Puno se u medijima čita i sluša o tome kako doći do vlastite nekretnine. S jedne strane o porezima na nekretnine, zbog kojih su zabrinuti oni koji su vlasnici (nekoliko!) nekretnina, a s druge strane o stjecanju prava i mogućnosti uporabe nekretnine i uopće mogućnosti imanja krova nad glavom za pojedinca i obitelji.
Treba se prisjetiti da je naš Gospodin rođen gotovo bez krova nad glavom u vrlo jednostavnim i siromašnim uvjetima. Je li on želio time pokazati da je formalno materijalno siromaštvo put do svetosti? Ono što je sigurno htio pokazati jest da Božjoj svemoći ne trebaju ovozemaljski statusni simboli moći iza kojih se često kriju slabosti ljudi. Bog je odlučio kroz ljudsku nemoć pokazati svoju svemoć. Onomu tko je duhovan i tko druguje s Bogom, tko živi vrline, ne treba marketing moćnika i bogataša da bi dokazao svoju svetost.
Put do svetosti je ponajprije siromaštvo duhom (Mt 5, 3), a to znači ne biti navezan na novac – siromašan u Duhu – egzistencijalno, a ne formalno. Živjeti u ovom svijetu, ali ne biti navezani na ovaj svijet i materijalne blagodati ovoga svijeta. Posvećivati ovaj svijet i koristiti se novcem za dobra djela, a ne da novac i svijet obuzima. To znači odnositi se prema materijalnim stvarima kao prema apostolskom alatu, a ne kao prema božanstvu bez kojega je čovjek proklet. Treba razumjeti da su u mnogo stvari upravo oni koji nemaju mnogo novca – blagoslovljeni. Mnogi ljudi u zapadnom svijetu govore: što više novca – to više problema. I to doista jest tako.
U nekim se duhovnostima, pa i u nekim kršćanskim reformiranim zajednicama dandanas materijalno blagostanje povezuje s Božjim blagoslovom i odabranjem. Razmišljanje da dobrima Bog daje (novac). Čak se i otvoreno govori da ako netko ima neku nesreću u životu ili je za nešto zakinut, sigurno je nešto sagriješio što mora ispraviti, da pogrješno živi. Kao da su siromašni i bolesni prokleti i kažnjeni. To je jako nepravedno i potpuno pogrješno! Put do Boga je put križa. Plodovi Duha Svetoga su plodovi križa. Blagoslovljeni su upravo ljudi koji nemaju i zakinuti su na ovoj zemlji jer sigurnost je kršćana na ovom svijetu upravo u nesigurnosti i neizvjesnosti. U nevidljivosti, u Bogu.
Naše tijelo i narav skloni su odmarati se, uhvatiti se za razne potpornje, opustiti se – zadrijemati (»a Sin Čovječji nema kamo bi glavu naslonio« Lk 9, 58). Zato je toliko puta Isus u evanđeljima govorio kako je teško bogatašu ući u kraljevstvo Božje. Treba li nekomu tko već sad uživa u kraljevstvu ovdje na zemlji kraljevstvo nebesko? No često i formalni bogataš, imućan čovjek, može u Duhu biti iskren i čist siromah – veliki dobročinitelj i apostol. A svaki prosjak ili beskućnik nije automatski svetac, nego naprotiv, možda ima vrlo pogan i nečist odnos prema novcu. Hoće li novac i njemu riješiti sve probleme i donijeti blagoslov?
