Kad je krajem siječnja stigla vijest iz Kine o kloniranju dvaju genski potpuno jednakih majmuna, bolji poznavatelji situacije znali su da to nije prva takva vrsta kloniranja jer su majmuni stvoreni u laboratoriju klonirani tehnikom istom kakvom je klonirana i ovca Dolly u Škotskoj prije 22 godine – metodom prijenosa jezgre somatske stanice. Otad su klonirane i druge životinjske vrste poput krava, svinja, pasa, zečeva ili havajskih miševa. No interes je izazvala činjenica da su kloniranjem majmuna prvi put klonirani primati, što otvara mogućnost za eventualno kloniranje čovjeka, kao i brojne etičke dileme: od upotrebe matičnih stanica preko pitanja ljudskoga dostojanstva do instrumentalizacije osobe. Pitanju kloniranja s bioetičkoga gledišta prilazi svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije dr. sc. Ivan Kešina, redoviti profesor na tamošnjem Katoličkom bogoslovnom fakultetu, koji ima i završen fakultet biologije pa ima podlogu i u znanstvenom pogledu.
Od tehničko-izvedbenih pitanja o kloniranju više nas je zanimala etička dimenzija kloniranja, o čemu dr. Kešina odmah – jasno i nedvosmisleno – ističe: »Projekt kloniranja čovjeka potvrđuje suvremenu užasnu devijaciju kojoj je sklona moderna znanost, koja ne želi poštivati nikakvu vrijednosnu orijentaciju. To je znak teškoga oboljenja civilizacije u kojoj živimo, koja u znanosti, tehnici i ‘kvaliteti življenja’ traži nadomjestak za smisao života uopće. Kloniranje se izvrgava opasnosti da postane tragična parodija božanske svemoći. Projekt kloniranja čovjeka treba zaustaviti i prekinuti. To je obveza koju treba ostvariti na kulturnoj, socijalnoj i društvenoj razini. Napredak znanstvenoga istraživanja nešto je drugo od ponovnoga razmahivanja scijentističke tiranije, koja danas, barem se tako čini, želi zauzeti mjesto ideologija prve polovice dvadesetoga stoljeća. Tamo gdje vladaju zakoni demokracije i pluralizma sloboda svakoga pojedinoga čovjeka bit će najprije zajamčena kada dostojanstvo svakoga čovjeka bude bezuvjetno respektirano. To vrijedi za sve razvojne faze njegova života bez obzira na intelektualne ili fizičke sposobnosti i kvalitete koje netko posjeduje.«
U govoru o dosadašnjem kloniranju raznih laboratorijskih i domaćih životinja često se spominju tri moguće metode kloniranja: stvaranje kopija pojedinih gena ili njihovih dijelova, metoda cijepanja embrija kojom se stvara više identičnih jedinki i metoda prijenosa jezgre, kao i dvije svrhe kloniranja: tzv. terapijsko i reproduktivno. Da bi se razumio govor o kloniranju, nužno je razjasniti te temeljne pojmove, u koje uvodi dr. Kešina, pri čemu objašnjava znanstvene probleme kloniranja.
»Kloniranje kakvo danas znanost poznaje povezano je s mnogim problemima, a klonirane životinje pokazuju da nisu blagoslov za čovječanstvo. Prije bi se moglo reći da su to bijedne kreature, koje kao da se energično protive svomu postanku i opstanku. Kloniranje kakvo danas poznajemo utemeljeno je na velikom broju pokušaja i pogrješaka s ekstremno niskom kvotom uspješnosti i vodi često do spontanih pobačaja te bi se moglo pomisliti kako je kloniranje neproduktivan postupak. Naime, iz više od 277 manipuliranih pokušaja stvorena je samo jedna ovca, iz 250 embrija samo osam krava, a iz 3920 pokušaja kloniranja razvio se samo 31 novookoćeni miš. A rezultati postnatalnoga razvoja još su više poražavajući i obeshrabrujući jer klonirane životinje u 30 do 60 posto slučajeva pate zbog različitih oblika deformacija. Čini se da je ‘unutarnji sat’ kloniranih životinja ispao iz takta – neke od njih stare brže, a neke sporije«, kaže dr. Kešina, koji je doktorsku titulu iz filozofije postigao u Innsbrucku.
Iako zagovornici kloniranja spominju prednosti koje ono može donijeti – od primjene kod transplantacije preko humane reprodukcije kod sterilnih osoba do sredstva genske terapije – dr. Kešina ističe da je još mnogo nepoznanica, nejasnoća, pitanja i problema s tehničkoga, biološkoga i medicinskoga područja povezano s kloniranjem. Bioetički je pogled u tome jasan: nije dobro sve što je moguće, a čovjek se ne smije postavljati na mjesto Boga Stvoritelja te osobu shvaćati isključivo kao sredstvo. Iako zakonodavstvo u ovom trenutku zabranjuje da se klonirani embriji »zasade« u maternice, o temi kloniranja ljudi mnogo se razmišlja s antropološko-etičkoga aspekta.
»I reproduktivno i tzv. terapijsko kloniranje moralno je neprihvatljivo. Kloniranje čovjeka usko je povezano uz problematiku medicinski potpomognute oplodnje i pratećih tehnika koje slijede iz toga. Naime, kod humane se izvantjelesne oplodnje gotovo uvijek ‘proizvodi’ veći broj embrija nego što ih se misli transferirati u maternicu i dok se kvalitetniji transferiraju, oni drugi bivaju u stadiju blastociste zamrznuti, a nakon toga ti zamrznuti ljudski embriji budu iskorišteni u znanstvenoistraživačke svrhe ili bačeni u smeće.«
Kao argument protiv kloniranja dr. Kešina ističe i stvaranje nesigurnosti u okviru svijeta našega življenja. Može li se čovjek i dalje zalagati za obitelj kao temeljnu »stanicu« društva, a istodobno je staviti na kocku? »Kloniranjem bi se dogodilo izopačivanje temeljnih odnosa ljudske osobe te radikalan raskid obiteljskih veza: sestrinstvo i bratstvo, kao i inače krvno srodstvo, roditeljstvo, sinovstvo itd. Jedna bi žena mogla biti sestra blizanka svoje majke, ne bi trebala imati biološkoga otca i može biti kći svoga djeda. Tu je riječ o moralnoj neprihvatljivosti instrumentalizacije ljudske osobe«, kaže profesor sa splitskoga KBF-a Ivan Kešina.
Drugi se etički problem očituje u tome što čovjek ima pravo na svoj nepromjenjiv i nezamjenjiv identitet, a kod kloniranja bi se tu mogao pojaviti problem, pri čemu dr. Kešina naglašava: »Moglo bi se očekivati da bi psihologija kloniranoga bila ozbiljno kompromitirana, a njegova vrijednost ne bi ovisila o njegovu osobnom identitetu, nego samo o kvalitetama koje kao kopija posjeduje. On bi se našao u situaciji da bi bio natovaren očekivanjima koja ne bi vodila računa o izričaju njegove osobite i neponovljive osobnosti, nego o ‘kopijskoj’ predodžbi jednakoj kvalitetama koje su bile vlastite nekomu drugomu individuumu. Klon ne bi bio promatran u onome što je po sebi, nego u funkciji svojega približavanja ‘originalu’ od kojega potječe, koji bi s obzirom na njega imao referentnu vrijednost. Teško je i zamisliti psihičko stanje, duševne patnje i dvojbe koje bi klon mogao proživljavati kad bi saznao kako je nastao i da njegova vrijednost nije u njemu samom, nego su očekivanja vezana uz ‘original’ kojega je on ‘kopija’ i koliko bude sličniji ‘originalu’, toliko će biti ‘vrjedniji’. Čini se da nije teško zamisliti situaciju u kojoj bi klonirana osoba osjetila potrebu da mora optužiti nekoga tko se postavio sudcem nad njim, njegovim životom i njegovom sudbinom i koji je predodredio uvjete življenja koje on ne prihvaća.«
»Dobra svrha ne opravdava loše sredstvo. Naime, ni jedan dobar cilj ne može opravdati takav moralno nedopustiv intervent jer dobar cilj ne čini dobrim djelovanje koje je u sebi zlo. Primjerice cilj da se bolesni organi jedne osobe zamijene uz pomoć jednoga ljudskoga ‘skladišta dijelova’ isto tako je nespojiv s dostojanstvom ljudske osobe, kao što je to i nadomjestak umrloga djeteta njegovom kloniranom kopijom. Ne može se dopustiti kloniranje čiji bi rezultat bio stvaranje ljudi kao individualnih kopija jer bi to značilo njihovo instrumentaliziranje, a instrumentaliziranje ljudi koje bi zadiralo u jedinstvenu egzistenciju pojedinca te osobito u jedinstvenost njegove naravi moralno je nedopustivo«, zaključuje svoje promišljanje dr. Kešina.
