LINIJA »STARILAND« Za proizvode koji stare skupa s nama

Ilustracija: D. Zloušić

Hej, Vilko, jesi to ti!? – iznenađuje me Grga dok Debeli i ja u kafiću bez suncobrana, poput dva varana, hvatamo zrake snažnog »babljeg« sunca (rekao bi Debeli: »Danas ni babe nisu kaj su nekad bile!«). – Pa baš na tebe mislim već nekoliko dana, imam super ideju za obogatiti se! Daj preko svoje rubrike nekomu priliku da masno zaradi!

– Velika je tvoja vjera u tiskanu riječ, ali hajde da čujemo…

– Evo, neki dan je mojoj mami, sad je navršila 85, »crknuo« televizor s još nepunih 20… Kao pravi, dobar sin, kupio sam joj novi. Najjeftiniji, ali moderan, tanak, lagašan… Nek’ uživa mamek, telkač joj je ionako zadnji prijatelj i gost u stanu. I onda, – dramatski zastane Grga i »skrši« mu se sva muskulatura lica – lom, krah! Svaki dan me zove, izgubi sliku na ekranu, ne zna prebaciti program. »No signal, sad mi piše no signal!«, viče mi u slušalicu ko signal za opću uzbunu! Objašnjavam, al’ badava. Pa svakog dana do nje, sve porihtam, programe iznova memoriram… I sutra, eto opet sve isto! Već treperim čim čujem mobitel! Sad, najnovije, kad je opet poremetila telkač pa ostala bez te zabave, izvukla je iz ladica sve račune i uputnice, pa mi složila cijelu paniku jer je »otkrila« neki neplaćeni račun, još iz doba »francjožefa« prije vječnoga Milana! Uff, a sinoć…

– Stani malo – zaustavljam ga – gdje je tu priča o zaradi?

– Evo, evo! – pravi se Grga kao da nas nije namjeravao udaviti novom anegdotom sa starom majkom. – Pitam ja vas, zašto se nitko ne sjeti proizvoditi retro-uređaje? Iste kakve su naši stari kupovali prije 15-20 godina?? Da je bilo istog televizora kao mamin, ja bih ga odmah kupio, makar ga i skuplje platio, i moja mama bi danas sretno i mirno gledala vremensku prognozu. Ili, da je bilo za kupiti onaj dio koji je pregorio, bio bi joj i stari telkač još dobar!

– Pa istinu govoriš – uključi se Debeli. – Ja sam prije samo sedam godina kupil najbolju vešmašinu, sad mi otišel onaj neki klinac kraj grijača, a oni mi vele: »Takvi se dijelovi više ne proizvode.« Kaj?!? A meni moja vešmašina, najskuplja i na kredit, još nova novcata u glavi i srcu! I sad kaj, kupit novu?! Ma, svi trkeljaju o ekologiji, a stalno te tjeraju da praktički nove aparate bacaš na smeće, i da odmah kupuješ »novo smeće«! Pa ti novi aparati imaju valjda ugrađen čip da za pet-šest, u točan dan, sat i minutu »riknu« i pokvare se zauvijek! Pa i aute već tak delaju…

– A da ne govorimo o tome – osokoli se Grga istomišljenikom – da su stariji ljudi, ma već i mi mlađi sa šest banki, alergični na učenje stalno novih komandi, gumba i tipki! Sad su mi djeca kupila novi mobač, da »mogu bit s njima u grupi«… Pa, jarca mu, tri tjedna mi je trebalo samo da naučim kako da sad šaljem poruke, a još uvijek mi taj »vrag« sam od sebe naziva ljude koje sam htio i nisam htio zvati!… I sad, za par godina, kad crkne, tko će mi naći istog takvog? Pa da na novom opet sve iznova učim?! Kažem vam, da neko pokrene proizvodnju starijih uređaja, taj bi se obogatio…

– Recimo, neku »Liniju ‘Stariland’, aparati koji vas prate do starosti«. Ili, još bolje… – sasvim se izumiteljski zanese Debeli. – Da se netko sjeti, znate one »idiot-fotoaparate«, sad tak izmisliti »idiot-televizore«, »idiot-perilice«, »idiot-mobitele«… Sve na jedan gumb! S istim ga pališ, gasiš, mijenjaš, sve! Spasil bi pol čovječanstva, sve starce!

– Ha, možda da nam uz svaki kupljeni uređaj odmah dadu i jednog »limača«, dijete koje će nam sve podesiti i naučiti nas upravljati novim tehnološkim čudom? – dobacujem.

– Pa je l’ ti sebe čuješ kakve gluposti pričaš? – poklapa me Grga. – Zar nisi čitao da smo treći u Europi po godišnjem demografskom padu? Samo su Bugarska i ne znam tko ispred nas!

– Hajd, konačno da smo, osim u športu, u nečem treći u Europi!