Makso Kuntarić – »zlatno srce« iz Zlatne doline

Bio je uzoran katolik i iskren rodoljub, promicatelj prijateljstva s Česima, Slovacima i lužičkim Srbima, ujedno podupirući sve što je stvarao Hrvatski katolički pokret.

Bio bi propust svakako, nakon prikaza života i rada Đure i Ljuboslava Kuntarića te njegova sina Ljube, poznatoga skladatelja, ne progovoriti riječ o njihovu otcu i djedu Maksimilijanu Maksi Kuntariću, pedagogu, gimnazijskom profesoru i direktoru, piscu i prevoditelju.

Rođen je 12. listopada 1867. u Križevcima, gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju je završio u Zagrebu, maturiravši 1885. U višim razredima stanovao je u Plemićkom konviktu. Upisao je slavistiku na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu, a 1891. godine položio je profesorski ispit. Kao profesor na gimnaziji u Požegi namješten je 1890., predajući hrvatski, latinski i grčki. Oženio se Marijom rođ. Lasović. Imali su sedmero djece. Godine 1915. imenovan je ravnateljem Kraljevske velike gimnazije u Požegi, osnovane još 1699., gdje ostaje do 1924., kada je najprije razriješen pa onda umirovljen jer nije dopustio na priredbi pjevati »Bože pravde« bez »Lijepe naše«.

U mladosti uvjerenjem pravaš, politikom se nije bavio, ali ju je pratio, a od 1919. podupirao je Hrvatsku pučku stranku, u kojoj mu bijahu aktivni sinovi Đuro, Ljubo i Zlatko. Neko vrijeme bio je vijećnik u Gradskom vijeću. Aktivan je u društvenom životu Požege u Dobrovoljnom vatrogasnom društvu, Hrvatskom sokolu, Hrvatskom planinarskom društvu, Društvu za poljepšanje grada Požege, Hrvatskom pjevačkom društvu »Vijencu«, Učiteljskom društvu požeške doline, Društvu za potporu siromašnih učenika. U Gradskom zavičajnom muzeju održao je mnogo predavanja.

Već godine 1883. – 1884. bio je urednik »Domovine«, rukom pisana časopisa Čitaoničkoga konviktorskoga društva. Kada je društvo 1884. Khuen zabranio, bio je i on među potpisnicima domoljubljem intonirana prosvjeda. Bio je dugogodišnji suradnik »Narodnih novina«, »Vijenca«, svetojeronimske »Obitelji« i »Pobratima«. Godinama je obavljao korekture i lektorirao. Bio je plodan suradnik i od 1899. urednik »Glasnika županije požeške«, do 1919., kada list prestaje izlaziti. Tu je objavio i studiju »Književni pokret u Slovačkoj u prvoj polovici 19. vijeka«, jedno od pionirskih djela o slovačkoj književnosti uopće. Od tada mnogo objavljuje u »Požeškim novinama«, tjedniku Hrvatske pučke stranke, »Obzoru«, đakovačkoj »Narodnoj obrani«, također tjedniku Hrvatske pučke stranke, koja je tada imala svoja glasila u Zagrebu, Mostaru, Dubrovniku, Šibeniku, Požegi, Đakovu… Pisao je o Šenoi, Hektoroviću, Tolstoju, Cirakiju, Maruliću, Zoraniću, dubrovačkoj književnosti te o brojnim kulturnim i socijalnim temama. Pratio je i crkveni život. Tako je napisao zapažen članak o socijalnom nauku Crkve prije enciklike »Rerum novarum«. Evo nekoliko rečenica koje odražavaju njegov pristup i stil: »Enciklika pape Leona XIII ‘Rerum novarum’ nije nastala jednim mahom, nego ju je pripravljao dug i ustrajan rad inteligentnih muževa, svećenika i lajika. Pitanje je socijalno daleko prije zaokupilo dušu katolika jer su zlodjela liberalističkoga sistema na radništvu vršena bila velika. Nekoliko je kardinala na vatikanskom koncilu predložilo poznati socijalni postulat, u Fribourgu su studirali socijalni program ljudi koji sačinjavaju tzv. ‘Uniju friboursku’, a ‘Intimni odbor’ u Vatikanu još je prije te Unije izradio niz vrlo važnih teza.« Već taj kratki uvod pokazuje njegovu akribiju i vrlo kritično stajalište prema liberalizmu.

Znao je njemački, češki, slovački, ruski, poljski, bugarski, latinski i grčki pa je mnogo prevodio za periodike. Za tjednik »Glasnik županije požeške« preveo je 450 pripovijedaka. Za Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima preveo je knjige češkoga pisca Julija Zeyera »Kristik: bretonska priča«, »Carević Evstaf: ruska priča« i kraći roman »Ukleti plovci«. Uz ostalo, preveo je poznati roman Jaroslava Vrhlickoga »Bar Kochba«, veliki roman Ignata Herrmanna »Izjedeni dućan«, načinio trideset osam prepjeva pjesama pjesnika Jana Nerude. Ukupno je preveo djela šezdesetak čeških pisaca pa je vrlo zaslužan za razvoj hrvatsko-čeških kulturnih veza. Češki predsjednik Masaryk odlikovao ga je u znak zahvalnosti. Pratio je i bugarsku i poljsku književnost, a načinio je i koncepciju lužičkosrpske gramatike, koju je poslije preuzeo dr. Josip Andrić, također prijatelj lužičkih Srba. Svakako je, uz Andrića, najzaslužniji za razvoj veza sa Slovacima i lužičkim Srbima.

Umro je 22. srpnja 1932. u Požegi. »Hrvatska straža«, katolički dnevnik, u nekrologu je napisala: »Iako je pripadao generaciji koja se duševno formirala prije pojave organiziranog hrvatskog katoličkog pokreta, ipak je pokojnik zavolio i pomagao sve što je pokrenuo katolički pokret. Pokojni direktor bio je naime duboki vjernik, uzoran katolik, iskren rodoljub, plemenit, skroman, ljubazan, marljiv, altruista, zagrijan za sve što je dobro, plemenito, zlatno srce – duša od čovjeka, štono se kaže.«

IZVORGlas Koncila br. 51/2016.
Prethodni članakFELJTON O STEPINCU: »Ljudsko je dostojanstvo dano od Stvoritelja svijeta«
Sljedeći članakPORUKA HODOČASNIKA IZ PADOVE: Sv. Leopold Mandić nije iz Jugoslavije