao je strukovnu školu u Zagrebu. Završio je dvije godine i tada sa 17 godina odlučio je pristupiti Redu manje braće franjevaca kapucina. Preostale dvije godine srednje škole završio je u kapucinskom sjemeništu u Varaždinu. Kako to već nalažu redovnički propisi, obavio je godinu danu postulature u varaždinskom samostanu te je postulaturu nastavio skupa s Marinom, prezimenjakom s kojim nije u srodstvu jer je to često prezime obitelji podrijetlom iz Janjeva, u Lendinari, gradiću blizu Padove s nešto više od 7000 stanovnika u provinciji Rovigo u pokrajini Veneto na sjeveru Italije.
»Bilo nas je ukupno dvanaest postulanata, po četvorica iz Italije i Slovenije te po dvojica iz Turske i Hrvatske. U sklopu nedavnoga međunarodnoga skandala u Turskoj spomenuo bih da i u Lendinari postoji crkva svete Sofije podignuta još 1070.« Dvojica mladih sljedbenika sv. Leopolda Bogdana Mandića na putu prema redovništvu bila su potom u novicijatu u Tortoni blizu Torina s nešto više od 20 000 stanovnika, u regiji Pijemont, te su potom nastavili studij u središnjem samostanu Kapucinske provincije Lombardije sv. Franje u Milanu, u kojem se nalazi provincijalat, provincijski arhiv i knjižnica, muzej i međunarodni studij za kapucinske bogoslove iz talijanskih provincija Trento i Venezija, Ligurija, Emiglia-Romagna, te iz gotovo cijeloga svijeta.
Fra Marin Berišić, od otca Sebastijana i majke Antonije, koja je umrla prije pet godina, sa starijom sestrom i starijim bratom, također je iz zagrebačke Dubrave. On je prema redovništvu krenuo »klasičnim« putom, tj. nakon osnovne škole završio je sjemenište u varaždinskom kapucinskom sjemeništu. Potom je također proveo pet formacijsko-studentskih godina u Italiji, u postulaturi u Lendinari i novicijatu u Tortoni te u bogosloviji u Milanu. »Praktikum, o kojem ste čuli od fra Marija, bio mi je određen u Porto Gruaru, u biskupiji Concordia-Pordenone. Tamošnji je kapucinski samostan bio uz redoviti pastoral vezan za pučke misije i pastoral s mladima. U samostanu nas je bilo šest, a fratri pripadaju Venetskoj kapucinskoj provinciji i skrbe se također za svetište Gospe Fatimske u samostanskoj crkvi, prvo takvo svetište proglašeno u Italiji. Zbog pandemije nismo se mogli aktivno baviti ni pučkim misijama ni pastoralom mladih, no smatram, unatoč svemu, to je bilo milosno vrijeme za sve nas jer smo započeli novi vid pastorala, kojim se dotad nismo koristili, a to su društvene mreže.«
»Tako sam i ja«, nastavlja fra Marin, »počeo svaki dan s razmatranjima preko Facebooka. Zahvaljujem Gospodinu, broj pratitelja dosad je daleko premašio stotinu, a govorio sam na hrvatskom s talijanskim prijevodom. Tako nas zdravstvena nepogoda, od koje je devet redovnika u venetskoj provinciji umrlo, ipak nije odvojila od naroda, iako, priznajem, nije bilo lagano biti zatvoren. I u našem relativno malenom samostanu nas smo trojica bili pozitivni. Znam da će mnoge zanimati kakav je to osjećaj i koje tegobe čovjek osjeća. Mogu samo reći da sam imao stalno visoku temperaturu, zbog čega mi je preporučena samoizolacija. Nakon toga ponovno mi se vratila temperatura i tek su me tada došli testirati. Mogao sam normalno disati i sva trojica smo nakon mjesec dana preboljeli virus bez bilo kakvih zdravstvenih posljedica. Nismo smjeli ići u pastoralne posjete ljudima pa smo postali kontemplativni redovnici u molitvi za sve potrebite bližnje.
Trenutačno smo fra Marijo i ja u zagrebačkoj župi sv. Mihaela i najesen nastavljamo studij na ovdašnjem Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Dopustite mi na kraju samo kratku poruku: kapucini trebaju i dobre, ali i sretne članove jer samo tako mogu najviše primati i davati, a to je najbolji put do svetosti. Neka se mladići koji razmišljaju o svećeničkom ili redovničkom pozivu ohrabre i pridruže nam se jer postanu li fratri ili izaberu drugi životni put, požaliti sigurno ne će što su neko vrijeme proveli s nama.«
