KNJIŽEVNA ANALIZA BIBLIJSKIH TEKSTOVA O KUŠNJI KAO KORIZMENI POTICAJ Nada na dnu poraza

Job
Dr. Dean Slavić: »Jobov je poraz koristan jer je korak na putu prema osobi koja ne će plakati zato što više nema pet stotina magarica, nego će jahati na posuđenom magarcu. Ne će plakati nad danom kad se rodio jer je sramotno bolestan, nego će dragovoljno poći u smrt. Konačno, on će biti dobro svjestan Sotonine nazočnosti, ali će mu znati tako odbrusiti da će ovaj posramljen otići.«

Pet biblijskih kušnja predmet je analize u predavanju koje je jedan sveučilišni profesor književnosti već poodavno održao na jednom podosta opsežnom znanstvenom skupu. Riječ je o simpoziju »Hrvatski prijevodi Biblije« koji je u rujnu prošle godine održan u Zagrebu, u organizaciji zagrebačkoga Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta i Odjela za kulturu hrvatskoga jezika Hrvatskoga filološkoga društva. A autor predavanja koje je, sudeći po reakcijama, privuklo veliku pozornost publike jest dr. Dean Slavić, izvanredni profesor na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Već i površan pogled na akademski put dr. Slavića otkriva njegov snažan interes za Bibliju, kojoj on, kao stručnjak, pristupa kao književnomu djelu, doduše posebnomu, u moru književnoga stvaralaštva. Možda je vrhunac toga zanimanja knjiga »Biblija kao književnost«, objavljena 2016. godine.

Biblijska naracija kao komedija
Dr. Dean Slavić

Predavanje koje je održao na simpoziju nosi naslov »Sotona kao bomolohos«. Zbog samoga predavanja, a i zbog verbalnih i neverbalnih reakcija slušatelja, činilo se prikladnim neke naglaske iz predavanja ponuditi kao pomoć vjernicima – dakako i svima drugima koji su voljni razmišljati o životu i o Bogu – upravo u korizmi. Naime, jedno od bitnih određenja korizme jest propitivanje vlastitoga ljudskoga »statusa« kako bi se iz njega rodila potreba za Bogom, za otkupljenjem. Dakako, kad se kaže da dr. Slavić pristupa Bibliji ponajprije kao književnik, pogrješno bi bilo shvatiti da on čita Pismo kao što se na godišnjem odmoru čita roman. Činjenica da je za razmjerno kratko predavanje konzultirao barem desetak ozbiljnih izvora s područja biblijskih znanosti, kao i dubinska analiza ključnih riječi, svjedoče o tome da mu je stalo do toga što biblijski tekstovi stvarno kažu.

Ako lik Sotone čitateljima katoličkoga glasila i nije potrebno posebno predstavljati, sliku bomolohosa zacijelo jest. Naime, svrstavajući Bibliju u temeljne narativne kategorije, dr. Slavić se priklanja mišljenju prema kojem bi Biblija bila komedija. Zašto komedija? Zato što, jednostavno rečeno, nosi sretnu poruku, ima sretan završetak. »Držim da djeluju dobri razlozi koji središnju biblijsku naraciju, koja ide crtom: grijeh – patnja – iskupljenje – sloboda od grijeha, smješta upravo u narativnu kategoriju komedije«, kaže predavač. Potom ukratko analizira tipske likove klasične komedije, među kojima je bomolohos.

Biblijski bomolohos nipošto nije smiješan

»Sotona bi odgovarao bomolohosu, liku koji je središte komičnoga ugođaja, krade i laže, a povezan je s hedonizmom, hranom i ženskim elementom. Bomolohosa možemo naći u robu Palestrionu iz Plautova ‘Hvalisavoga vojnika’, u našem Pometu, u Shakespeareovu Falstaffu iz ‘Henrika IV.’ i ‘Veselih žena windsorskih’, također u slugi La Flecheu iz Moliereova ‘Škrtca’«, kaže dr. Slavić. Ukratko, upravo je bomolohos presudno zaslužan što je komedija u pravilu smiješna.

»Nada u Knjizi o Jobu uopće se ne krije na njezinu kraju. Nalazi se u njezinoj sredini, na dnu Jobove muke, kad nesretni čovjek pijan od svoje tragedije – ta izgubio je sve što je pošteno stekao, umrlo mu je sedam sinova i tri kćeri – pruža čovječanstvu nadu koja je s njegove točke gledišta daleka.«

No u Bibliji stvari stoje nešto drugačije. Predavač stoga nastavlja: »Hrvatska nam je književnost dala međutim još jednu inačicu, koja će nam ovdje biti vrlo korisna: moramo biti naime svjesni i dokraja zloćudne protuslike dobroćudnoga bomolohosa, a mislim na Bukaru iz ‘Predstave Hamleta’. Brešanov veliki tekst ima obilježja tragedije i komedije, a Bukara također govori o hrani i spolni mu je nagon naglašen – ali je u njemu veseli hedonist i čovjek iz puka samo krabulja iza koje skriva pohlepu, krađe, nasilje i, jednom riječju, zlo.« Biblijski bomolohos nipošto nije smiješan.

Dr. Slavić u svom predavanju analizira pet biblijskih tekstova u kojima se Sotona javlja kao napasnik. Riječ je o prvom čovjekovu grijehu (Post 3), o Knjizi o Jobu, posebno njezinu početku, o Isusovoj kušnji u pustinji, o posljednjoj večeri, s naglaskom na Evanđelju po Ivanu (zalogaj nakon kojega u Judu ulazi Sotona), te o Otkrivenju, s naglaskom na 12. poglavlju (žena, dijete i zmaj).

Jedna od najteže shvatljivih knjiga

U okvirima novinskoga priloga nije moguće u potpunosti slijediti autorove analize svih pet biblijskih tekstova. Stoga će se ovdje kušnja i pad prvih ljudi razmatrati tek neizravno, iz perspektive druge situacije kušnje, one Jobove. Knjiga o Jobu jedna je od najteže shvatljivih knjiga u Bibliji uopće. Započinje svojevrsnom okladom na koju Sotona, koji je predstavljen kao jedan od Jahvinih sinova (anđeo?), izaziva Boga: Hoće li Job pravedni ostati vjeran i pravedan kad izgubi sve čime ga je Bog blagoslovio – a uistinu ga je blagoslovio svakim blagostanjem? Bog pristaje da mu Sotona (ne on sam) uzme sve, ali da njegov život ne dira. Ukratko, Job gubi sve, uključujući sinove i kćeri – ali ne proklinje Boga (glasovita izreka: »Gospod dao, Gospod uzeo, blagoslovljeno bilo ime Gospodnje«). Uslijedio je drugi krug pregovora Sotone s Bogom, i drugi udar: Jobovo je tijelo prekrio »zao prišt«, što je nosilo sa sobom društvenu osudu. Sada žena savjetuje Jobu da prokune Boga, no on to još ne čini…

Veći dio knjige počinje na završetku drugoga poglavlja, dolaskom Jobovih prijatelja koji vode s Jobom tri niza dijaloga. Na tragu uvjerenja da Bog kažnjava zlo, a nagrađuje dobro, oni tvrde da mora postojati neka »kvaka« radi koje je Job kažnjen, samo on nije kadar dokučiti je. Job se pak bori za svoje pravo da Bogu u lice kaže: nema skrivene »kvake«, po svim dostupnim mjerilima on je pravednik – a Bog ga ipak kažnjava. Pritom Job govori ono što bi mogao govoriti više-manje svaki zgaženi čovjek. Jedva da postoji netko tko makar u ponekom retku ne bi prepoznao – sebe. Ključno je, međutim, Job rekao već na početku 3. poglavlja: proklevši svoj život i dan kad se rodio, neizravno je prokleo Boga. Tek na kraju knjige Bog progovara i daje Jobu odgovor, ali opet ne onakav kakav je on očekivao. Odgovor bi se mogao svesti na Božje protupitanje: Tko si ti da Boga prosuđuješ? Dakako, sve je to zaodjenuto u snažan poetski izričaj. »Tko je taj koji riječima bezumnim zamračuje božanski promisao? (…) Gdje si bio kad zemlju utemeljih?« (38, 2-4). Job naposljetku prihvaća Božju pouku (»Sve riječi svoje zato ja poričem i kajem se u prahu i pepelu«), Bog kudi njegove prijatelje što o njemu »nisu onako pravo govorili« te rehabilitira Joba vrativši mu, štoviše »udvostručivši« ono što je prije bio imao.

Kobno neznanje o Sotoni

»Dok u Postanku«, komentira autor prikazujući biblijskoga bomolohosa kao vrsnoga komunikatora koji dobro zna naći pravu riječ za svakoga, »Sotona nagovara čovjeka da počini grijeh i prekrši Božju zapovijed, ovdje sam Bog biva nagovaran da oduzme dobra i našteti zdravlju čovjeka. (…) U Knjizi o Jobu, suprotno tomu, Sotona tvrdi Bogu da on već sada nema ono što misli da ima, naime ljubav svojih stvorenja. (…) U Postanku je nudio bolju hranu i znanje pa tako nagovarao na prekršaj zapovijedi. Sada oduzima hranu, ali nastoji oduzeti Jobu i svijest o tome da je Bog dobar, da doista nagrađuje pravedne… Kad Job ne bude imao svijest o tome da Bog nagrađuje, počinit će, po Sotoninim riječima upućenim Jahvi, jasan grijeh, naime proklet će ga u lice.«

O ženi kao omiljenoj meti klasičnoga bomolohosa autor ovdje nema mnogo toga reći, osim: »Žena se ovdje pokazala tek nešto slabijom od muškarca jer se prije slomila. (…) Job će početi s prokletstvima kad mu dođu prijatelji.« No mnogo toga ima reći kad je riječ o aspektu moći i znanja. »’Neznanje je moć’ – napisala je Partija velikim slovima na piramidi što pripada Ministarstvu istine u Orwellovu romanu ‘1984’. Kafkin Jozef K. ne zna puno toga o sudu koji će ga konačno osuditi na smrt, a još manje zna što je zapravo skrivio. Vladimir i Estragon ne znaju puno o Godotu kojega čekaju. Ljudske osobe iz Knjige o Jobu, u sjajnom umjetničkom postupku, prethode književnim junacima 20. stoljeća po kobnu neznanju kojim su ovijeni. Job, njegova žena, prijatelji… ne znaju ništa o Sotoni. Možda je s Jobova stajališta i svejedno muči li ga Otac ili to čini jedan od njegovih sinova… Sa Sotonina stajališta svakako biva ugodnom situacija u kojoj može operirati među ljudima, a da oni njegove blizine uopće nisu svjesni.«

Završetak knjige – ironija

Još dalje na putu ove kritike ide dr. Slavić kad govori o Levijatanu, mitskom biblijskom čudovištu koje Sveto pismo percipira kao đavla. Čak u osam redaka u 40. poglavlju Bog, u kontekstu svoje vlasti nad silama zla, govori o Levijatanu, štoviše o »savezu« s njime. »Točno je da ni bîti ni posljedice dvaju saveza nisu jednake ni istoznačne: savez s ljudima obnovljen je Kristovom smrću i uskrsnućem, što i prethodne saveze čini posebnima. Samo što ljudi ne smiju reći da za savez između Jahve i Levijatana nisu znali i da ga je Jahve tajio, jer je on bio vrlo jasno zapisan u Bibliji, koja je toliko važna za kulturu Zapada, samo je trebalo to mjesto pročitati. Činjenica što ljudi toga saveza nisu bili previše svjesni dio je njihove naivnosti, njihova neznanja, i time je dio Sotonine moći«, kaže autor o tom mjestu, koje je tek dio teško razumljivih mjesta u Knjizi o Jobu.

Jedno je sigurno: analiza dr. Slavića pomaže čovjeku promisliti o svom stvarnom »statusu«, o svojoj krhkosti. Predavač ne propovijeda, ali poticaj se iz njegovih misli sam po sebi nameće. Nije li, primjerice, na temelju rečenoga prirodno s više žara moliti »Otčenaš«, posebno zaziv: »Ne uvedi nas u napast«?

Sretni završetak knjige autor smatra ironijom. »Jahve sve vraća Jobu pa on zadobiva četrnaest tisuća ovaca i šest tisuća deva, tisuću jarmova volova i tisuću magarica. Ima i nove sinove i kćeri, dapače su nove kćeri ljepše od onih prethodnih – treba biti doista naivnim pa ne vidjeti nadmoćnu ironiju u tim iskazima. Držim da je riječ o lažnom sretnom kraju: Jahve zna da ga je Job bio iznevjerio, ali mu oprašta. O ironičnom ‘happy endu’ rječito svjedoči ime kćeri Qeren Happuk, što engleska Jeruzalemska Biblija prevodi kao Mascara. Riječ je o šminki. Sotona koji govori o tome da Job služi za plaću i zbog plaće ovdje zadobiva zadovoljštinu. Možemo zamisliti kako se smije, kao što bi se smijao i čitatelj da u suvremenosti Job dobije četrnaest tisuća dionica u kakvoj zvučnoj međunarodnoj tvrtki. Job toga nije bio svjestan, kako nisu bili svjesni ni neki kritičari«, smatra dr. Slavić.

»Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi«

Nade u Knjizi o Jobu ima, ali ne na očekivanom mjestu. »Jobov je poraz međutim koristan jer je korak na putu prema osobi koja ne će plakati zato što više nema pet stotina magarica, nego će jahati na posuđenom magarcu. Ne će plakati nad danom kad se rodio jer je sramotno bolestan, nego će dragovoljno poći u smrt. Konačno, on će biti dobro svjestan Sotonine nazočnosti, ali će mu znati tako odbrusiti da će ovaj posramljen otići. (…) Stoga se nada u Knjizi o Jobu uopće ne krije na njezinu kraju. Nalazi se u njezinoj sredini, na dnu Jobove muke, kad nesretni čovjek pijan od svoje tragedije – ta izgubio je sve što je pošteno stekao, umrlo mu je sedam sinova i tri kćeri – pruža čovječanstvu nadu koja je s njegove točke gledišta daleka«, kaže dr. Slavić. I citira dobro poznati redak: »Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga.« – “Job naime govori da njegov Izbavitelj živi, a time nesvjesno najavljuje i Spasitelja koji će doći”, kaže predavač.

Jedno je sigurno: analiza dr. Slavića pomaže čovjeku promisliti o svom stvarnom »statusu«, o svojoj krhkosti. Predavač ne propovijeda, ali poticaj se iz njegovih misli sam po sebi nameće. Nije li, primjerice, na temelju rečenoga prirodno s više žara moliti »Otčenaš«, posebno zaziv: »Ne uvedi nas u napast«? Ili prihvatiti i one korizmene prakse koje Crkva oduvijek stavlja vjernicima na srce, ali ih moderni čovjek teže prihvaća jer ih u svojim predodžbama o racionalnom dokraja ne razumije – pokoru, post, molitvu – kao što dokraja ne razumije sile koje djeluju na njegov život. »Ova se vrsta može istjerati samo molitvom i postom« (Mk 9, 29).

IZVORGlas Koncila br. 11/2019.
Prethodni članakZNANSTVENICI SU RAZOTKRILI SLABOST I NESIGURNOST Debakl novih tehnika za promjenu gena
Sljedeći članakBAGERIST PELE OTKOPAO KIP ANĐELA KOJI SU PARTIZANI BACILI »Kompletan športaš mora imati zdrav duh«