MORALNI POGLED DR. S. ANE BEGIĆ NA UDOMITELJSTVO U SLUŽBI DJETETOVE DOBROBITI Crkva se ne smije dodvoravati svijetu, pozvana je naviještati »evanđelje obitelji«

Snimio: B. Čović
Snimio: B. Čović | Docentica s Katedre moralne teologije Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Zagrebu dr. s. Ana Begić

Dr. Ana Begić: »Za istinskoga vjernika koji svojim životom svjedoči i slijedi nauk Crkve jasno bi stajalište bilo da se ne može pomiriti olako s odlukom da istospolni par usvoji dijete. Za nas kršćane udomiteljstvo je isključivo u službi djetetove dobrobiti. Stoga smatramo da ustavnosudsko proširenje toga prava na osobe koje žive u istospolnom partnerstvu ide na štetu dobrobiti djeteta u ime nekih modernih vrjednota. Za nas vjernike takav razvoj prava nije prihvatljiv i oštro mu se protivimo.«

Nedavni slučaj udomljavanja djeteta od istospolnoga para u Hrvatskoj ponovno je u žarište stavio pitanje odnosa Crkve prema tomu pitanju. Poznata je izjava Komisije Hrvatske biskupske konferencije »Iustitia et pax« o Odluci Ustavnoga suda Republike Hrvatske u vezi s ustavnošću Zakona o udomiteljstvu od prije pola godine koja se među ostalim na temu udomljavanja djece od istospolnih parova osvrće iz pravnoga stajališta, no svoj moralni vidik o udomljavanju djece istospolnih parova za Glas Koncila dala je docentica s Katedre moralne teologije Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Zagrebu dr. s. Ana Begić.

Intuitivno teško prihvaćanje

»Ne trebamo se susprezati reći istinu, ali trebamo biti pri tome svjesni samih sebe i svoga djelovanja. Govoriti istinu ne znači da drugoga imamo pravo vrijeđati ili ponižavati, nego znači biti jasan u nauku kako to od nas zahtijeva kršćanski nauk i vjera. Vjernicima je nauk Crkve o tim pitanjima jasan, jasno im je da je čovjek stvoren na sliku Božju kao muško i žensko te da im je od Gospodina dan nalog kao takvima da se plode i množe te napuče zemlju i sebi ju podlože. Promatrano u tom kontekstu, jasno je da je intuitivno teško prihvatiti usvajanje djece od istospolnih parova. Kod pitanja usvajanja djeteta treba na prvo mjesto staviti pravo djeteta i njegovu dobrobit. No gdje se govori o pravima djeteta? Tko misli na ono što bi dijete, da može, izrazilo u pojedinim slučajevima? Možemo stoga reći da naši vjernici intuitivno osjećaju ono što je naravno i što je Bog imao u svom naumu stvarajući čovjeka kao muško i žensko.«

»Neizbježna posljedica ozakonjenja istospolnih zajednica, kao i ozakonjenje njihova prava na udomljavanje ili čak i posvojenja, bila bi redefiniranje braka kao zajednice muškarca i žene te bi pojam braka doživio korjenitu promjenu. S moralno-socijalnoga aspekta država bi u slučaju ozakonjenja istospolnih zajednica djelovala samovoljno i upala u proturječje s vlastitim dužnostima skrbi o općem dobru.«

No taj naravni osjećaj utemeljen je i na crkvenom nauku pa smo našu sugovornicu zamolili da nam kaže što Crkva naučava o udomljavanju djece, postoji li jasna odredba u dokumentima i Katekizmu Katoličke Crkve o tom pitanju. Pružajući odgovore, dominikanka dr. Begić u više se navrata oslanjala na dokumente i poruke Hrvatske biskupske konferencije, kao i Katekizma Katoličke Crkve. »Ako se referiramo na Katekizam Katoličke Crkve, možemo reći da ne pronalazimo nikakvu jasnu stavku po pitanju udomljavanja djece od istospolnih partnera, ali možemo je iščitati iz govora o dostojanstvu braka i obitelji te moralne prosudbe homoseksualnosti, a u KKC-u stoji da su ‘istospolni čini zatvoreni daru života’. ‘Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti’ te je brak između muškarca i žene prirodno ozračje za darivanje života. Pod pozivom na život ističe se to da muškarac i žena u sjedinjenju stvore novi život i tako ostvare bračno i obiteljsko zajedništvo. To je ono na što nas Crkva poziva. Govoreći o posvajanju djece, Katekizam govori isključivo u kontekstu bračne neplodnosti muža i žene te ih poziva da, među ostalim, ‘mogu pokazati svoju velikodušnost usvajajući napuštenu djecu i na taj način ispuniti svoje roditeljstvo’«, kaže redovnica dr. Begić.

Odsutna supružnička dimenzija

Dotaknula se naša sugovornica i dokumenta Kongregacije za nauk vjere o prijedlozima za zakonsko priznavanje životnih istospolnih zajednica, ističući da je u istospolnim zajednicama posve odsutna supružnička dimenzija koja je ljudski i uređen oblik spolnih odnosa. Treba gledati i dobrobit djeteta. Govoreći o tome zašto je za Crkvu neprihvatljivo posvajanje djece od istospolnih partnera, spomenula je i tvrdnje iz pojedinih istraživanja, među kojima je i ono Kršćanskoga instituta čiji podatci nedvojbeno pokazuju da između 8 i 33 posto djece s homoseksualnim roditeljima kasnije, kao odrasle osobe, prihvate homoseksualni način života.

Skrb o općem dobru

Crkva je u više svojih dokumenata jasno izrekla da svaka ljudska osoba zaslužuje poštovanje svoga dostojanstva kao slike Božje te da se i prema osobama s istospolnom orijentacijom treba odnositi s poštovanjem, apsolutno isključujući svaki oblik nasilja. No unatoč tomu Crkvi se zbog neprihvaćanja udomljavanja djece istospolnim parovima dodjeljuju etikete da je diskriminatorna. Kakav je odgovor Crkve na to – rekla nam je dr. Begić. »Učenje Crkve da se na svakoga gleda s dostojanstvom ne može ni na koji način uključivati odobravanje homoseksualnoga ponašanja ili zakonsko priznanje istospolnih zajednica. Naime, obitelj je jamac slijeda naraštaja pa je kao takva od iznimnoga javnoga interesa te joj građansko pravo udjeljuje institucionalno priznanje. Istospolne zajednice ne mogu ispuniti tu zadaću te ih se ne može izjednačiti s obiteljskim pravima. U dokumentu Kongregacije za nauk vjere to stajalište Crkve dodatno se pojašnjava. Nitko ne priječi da se zakonom reguliraju imovinska i druga opća prava koja imaju kao građani, ali je krivo obrazloženje da je zato nužno zakonsko priznanje istospolnih zajednica. Stoga, ne radi se o diskriminaciji ako se uskraćuje društveni i pravni status braka oblicima života koji niti jesu niti mogu biti bračni. To se ne protivi pravednosti, nego, naprotiv, pravednost to uskraćivanje zahtijeva.«

Dijete ne smije biti objekt pretenzija odraslih i sredstvo ostvarenja njihovih želja, kako na normativnoj tako i na provedbenoj razini – nastavila je pojašnjavati dr. Begić govoreći o tobožnjoj diskriminaciji te zaključila: »Ne možemo govoriti o diskriminaciji i stavljanju istospolnih zajednica u neravnopravan položaj jer se tu ne radi ni o kakvim njihovim ljudskim pravima. Naprotiv, neizbježna posljedica ozakonjenja istospolnih zajednica, kao i ozakonjenja njihova prava na udomljavanje ili čak i posvojenje, bila bi redefiniranje braka kao zajednice muškarca i žene te bi pojam braka doživio korjenitu promjenu. S moralno-socijalnoga aspekta država bi u slučaju ozakonjenja istospolnih zajednica djelovala samovoljno i upala u proturječje s vlastitim dužnostima skrbi o općem dobru.«

Građanski zakoni imaju ograničeniji opseg od moralnoga zakona
Pitali smo našu sugovornicu moralnu teologinju dr. s. Anu Begić koja bi trebala biti primjerena reakcija vjernika na nedavnu odluku da istospolni par udomi dijete. Treba li se s time pomiriti ili su dužni iskazati svoje mišljenje o tom pitanju. »Nerijetko možemo čuti kako se Crkva proziva da ona zabranjuje, ograničava slobodu čovjeka. Međutim, upravo suprotno. Crkva poučava, usmjerava, osluškuje bilo Božjega naroda, stoga joj i pripada naslov naučiteljice. Za istinskoga vjernika koji svojim životom svjedoči i slijedi nauk Crkve jasno bi stajalište bilo da se ne može pomiriti olako s odlukom da istospolni par usvoji dijete. Za nas kršćane udomiteljstvo je isključivo u službi djetetove dobrobiti. Stoga smatramo da ustavnosudsko proširenje toga prava na osobe koje žive u istospolnom partnerstvu ide na štetu dobrobiti djeteta u ime nekih modernih vrjednota. Za nas vjernike takav razvoj prava nije prihvatljiv i oštro mu se protivimo. U tom smislu moramo razlikovati neka individualna prava od zakonskoga nametanja kao opće društvene norme. Svaki istinski vjernik dužan je suprotstaviti se, a osobito oni koji djeluju u politici i javnom životu, takvim zakonskim odredbama, koje idu na štetu dobrobiti djeteta, a ne na njegovu izgradnju«, rekla je s. Begić.
Pozivajući se na encikliku sv. Ivana Pavla II. »Evangelium vitae«, dr. Begić je istaknula dio u kojem se spominje ponašanje katolika kada je riječ o zakonu o pobačaju. Kada se ne može spriječiti donošenje takvoga zakona, katolicima je dopušteno »ponuditi vlastitu potporu prijedlozima koji smjeraju smanjenju štete nekoga zakona te da se smanje negativni učinci na razini kulture i javne moralnosti«, pod uvjetom da je »jasno i svima poznato« njihovo »osobno posvemašnje protivljenje« takvim zakonima te da se izbjegne opasnost sablazni. U konačnici u toj materiji svatko se može pozvati na pravo prigovora savjesti, osobito oni koji su prisiljeni provoditi takav zakon. »Građanski zakoni imaju ograničeniji opseg od moralnoga zakona. Osim toga, građanski zakoni ne mogu proturječiti zdravomu razumu i općemu dobru, a da pritom ne izgube snagu obveze u savjesti. Još je moj dominikanac sv. Toma Akvinski u 13. stoljeću naglasio da svaki zakon što ga donesu ljudi ima snagu zakona onoliko koliko je u skladu s naravnim moralnim zakonom koji zdrav razum (ratio recta) prepoznaje te koliko osobito poštuje neotuđiva prava svake osobe«, rekla je s. Begić.
 Zajednička baština čovječanstva

Budući da se u javnim medijima često prikazuje da je stajalište o pitanjima spolnosti različito od Crkve do Crkve, upitali smo dr. Begić je li moguće da o udomljavanju djece istospolnih parova postoji različito stajalište Crkve u Njemačkoj i primjerice Crkve u Hrvatskoj? »Sigurno da je crkveno stajalište jednako u cijelom svijetu. Međutim moramo voditi računa i o različitim kulturološkim razlikama i različitim društvenim okolnostima. Njemački su zakoni puno liberalniji, kao i društvo u cjelini, od hrvatskoga. To zasigurno utječe i na promišljanje njemačke Crkve. Međutim mi živimo u Hrvatskoj i moramo poštovati tradiciju našega naroda te nije nužno da sve prenosimo od drugih. Njemačka Crkva ima svoj put. Vidjet ćemo kamo će ju to dovesti. Velik otpad od Crkve koji se događa proteklih godina u Njemačkoj zasigurno je znak vremena. Moramo paziti da se to ne dogodi i nama! Crkva se ne smije dodvoravati svijetu jer je pozvana naviještati ‘evanđelje obitelji’.«

Kada se gleda iz moralne perspektive, iz svega rečenoga dojam je da takve odluke pridonose relativizaciji tradicionalnoga shvaćanja i vrijednosti braka i obitelji. S tom se ocjenom slaže i dr. s. Ana Begić. »U hrvatskoj tradiciji i u kulturi shvaćenoj u najširem smislu obitelj se poima kao zajednica majke, otca i njihove djece, i takav pogled nipošto ne treba mijenjati niti ga označavati nazadnim. Stoga s pravom dvojimo odgovara li udomiteljstvo djece kod istospolnih partnera navedenomu zahtjevu. Možemo se složiti i s tvrdnjom Zbora za nauk vjere da zakonsko priznavanje zajednica istospolnih osoba ili njihovo izjednačavanje s brakom znači relativizaciju braka kao zajednice muža i žene, a istodobno dovode se u pitanje i temeljne vrijednosti koje su zajednička baština čovječanstva. Suvremeni brak i obitelj, usprkos negativnim utjecajima koji ih pogađaju, i nadalje ne gube svoje bitne zadaće, a one se očituju u izričaju supružničke ljubavi i odgovornom roditeljstvu te skrbi i odgoju djece. Poslanje vjernika danas je od iznimne važnosti jer ne smijemo dopustiti da prevlada duh individualizma koji rastače istinske vrjednote braka i obitelji. U tom duhu, a osobito zbog sve većega društvenoga utjecaja na raslojavanje braka i obitelji, postajemo i sve više svjesni odgovornosti roditelja da svojoj djeci, kršćanskim odgojem, usade one vrjednote koje promiču dostojanstvo braka i obitelji, ali i da djeci pomognu u sazrijevanju za preuzimanje odgovornosti za društvenu zajednicu.«

Želje ne određuju prava
Dotaknula se u razgovoru naša sugovornica s. Ana Begić i pitanja spolnoga morala te dubljega teološkoga promišljanja jer Crkva uči da naše želje ne određuju naša prava… »Ne treba ponavljati da nauk Crkve o braku i o komplementarnosti spolova iznosi istinu koju smo spoznali ne samo iz Božje objave, nego i zdravim razumom te je kao takvu priznaju sve velike svjetske kulture. Življenje spolnosti usmjereno je, prije svega, prema bračnomu zajedništvu. U tom kontekstu potrebno je ponovno iščitavati encikliku ‘Humanae vitae’ pape Pavla VI. koja je naglasila da je, među ostalim, plodnost i otvorenost prenošenju života sastavni dio bračne ljubavi. Međutim, kada se pod utjecajem sekularizacije i seksualne revolucije isključila plodnost iz bračne ljubavi, otvorile su se mogućnosti i za ozakonjenje drugih oblika životnoga partnerstva. U tom kontekstu govorimo i o istospolnim zajednicama jer je dovoljna ‘ljubav’ budući da je ona oslobođena svoje naravne usmjerenosti prema darivanju života. Međutim, nikakva ideologija ne može dokinuti čovjekovu narav i njegovu antropološku danost. Biološki je spol nešto što ne možemo ignorirati. Svaka naša stanica nosi kromosome koji nas obilježavaju kao muškarca ili ženu. Biološka je osnova temelj ljudskoga bića, nositelj svih naših značajki i osobina. Iz spolne različitosti, ali i komplementarnosti, proizlazi da brak postoji samo među dvjema osobama različita spola, koje, njima vlastitim i isključivim uzajamnim osobnim darivanjem, teže intimnomu zajedništvu.«

IZVORGlas Koncila br. 39/2020
Prethodni članak»MATER« S NERETVE Kad čitavo stanje postane maligno
Sljedeći članakUZ GOVOR PREDSJEDNICE EUROPSKE KOMISIJE O STANJU EU-a Europa ne može bez kršćanstva