MONS. HRVOJE ŠKRLEC O EUROPI KOJA PROMIŠLJA NEBO I SLIJEDI IDEALE Europa će biti toliko kršćanska koliko kršćani to svjedoče svojim životima

Snimio: I. Tašev | Hrvoje Škrlec, savjetnik u nuncijaturi Svete Stolice pri Europskoj uniji
»Europski je identitet sastavljen od niza univerzalnih vrijednosti čijemu je oblikovanju pridonijelo kršćanstvo, stekavši tako ulogu koja nije samo povijesna, nego ona na kojoj se temelji bit europskoga načina života. Zadaća je onih koji se smatraju kršćanima živjeti u skladu s tim vrijednostima. Europa će biti toliko kršćanska koliko kršćani to svjedoče svojim životima.«

Uoči ovogodišnjega 60. teološko-pastoralnoga tjedna koji krajem siječnja u Zagrebu okuplja teologe i svećenike pod zajedničkim naslovom »Navještaj evanđelja u suvremenoj Europi« naš sugovornik je svećenik Zagrebačke nadbiskupije s diplomatskom karijerom mons. dr. Hrvoje Škrlec koji je više od godinu dana savjetnik apostolske nuncijature pri Europskoj uniji u Bruxellesu. Njegovo plenarno predavanje bilo je poticaj za promišljanje o Europi u kontekstu aktualnih izazova u društvenom i crkvenom životu Staroga Kontinenta.

Mentalne barijere čvršće od granica
Očita je posljednjih godina pojava razjedinjenosti u Europi – ne samo u razmišljanjima, nego i u geografskoj podjeli na istočne i zapadne zemlje. Možete li ukratko objasniti aktualnu političku kartu Europe?

MONS. DR. ŠKRLEC: Zemlje koje danas čine Europsku uniju zauzimaju polovicu europskoga teritorija te se nalaze u zapadnoj i srednjoj Europi. No je li Europa samo geografski pojam? Podsjetio bih na neke činjenice. Devedesetih je pad komunizma bio dočekan s velikim oduševljenjem, no proći će još mnogo vremena prije nego što će ljudi iz krajeva srednje i istočne Europe uistinu moći reći da su ujedinjeni s njezinim zapadnim dijelom. Mentalne barijere često su puno čvršće nego mnoge državne granice. Unutar Europske unije zna se vrlo dobro koje su zemlje u schengenskom prostoru, a koje u eurozoni. Spomenuo bih, kao zanimljivost, da od zemalja koje nisu članice eurozone ni Europske unije kovanice eura izdaju još Andora, Monako, San Marino i Vatikan. Island, Norveška i Lihtenštajn, koji su zajedno sa Švicarskom dio europskoga gospodarskoga prostora, sklopili su sporazume o financijskim mehanizmima s Europskom unijom. Pregovori o pristupanju Europskoj uniji otvoreni su s Islandom, Crnom Gorom, Srbijom i Turskom. Status kandidata imaju još Sjeverna Makedonija i Albanija. Bosna i Hercegovina te Kosovo ponekad se nazivaju državama koje se prepoznaju u europskoj perspektivi. Poznato je da je nedavno jugoistočno susjedstvo Hrvatske dobilo odgovor iz Bruxellesa da barem zasad nije željeno u zajedničkom europskom klubu jer su se toj odluci suprotstavile tri zemlje članice. Zemlje koje su još malo dalje na istoku, a nalaze se na europskom kontinentu, iako bi neke od njih to željele, nisu na popisu za ulazak u Europsku uniju. Ipak, 2009. godine Europska unija sklopila je s tim zemljama takozvano istočno partnerstvo. Njegov je cilj jačanje političkoga pridruživanja i gospodarske integracije šest istočnoeuropskih i južnokavkaskih zemalja: Moldavije, Bjelorusije, Ukrajine, Gruzije, Armenije i Azerbajdžana. S Rusijom Europska unija ima takozvano strateško partnerstvo, koje nije sasvim prekinuto, ali je dosta ograničeno nakon što je Rusija sebi pripojila Krim.

Razlike prisutne i na crkvenoj razini
Zašto je važno i kako pokrenuti dijalog između »dvaju plućnih krila Europe«? Koliko »ujedinjavanje u različitosti« Europe priječi povijesna i ekonomska uvjetovanost te različitosti »starih« i »novih« zemalja članica Europske unije?

MONS. DR. ŠKRLEC: Slika dvaju plućnih krila, koji prikazuju zapadnu i istočnu Europu, vrlo draga papi Ivanu Pavlu II., preuzimana je više puta i u politički govor jer očito je da su Europljani, i oni koji su unutar Europske unije, različiti. Promatramo li danas što se zbiva na europskom kontinentu i u njegovu neposrednom susjedstvu, može nam se vrlo lako učiniti da podijeljenost ostaje odrednicom europske stvarnosti. Ponekad se stječe dojam kao da postoje dvije ili više Europa. S druge pak strane mislim da ćemo vrlo lako uočiti da svaki narod, svaka regija i svaka država imaju nešto što je samo njima svojstveno i što čini Europu toliko bogatom raznolikošću. »Ujedinjena u raznolikosti« krilatica je Europske unije. Jasno je da je za funkcioniranje organizma potrebna koordinacija različitih elemenata. Razlike koje postoje među europskim državama, narodima i regijama prisutne su i na crkvenoj razini. Svi biskupi Europe ne dijele uvijek ista stajališta o nekim temama jer su i izazovi s kojima se susreću katoličke zajednice u pojedinim zemljama različiti.

Bit europskoga načina života
Postoji li kršćanski europski identitet, treba li ga zazivati i je li on ostvariv? Ima li mjesta za kršćanske vrijednosti u europskom društvu?

MONS. DR. ŠKRLEC: Spomenuo bih također govor pape Benedikta XVI. iz 2007. godine, koji je, obraćajući se Vijeću biskupskih konferencija Europske unije o pedesetoj godišnjici Rimskih ugovora, istaknuo da se ne može zamisliti izgradnja autentičnoga, europskoga, zajedničkoga doma zanemarujući identitet naroda našega kontinenta. To je prije svega povijesni, kulturni i moralni identitet, a tek zatim geografski, ekonomski ili politički. Europski identitet sastavljen je od niza univerzalnih vrijednosti čijemu je oblikovanju pridonijelo kršćanstvo, stekavši tako ulogu koja nije samo povijesna, nego ona na kojoj se temelji bit europskoga načina života. Te vrijednosti postoje kako na istoku tako i na zapadu Europe. Zadaća je onih koji se smatraju kršćanima živjeti u skladu s tim vrijednostima. Europa će biti toliko kršćanska koliko kršćani to svjedoče svojim životima. To vrijedi za katolike u Francuskoj, anglikance u Velikoj Britaniji, luterane u Švedskoj, kalviniste u Mađarskoj i pravoslavce u Rusiji. Rekao bih, stoga, da još ima mjesta za kršćanske vrijednosti u europskom društvu, kulturi, politici i gospodarstvu. Ne bih ovdje navodio imena, no osobno poznajem ljude koji vrše vrlo odgovorno funkcije u europskim institucijama i koji su praktični vjernici. U katoličkom kontekstu jedinstvo Europe najbolje predstavljaju njezine svetice i njezini svetci zaštitnici. Oni dolaze iz različitih krajeva, epoha i društveno-povijesnih okruženja. To su Benedikt, solunska braća Ćiril i Metod, Brigita Švedska, Katarina Sijenska i Terezija Benedikta od Križa.

Europa koja promišlja nebo i slijedi ideale
Kako su se rimski pape odnosili prema procesu europskih integracija?
MONS. DR. ŠKRLEC: Već je papa Pio XII. potpisivanje Rimskih ugovora, 1957. godine, kojima su osnovane Europska ekonomska zajednica i Europska zajednica za atomsku energiju, okarakterizirao kao najznačajniji događaj u modernoj povijesti Vječnoga Grada. Papa Ivan Pavao II., 1988. godine, i papa Franjo, 2014. godine, posjetili su europske institucije u Strasbourgu i održali vrlo značajne govore. Obojica su, također, primila nagradu Karla Velikoga, jednu od najcjenjenijih u Europi, koju dodjeljuje grad Aachen u Njemačkoj onima koji promiču integraciju i europsko jedinstvo. Govori obojice papa sadrže i kritične note, no opći je duh pozitivan. Papa Franjo vjeruje da Europa ima svoju misiju u svijetu i da treba postati referentna točka za čovječanstvo. No da bi se to moglo ostvariti, u središtu svega ne treba biti gospodarstvo, nego svetost ljudske osobe i temeljne vrijednosti. Za to je potrebna prije svega hrabrost, koja na kršćanskom obzorju postaje nadom. Papa Franjo želi poručiti Europi da ponovno mora postati protagonist u znanostima i umjetnostima te nositeljica temeljnih ljudskih vrijednosti, među kojima je i vjera. To bi bila Europa koja promišlja nebo i slijedi ideale; Europa koja vodi računa o čovjeku te ga brani i štiti; Europa koja hoda sigurnim putovima.
Zaštititi se od ideološkoga sekularizma
Kao da je u zaborav pala rasprava o kršćanskim korijenima Europe s početka ovoga milenija.

MONS. DR. ŠKRLEC: Prije dvadesetak godina u Crkvi, u europskim institucijama, ali i u široj javnosti živo se raspravljalo o kršćanskim korijenima Europe jer je tada još postojala nada da je moguće sastaviti europski ustav, dakle temeljni pravni akt koji je trebao uspostaviti pravni i politički ustroj Europske unije. Papa Ivan Pavao II. smatrao je da bi se spomenom svojih kršćanskih korijena Europa mogla bolje zaštititi od opasnosti ideološkoga sekularizma i sektaškoga integralizma. Osim toga, često se podsjećalo da je kršćanstvo, u svojim raznim oblicima, pripomoglo oblikovanju zajedničke svijesti europskih naroda i dalo velik doprinos formiranju europske civilizacije. Spomen na kršćanske korijene Europe nije ušao u Rimski ugovor o ustavu za Europu jer su se tomu suprotstavile neke zemlje, osobito Francuska. Spomenuti je ugovor potpisan 2004. godine, no nikada nije stupio na snagu jer nije bio ratificiran u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Irskoj i Nizozemskoj, a Poljska i Češka nisu pohranile instrumente o ratifikaciji.

Postoji li danas mogućnost institucionalnoga dijaloga između pripadnika raznih kršćanskih zajednica i europskih institucija?

MONS. DR. ŠKRLEC: Nakon što je propao pokušaj stvaranja europskoga ustava, 2007. godine, potpisan je Ugovor iz Lisabona, koji je nakon ratifikacije u svim zemljama članicama stupio na snagu 1. prosinca 2009. To je dokument na kojem se temelji sadašnji ustroj europskih institucija. Kao rezultat Ugovora iz Lisabona, a uzimajući u obzir prijašnje konstituirajuće ugovore, 2009. godine nastao je i Ugovor o funkcioniranju Europske unije. Članak 17. toga ugovora potvrđuje da Europska unija poštuje i ne dovodi u pitanje status koji na temelju nacionalnoga prava imaju Crkve i vjerske udruge ili zajednice u državama članicama. Osim toga Europska unija jednako tako poštuje status koji na temelju nacionalnoga prava imaju svjetonazorske i nekonfesionalne organizacije. Priznajući njihov identitet i njihov specifičan doprinos, Europska unija održava otvoren, transparentan i redovit dijalog s tim Crkvama i organizacijama. U Europskom parlamentu ta je zadaća povjerena jednomu od potpredsjednika, a u novoj Europskoj komisiji potpredsjedniku za promociju europskoga načina života.

Mnogim vjernicima nedostaje odvažnosti
Koliko sekularizam i ostali čimbenici ugrožavaju mogućnost poštovanja vjerskih prava kao jednu od temeljnih europskih vrijednosti? Jer suočavamo se sa zabranom isticanja vjerskih simbola, procesija i sl.?

MONS. DR. ŠKRLEC: Jedna od europskih vrijednosti jest promicanje i zaštita slobode vjere ili uvjerenja. Često se naglašava univerzalnost, nedjeljivost, međusobna povezanost i međuovisnost svih ljudskih prava: civilnih, političkih, ekonomskih, socijalnih i kulturnih. U skladu s tim općim standardima Europska unija i sve države članice obvezale su se poštovati, štititi i promicati slobodu vjere ili uvjerenja. Osobitu pozornost Europska unija posvećuje pravu pojedinca da vjeruje ili ne vjeruje, sam ili u zajednici s drugima, i da slobodno izražava svoja uvjerenja. Prava su, dakle, zajamčena i zaštićena, no ipak svjedoci smo da je njihovo vršenje u nekim specifičnim kontekstima ograničeno. Nažalost, i u Europi prag tolerancije nije uvijek na zavidnoj razini. S druge strane, kada netko smatra da su njegova prava ugrožena, uvijek ima mogućnost tražiti njihovu pravnu zaštitu. Mislim da pritom mnogim vjernicima nedostaje odvažnosti. Koliko je sekularizam prisutan u nekim europskim sredinama objasnit ću vrlo slikovitim primjerom. U povijesnom središtu Bruxellesa u adventskom i božićnom vremenu održava se sajam, ali on nije kao u susjednoj Njemačkoj ili Francuskoj adventski ili božićni, nego se za njega rabi naziv »zimski užitci« – »plaisirs d’hiver«. Ipak, na glavnom gradskom trgu postavljene su velike jaslice. S druge pak strane sekularizaciju se ne bi smjelo promatrati isključivo u negativnom svjetlu. Ima kršćana na Zapadu koji smatraju da upravo živeći u desakraliziranom ambijentu njihova osobna vjera i svjedočanstvo života postaju autentičnijima.

Izazov ažuriranja ideje o Europi
Možemo li još uopće govoriti o »kršćanskoj civilizaciji«? U kojoj to mjeri vrijedi i za Europu kao stari kontinent? Je li nam potrebno očuvanje tradicije ili otvaranje novomu?

MONS. DR. ŠKRLEC: Kao što su u Europskoj uniji službena dvadeset i četiri jezika, valja biti svjestan činjenice da Katolička Crkva nije jedina kršćanska denominacija u Europi i da u nekim europskim sredinama kršćani danas nisu više većina.

»Papa Franjo vjeruje da Europa ima svoju misiju u svijetu i da treba postati referentna točka za čovječanstvo. No da bi se to moglo ostvariti, u središtu svega ne treba biti gospodarstvo, nego svetost ljudske osobe i temeljne vrijednosti. Za to je potrebna prije svega hrabrost, koja na kršćanskom obzorju postaje nadom.«

Suvremena europska kultura ne temelji se više samo na europskoj povijesti i tradiciji. Sekularizacija nije više jedini fenomen koji dovodi u pitanje kršćanski identitet. U nekim velikim europskim gradovima lako su uočljivi doseljenici iz Turske, s Bliskoga istoka i iz Afrike. Njihova integracija u europski kulturni sklop nailazi na mnoge teškoće, cijele gradske četvrti poprimaju drugi aspekt, u nekim sredinama postaju većina. Prema istraživanju »Eurobarometra« iz 2019. godine o religioznosti u Europskoj uniji, kršćanstvo je najraširenija religija i s njim se identificira 64 posto stanovništva. Prema istom istraživanju iz 2012. godine kršćana je bilo 72 posto, što znači da se u sedam godina broj kršćana smanjio za 8 postotnih bodova. Katolici su najveća kršćanska skupina u Europskoj uniji te čine 41 % stanovništva, pravoslavca ima 10 %, protestanta 9 % i ostalih kršćana 4 %. Muslimana ima 2 %, a pripadnika drugih religija 4 %. Gotovo 30 % stanovništva Europske unije nije se identificiralo ni s jednom religijom: 17 % stanovništva izjasnilo se agnosticima, 10 % ateistima, a 3 % odbilo je odgovoriti ili nije znalo. Govoriti, dakle, danas o Europi kao o »kršćanskoj civilizaciji« može nam se činiti uistinu kao izazov. Kada je 2016. godine papa Franjo primio nagradu Karla Velikoga, koju dodjeljuje grad Aachen za promicanje europskoga jedinstva i integracije, rekao je da je nužno nadahnjivati se na prošlosti, kako bismo se hrabro suočili sa složenim multipolarnim okvirom našega vremena, prihvaćajući odlučno izazov ažuriranja ideje o Europi, u kojoj bi se mogao roditi novi humanizam. On bi se trebao temeljiti na tri sposobnosti: sposobnosti integriranja, sposobnosti dijaloga i sposobnosti generiranja.

Definiran status u europskim institucijama
Kako iz vizure Bruxellesa, sjedišta Europske unije i nuncijature, vidite Hrvatsku u kontekstu europskih integracija – na diplomatsko-međunarodnoj razini, ali i u crkvenom smislu?

MONS. DR. ŠKRLEC: Hrvatska je postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013. U životu institucija to je relativno kratak period, no prisjetimo se da je Hrvatska izabrala put europskih integracija mnogo godina ranije. Formalni zahtjev za članstvo u Europskoj uniji Hrvatska je podnijela 2003. godine, a pregovori o ulasku u Uniju započeli su dvije godine kasnije. Tijekom cijeloga toga vremena Hrvatska je politički dozrijevala, naši su ljudi bolje upoznali druge zemlje u Europi i institucije Europske unije, a europska središnjica prepoznala je u Hrvatskoj ravnopravnoga i ozbiljnoga sugovornika. Europski put Republike Hrvatske vidljiv je i u činjenici da je naša zemlja članica Vijeća Europe u Strasbourgu od 1996. godine. Poznato je, također, da je ulazak u tu međunarodnu organizaciju trajao četiri godine i da nije bio lagan. Ponekad se govori o trnovitu putu. Danas je Marija Pejčinović Burić, bivša ministrica vanjskih i europskih poslova, glavna tajnica Vijeća Europe, a Hrvatska predsjeda Vijećem Europske unije. To su neosporno dvije činjenice koje potvrđuju da Hrvatska danas ima vrlo jasno definiran status u europskim institucijama. Za potpunu europsku integraciju važna su još dva procesa: ulazak u schengenski prostor i eurozonu. Kada Hrvatska ispuni kriterije koji se za to zahtijevaju i kada njezin trud prepoznaju druge europske zemlje i središnje institucije Europske unije, bit će u potpunosti integrirana u europski politički, socijalni i ekonomski kontekst. Hrvatski biskupi sudjeluju u radu Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE) i u Vijeću biskupskih konferencija Europske unije (COMECE). Mogli bismo reći da upravo te dvije institucije odražavaju na crkvenoj razini ono što na europskom kontinentu znače Vijeće Europe i Europska unija.

Od pastorala do političkih pitanja
Možete li ukratko objasniti specifičnost dvaju spomenutih vijeća biskupskih konferencija koja djeluju u Europi?

MONS. DR. ŠKRLEC: Vijeće europskih biskupskih konferencija (CCEE) postoji od 1971. godine, a sjedište mu je u St. Gallenu u Švicarskoj. Ono danas okuplja 33 predsjednika biskupskih konferencija i još šest biskupa iz europskih zemalja. Obuhvaća, dakle, Crkve koje se nalaze na teritoriju koji je veći od Europske unije, ali je ipak manji od geografskih granica Europe ili granica zemalja koje su članice Vijeća Europe. Uloga je Vijeća europskih biskupskih konferencija, u hijerarhijskom zajedništvu s papom, omogućiti bolju komunikaciju i suradnju između pojedinih biskupa i biskupskih konferencija u Europi sa svrhom promicanja nove evangelizacije, surađivati s vijećima biskupskih konferencija drugih kontinenata, podržavati ekumenski dijalog i crkveno svjedočiti u europskom društvu. Podsjetio bih da je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić od 2001. do 2011. godine bio potpredsjednikom Vijeća europskih biskupskih konferencija. Danas naš episkopat u tom Vijeću predstavlja predsjednik Hrvatske biskupske konferencije mons. dr. Želimir Puljić, zadarski nadbiskup. Vijeće biskupskih konferencija Europske unije (COMECE) postoji od 1980. godine, a središte mu je u Bruxellesu. Članovi su Vijeća biskupi delegati biskupskih konferencija zemalja koje su članice Europske unije. Hrvatsku predstavlja kardinal Josip Bozanić, a zamjenik je bjelovarsko-križevački biskup Vjekoslav Huzjak. Osobitost je COMECE-a da na neki način predstavlja episkopate pojedinih zemalja članica pred institucijama Europske unije. Stoga je i područje njegova interesa ponešto drugačije od CCEE-a. Dok Vijeće biskupskih konferencija Europe ima više pastoralni karakter, Vijeće biskupskih konferencija Europske unije ponajprije se bavi, u perspektivi društvenoga nauka Crkve, europskim političkim i pravnim pitanjima. Osobito se proučavaju sljedeće teme: migracije i azil; etika, istraživanje i zdravlje; ekologija i održivost; pravosuđe i temeljna prava; međukulturni dijalog i edukacija; socijalna i ekonomska politika; vanjska politika Europske unije; vjerska sloboda.

IZVORGlas Koncila br. 4/2020.
Prethodni članakUZ CRKVU BISTA »NAJOBRAZOVANIJEGA ČOVJEKA« Crkva sv. Antuna Padovanskoga u Rabu
Sljedeći članakCRKVA, KRIST I SUPRUŽNICI Biblijski temelji kršćanskoga braka