Sve do kraja Svjetskoga rukometnoga prvenstva svaki put sam suzu zaustavljao na oku kad bi se pojavile unaprijed snimljene reklame s našim asovima i s dragim bivšim izbornikom, baš kao da ga reklamnim tapšanjem žele dodatno prikucati na klupu mirovine. No zato mi neizbježno suze briznu na oči, od smijeha, svaki put kad ugledam televizijske novinarske »manekene cijepljenja«, koji nas pozivaju da mislimo na druge i cijepimo se cjepivom… kojega nema!? Pa ako su se one velike tvrtke naveliko prevarile misleći da će naši rukometaši ostati među velikima do kraja, bar ovi »hrtovci« mogli bi načas povući reklame, bar dok ne saznamo nema li cjepiva iz »prirodnoga poslovnoga razloga« ucjenjivanja od strane proizvođača ili zato što su prvocijepljenima izrasli plikovi ili repovi… No i sve to je ništa prema onim nezadrživim suzama koje potopno navale dok se gledaju saborske »maškare«, koje uzajamno jedne druge optužuju da su… maskirane! Pa se na vlasti snebivaju kako to oporba nemoralno i neideološki surađuje sve od krajnje ljevice do krajnje desnice, kad su oni sami visokomoralno surađivali samo do potrebnoga broja saborskih ruku, a nikako do kraja. Kad toj maskerati zapravo i nema kraja! Za krepat! Od smijeha. Da nije za plakat…
A onda, samo ih čekam, javit će se »vjernici karnevala« pa plakati kako im se ne dopuštaju fašničke povorke i mesopustne ludosti. A nikad još, otkako sam se rodio, nije bilo takvoga i tolikoga fašnika! Pa cijeli svijet, svi – djeca i najozbiljniji odrasli – svi se maskirali u zubare i kirurge! I ne hodaju u posebnim fašničkim povorkama i »republikama«, nego su takvi maškarani u tramvajima, dućanima, na radnim mjestima, na misama u crkvama! Maškare, ča mogu, maškare… Maskenbal uzeo maha, a čini mi se da mu više ni ideja vodilja nije tek da se, skriven pod maskom, »štipne susjedu« ili »kušne deda«, nego da postaje puno opasnija… Zato ja i jesam za ove obvezne »njemačke« i »austrijske« maske, one tvrde kljunaste koje blokiraju 94 % aerosola, ugljika, kisika… svega. Kad se već moramo »maskirati«, bar će mi lakše biti vjerovati da ih nosimo zato što nas štite, a ne zato da nas se prvo »obezliči«, a potom i »raščovječi«! Jer, uz ove maske pod kakvima pred ekranima paradiraju naši političari i stožeraši čovjek bi mogao pomisliti da su virusi veliki otprilike kao mladunče krokodila, ako se i ono ne bi uspjelo zavući kroz otvore koji nastaju na rubovima maski dok ljudi ispod njih grimasiraju. Da i ne spominjem maskice iz kućne radionice, kroz koje bi se mogao i sokić piti.
I da, da ne zaboravim, ako se pitate što ću ja biti u maškarama – ja ću biti kompletno maskiran u Kineza, od cipela do čela! Jer, nakon što mi je lastika na kineskoj maski razvalila ručku starih »ghetaldusica«, kad sam sa zamagljenim staklima prasnuo u rotirajuća vrata marketa, morala mi je Jelica kupiti obične kineske naočale, iz košare »sve po 15«. Veli, »uzela sam ti okvire koji ti dobro stoje na to ćoškasto lice«. Fućkaš dioptriju, danas nam ionako ni jedna ne bi pomogla da vidimo što se zapravo iza ovih maski krije.
