– Čekajte, pa zar je taj prosvjed u Vukovaru bio sad prošloga vikenda? – zbunjena je punica pred ponedjeljnim TV vijestima. – Ne razumijem, spominju sad neke »odjeke skupa u Vukovaru«, zar…
– Bio je Vukovar, bio, mama… – nježno ju informira kći Jelica, moja jedina ženica.
– Pa kako? Pa nisam ga vidjela na televiziji?? – i dalje punica-nevjerica.
– Je, bio je čak i na televiziji – sad ju i ja, zetovski, »potpaljujem« – istina, na lokalnim postajama.
– Ali…, ali… – zaprijeti opasnost da će opet na punca izliti svu jezikotvornu bujicu krivica zašto »baš oni, jedini, ne hvataju te lokalne televizije«, ali od šoka samo nastavi: – nije bilo Vukovara ni na prvom, ni na drugom programu…
– Mah – odmahnu rukom moj šuro, »Sin Oluje« – za njih skoro pa nije Vukovara bilo ni devedes’t prve!
– Ali glavno da mi te programe svakog mjeseca masno plaćamo! – progovori glasno i puničin džep. – A zašto, kad nam ne daju ono što nas zanima?! I ono što je važno za Hrvatsku… Zar nismo to zavrijedili, i vi, branitelji?
– A je, baš… – nastavi dešperatno šuro. – Više su prosvjed spominjali kad je bio najavljen nego sad kad je održan! Prvo u »misiji sprječavanja«, a sad »stišavanja«… Ah, tugo moja… A i sad, važnije im je pronaći odgovor na pitanje smiju li se takvi prosvjedi održavati nego po čijem se nalogu smiju ratni zločinci slobodno »prešetavati«! I naravno, mudrovati koji je političar »dobio«, koji »izgubio« i tko je koga »nadigrao«, muko moja…
– Pa za to ste se valjda i borili? – tobož’ nevino dometne šurina bračna družica Jasna.
– Ti, ti… – sasvim se razgori »Sin Oluje« – daj me još i ti izazivaj, gusko jedna…
– Hej, što je to!?! – baci se punica pred sina. – Kakve su to riječi?
– Pa da, pa niste vi u sabornici! Da biste mogli tako razgovarati, ha, ha, ha! – kroza smijeh uključi se i punac, stari Jura. – Što jes, jes! Loši su nam vođe u procesuiranju zločinaca, gospodarstvo i proizvodnja su im očajni, zdravstvo i školstvo pod ruku jadni, iseljavanje ne znaju zaustaviti, možda su i poljoprivredu uništili, ali su dali velik doprinos očuvanju i bioraznolikosti životinjskih vrsta! Nakon onoga pravoga Viteza, onog glumca Zlatka, i njegova kokošinjca… A sjećate se koju su galamu digli na njega zato što je Sabor usporedio s kokošinjcem? A sad su ovi novi »vitezovi«, ovi »od kisele štrudle«, sad su još u sabornicu uveli i tri mala miša, i kralja štakora! Prvo je premijer prokazao tri mišeka, živa iza zida, a onda je jedan od miševa rekao njemu da je kralj štakora! Ne razumijem samo zašto je samo mišek dobio opomenu…
– Pa zato što kraljevi ne mogu dobiti opomenu? – nesigurno se zapita moja Jelica.
– Ma neee – nastavi punac kao parni valjak – nego, mislim si, ako postoje mali miševi, to onda znači da postoje i veliki, pa onda i štakori, zar ne? A sigurno su i macani blizu, njih se gotovo prepoznaje. Vjerojatno i krtice, ali valjda treba čekati novi saziv Sabora da se i njih otkrije…
– Uh, da nisam vjernik, i time dio Božjeg stada koje štujem – pretenciozno se uključim – najradije bih rekao da smo mi, svi mi koji ih takve slušamo, trpimo i ništa ne poduzimamo… obične ovce!
– Pa dobro, nemojmo po ovčicama – nasmija se šuro – ali, za bogatstvo hrvatske faune, valjda onda slobodno možemo reći da smo… obični majmuni?
