POGLED U TERAPIJSKU ZAJEDNICU »IZVOR« NA PLEHANU »Na prvo mjesto stavljamo osobu, a onda problem«

Terapijska zajednica »Izvor« smještena je u zgradi nekadašnje osnovne škole

Biser plehanskoga kraja u Bosanskoj Posavini uz novu crkvu sv. Marka zasigurno je Terapijska zajednica »Izvor«, koja je kao jedan od projekata Humanitarno-karitativne organizacije »Kruha sv. Ante« osnovana na inicijativu tadašnjega gvardijana fra Mirka Filipovića, a s radom je započela 2010. godine.

Smještena je u zgradi nekadašnje Osnovne škole »Anto Majstorović« u Kovačevcima, u kojoj su se školovala djeca plehanskoga kraja još od 1909., kada je izgrađena, pa do početka zadnjega rata kada je 1992. devastirana. Te je godine sve katoličko stanovništvo toga kraja prognano iz svojih domova, a njihova velebna plehanska crkva i sve kuće porušene. Prije sedam godina školska je zgrada obnovljena i sada, umjesto učionica, to su lijepo uređene sobe sa sanitarnim čvorovima za štićenike. U početku ih je bilo troje, a tijekom sedam godina znalo ih je biti i dvadesetak. Zajednica u kojoj su sada na rehabilitaciji dvije žene i šest muškaraca može primiti tridesetak osoba.

Tridesetak posto štićenika uspjelo se izliječiti

Od 2012. godine ravnatelj HKO-a »Kruh sv. Ante« je fra Joso Oršolić, koji kaže: »Kao i svi projekti ‘Kruha sv. Ante’, koji djeluje više od 120 godina, i TZ ‘Izvor’ pripada Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj. Zajednica radi po programu ‘Projekt čovjek’, odnosno na prvo mjesto stavljamo osobu, a onda problem, i pružamo pomoć svakomu bez obzira na vjersku opredijeljenost. Kroz nju je dosad prošlo 130-ak osoba, od čega ih se 30 posto uspjelo izliječiti. Mi ne gledamo zašto je netko došao do situacije u kojoj jest, koji su razlozi, nego prvotno želimo izići u susret i pomoći svakomu tko nam se obrati za pomoć. Tijekom boravka u TZ-u ‘Izvor’, klijentima se pruža individualna i grupna terapija, radno-okupacijske aktivnosti, psiho-edukativne radionice, kao i mogućnost duhovnoga osnaživanja«, ističe ravnatelj.

Duhovnik zajednice od prije godinu dana je fra Franjo Dalibor Stjepanović, a od prije tri mjeseca on je i voditelj zajednice. Kako je i sam imao slična iskustva u životu, dobro razumije kroz što sve prolaze štićenici zajednice, a kao svećenik velika im je podrška i pomoć na njihovu putu k izlječenju.

Duhovnik zajednice od prije godinu dana je fra Franjo Dalibor Stjepanović, a od prije tri mjeseca on je i voditelj zajednice. Kako je i sam imao slična iskustva u životu, dobro razumije kroz što sve prolaze štićenici zajednice, a kao svećenik velika im je podrška i pomoć na njihovu putu k izlječenju. »Kako ovo nije terapijska zajednica koja svoj program bazira na religioznom, duhovnom ozdravljenju, a kao projekt katoličke organizacije moja je uloga duhovnika specifična. Nastojim u štićenicima probuditi osjećaj za njihovu duhovnu dušu, jer svi smo mi po rođenju Božja stvorenja i imamo dušu koja je besmrtna. Upravo ta briga za svoju besmrtnu dušu i njezino konačno ispunjenje, koje treba naći u Bogu, pokazalo se u praksi u najviše slučajeva kao najveći poticaj čovjeku da se brine i za ovozemaljski život. Budući da štićenici pripadaju različitim vjerama, ne namećemo nikomu duhovni program, ali očuvanje moralnih vrijednosti nastojim potkrijepiti kršćanskim evanđeoskim primjerima«, kaže duhovnik Stjepanović i dodaje da osim njega duhovnu skrb o štićenicima vode i pravoslavni svećenik iz Dervente, a nažalost, od Islamske zajednice još nisu uspjeli dobiti ni jednoga suradnika duhovnika.

Bonus životnoga poziva

O poveznici u službama koje obavlja kao samostanski vikar, kao njegovatelj bolesne i nemoćna braće u Plehanskom distriktu te kao duhovnik i voditelj TZ »Izvor«, ističe: »Stari su fratri primjer ustrajnosti, a ovisnost nas sprječava u ustrajnosti prema dobru i u tome upravo vidim poveznicu u svemu što radim, vidim poziv na nešto za što se u životu vrijedi boriti. Osim što je sve ovo što radim milost i dar Božji da mogu svojim životnim iskustvom i zalaganjem pomoći štićenicima da ponovno osmisle svoj životni put, ovo mi dođe kao bonus životnoga poziva koji je svjedočenje Božje brige, ljubavi i dobrote za svijet. Sve što radim nastojim prepustiti Božjoj providnosti: duboko svjestan da je riječ o buđenju novoga čovjeka, spasenju čovjeka, a to je nešto što radi Gospodin. Najviše me u ovom radu ispunjava to što sam na ovaj način pristao biti oružje Božje milosti.«

»Sve ovo što radim milost je i dar Božji«
U radu imaju podršku od mjesnih vlasti u Derventi. Voditelj Stjepanović tvrdi da kao tim svatko od njih ima mogućnost značajnoga utjecaja na oporavak štićenika jer većina ih ima životno iskustvo povezano s nekim oblikom ovisnosti. »Proživio sam dobar dio onoga što ovi štićenici proživljavaju. Stoga nastojim u njima pobuditi ono što je meni najviše pomoglo na mom putu spasa, a to je da se uza sva druga nastojanja okrenu sebi i nađu motivaciju u onom najvrjednijem što imamo, a to je ono besmrtno u nama, kršćanski govoreći to je duša. U ovom pustom plehanskom kraju poslanje ove zajednice iz kršćanske je perspektive borba za novi život. Nesumnjivo je Božji dar da se, baš ovdje gdje je sve razrušeno, ostvaruje ideja ponovnoga rađanja novoga života iz već rođenoga i ruševnoga. U ovom radu vidim priliku posvjedočiti da Bog ni u kojem slučaju nikada ne diže ruku ni od najveće ruševine, ni od najpustijega kraja. Zato na ovom mjestu, koje vapi za novim životom, novim početkom, ovi štićenici, koji se trude započeti smislen život u svakodnevnici, svjedoče da unatoč napuštenosti ovaj kraj ima svoju i duhovnu i materijalnu vrijednost. Bogu smo zahvalni da je ovo područje pogodno za rad. Tu smo izdvojeni od velike buke, a nismo daleko od svijeta, te je moguće naći mir za dušu i Božji blagoslov za sve ono što radimo na sebi i onom potrebnom da preživljavamo«, kaže o. Stjepanović.
Terapijski program traje dvije godine

Psihologinja Dragana Mandić-Subotić voditeljica je terapijskoga programa u TZ-u »Izvor«. Dva dana u tjednu na Plehanu zajedno s operaterima radi timski: grupno i individualno, a ostale dane radi u Savjetovalištu TZ-a »Izvor« u Banjoj Luci. Ističe da se život štićenika u zajednici odvija u socijalnoj izolaciji, odnosno odvojeni su od svojih obitelji i socijalnoga okruženja iz kojega dolaze.

Na upit kako netko može ući u zajednicu pojašnjava: »Svi klijenti (muškarci i žene) prvo se trebaju prijaviti u Savjetovalište u Sarajevu ili Banjoj Luci, gdje će nakon pripremnoga perioda stručni tim razmatrati nastavak tretmana u TZ-u na Plehanu. Terapijski program traje dvije godine, međutim, ovisno o napretku pojedinoga klijenta, on se može prilagođavati. Klijenti mogu prekinuti program ako osjete da im nije na pomoć, ili ako ga ne prihvaćaju. Program sa sastoji od četiri faze te ovisno o obiteljskoj situaciji u jednoj fazi mogu ići kući preko tjedna. Posjeti su dopušteni članovima obitelji oko tri puta godišnje. Komuniciraju pismima, telefonom, a za one koji imaju djecu organiziramo i posjete kući. Program završava kada je štićenik spreman nastaviti normalan život. Nakon izlaska iz stacionara on je još šest mjeseci u programu. Tada pratimo njegov život.

Omogućiti zaposlenje

Oni koji su izliječeni znaju nam se javiti ili doći u posjet. Najveći je izazov ovisniku povratak u sredinu, koja je uglavnom puna predrasuda. Na žalost u državi to nije uređeno pa teško nađu posao. Bilo je nekih projekata, poticaja da se ovisnicima omogući zaposlenje, ali je to bio samo pilot-projekt koji na žalost nije još zaživio. Oni se većinom sami jačaju u suočavanju sa situacijom koja ih čeka i uglavnom i uspiju«, kaže psihologinja i pojašnjava zašto taj rad nju obogaćuje: »Radim ovaj posao od 2002. godine i uvijek me raduje kada vidim da smo pomogli čovjeku. Kada štićenici završe program, imamo običaj da ih prenesemo preko kapije i zaželimo da se u zajednicu ne vrate više kao klijenti, nego kao naši gosti. Ti radosni trenutci daju mi snage da nastavim raditi ovaj doista težak posao, koji mnogi psiholozi i psihijatri izbjegavaju jer je to recidivirajuća bolest. Trend je na žalost da se više radi na stabilizaciji nego na rehabilitaciji jer rijetko vjeruju da izlječenje, apstinencija, može biti trajno.«

Obnovili sebe i uljepšali prostor
»Nesumnjivo je Božji dar da se, baš ovdje gdje je sve razrušeno, ostvaruje ideja ponovnoga rađanja novoga života iz već rođenoga i ruševnoga. U ovom radu vidim priliku posvjedočiti da Bog ni u kojem slučaju ne diže nikada ruku ni od najveće ruševine, ni od najpustijega kraja«, govori duhovnik o. Stjepanović.

Uz psihologinju te duhovnika i voditelja tim TZ-a »Izvor« na Plehanu čine i tehnički operater Damir Cvitanović, terapijski operateri Dragan Sjenica i Tihomir Mrvalj te psihologinja Mirjana Ostojić, koja je i voditeljica Savjetovališta TZ-a »Izvor« u Sarajevu. Operater Cvitanović kao ovisnik o heroinu liječio se u zajednici »Milosrdni otac« u Međugorju. Svjestan da mnogi ovisnici ne žele priznati ovisnost ili misle da sami mogu izići iz pakla ovisnosti, poručuje da se ne boje tražiti pomoć te da budu svjesni činjenice da se ovisnost bez zajednice ne može pobijediti. »Mnogi momci nemaju nikakve radne navike, ali uz našu pomoć brže se uklope u posao. Uz to što su obnovili sebe štićenici su boravkom ovdje uljepšali i cijeli prostor u kojem djeluje zajednica, sagrađeni su i potrebni prateći objekti te sada imamo plastenike i domaće životinje: krave, kokoši, pčele, pse, imamo suvenirnicu u kojoj najčešće izrađujemo nabožne predmete i mozaike s raznim vjerskim i etnološkim motivima jer su dečki i cure različitih vjera.«

»Meni je najviše pomogla molitva«

Operater Mrvalj, koji je u zajednici od samoga početka, svjedoči: »Tijekom boravka u zajednici meni je najviše pomogla molitva i to svjedočim štićenicima. Najvažnije je osmisliti svoj život, istinski vjerovati u dobrotu i ljubav.« O dnevnom radu kaže: »Operateri su štićenicima na raspolaganju tijekom cijeloga dana. Ustajemo u 6, a štićenici u 7 sati. Nakon doručka je jutarnji sastanak na kojem rasporedimo poslove za taj dan, pročitamo kritike, pohvale, razgovaramo o problemima koji su bili jučer, gledamo da se ne ponove danas. Potom slijede radne obveze. Istaknuo bih da ovo nije samo posao, ovo je poziv i može se raditi samo srcem, inače ga ne bih mogao raditi 15 godina. Iznalazimo načine da motiviramo klijente da ostanu i završe program jer onda imaju šansu nastaviti normalan život. Prošlo je momaka i cura s raznim ovisnostima. I sam sam bio dugogodišnji ovisnik o raznim vrstama droge, ali Bogu hvala već 20 godina nisam ni pomislio, a kamoli da bi ponovno probao drogu.«

»Imamo priliku više raditi na sebi«

Jedan od štićenika TZ-a »Izvor« svjedoči: »Tko god ima problem droge, ima velik problem. Teško je to priznati. U zajednici je dobro, ovdje smo svi jedna velika obitelj. Ispočetka je bilo teško, dođe ti da pobjegneš, ali uz pomoć ovih ljudi, koji se za nas brinu, prevladaju se sve teškoće. Jedini način da se pobijedi ovisnost je zajednica. Tko to uspije, najveći je dobitnik na lotu.«

Lijepo opremljena kuhinja miriše po jelima, koje pripremaju sami štićenici. Trenutačna kuharica svjedoči: »U zajednici sam punih godinu dana. Tu su mi pomogli da nastojim uživati u svakodnevnim trenutcima, što ni ljudi koji nemaju problem s ovisnošću ne mogu zbog svojih svakodnevnih obveza. Tu imamo priliku više raditi na sebi, mijenjati se. Biti ovdje doista je rijetka šansa u životu. Prednost je liječenja u zajednici i to što jedni druge upozoravamo na ono što mislimo da nije ispravno i što može biti bolje. U tom međusobnom odnosu napredujemo«, ističe vrijedna kuharica.

Svi koji imaju problema s bilo kojom vrstom ovisnosti mogu se javiti plehanskoj zajednici na broj mobitela: +387 66 939 928 ​ ili na e-adresu: tzizvor@gmail.com.

U plehanskoj župi sv. Marka evanđelista prije posljednjega rata živjelo je 8120 katolika, a sada ih je tek osamdesetak, uglavnom starijih. Štićenici i cijeli tim, iako nisu s Plehana, svjedoče da su zavoljeli Plehan i svakoga dana otkrivanju u njemu ljepotu Božjega stvaralaštva, s čuđenjem da se tako mali broj Plehančana vraća u taj prelijep kraj.

IZVORGlas Koncila br. 11/2017.
Prethodni članakŠUTNJA NA MISI Treba li propovijed skratiti, a produljiti vrijeme šutnje prije pokajanja?
Sljedeći članakPOTRESAN IZVJEŠTAJ U UN-u Dok mjerodavni žmire, godišnje zbog trovanja pesticidima umire 200 tisuća ljudi