NADBISKUP SAN FRANCISCA SALVATORE J. CORDILEONE Kao što je podrobnost jezik ljubavi u prijateljstvu ili braku, tako je i u liturgiji

Objavio
Luka Tripalo
-
Snimio: E. Tabaković
»Kada mladi otkriju tu drevnu očevinu i njezinu ljepotu, njihovi se umovi i srca otvaraju istini. To su vrata koja vode moralnomu obraćenju«

»Gledajući Krista, svojega Kralja, obnovimo zapadnu civilizaciju« – poziv je to koji je vjernicima u Hrvatskoj tijekom svojega nedavnoga višednevnoga posjeta Zagrebu na više načina uputio nadbiskup San Francisca Salvatore J. Cordileone. Svečana pontifikalna misa koju je prema izvanrednom obliku rimskoga obreda u subotu 7. ožujka slavio u zagrebačkoj crkvi sv. Blaža, kao i predavanje o ljepoti kao putu obnove Zapada koje je netom prije održao, bili su poticajem za liturgijski usmjeren razgovor. No sugovornik – otprije poznat vjernicima u Hrvatskoj po bezrezervnom artikuliranju crkvenoga nauka u javnosti – nije zaobišao ni aktualna pitanja sveopće Crkve i američkoga društva.

U čemu razabirete vrijednost postojanosti izvanrednoga oblika rimskoga obreda – posebno nakon motuproprija »Traditionis custodes«?

Teško je o izvanrednom obliku rimskoga obreda reći išta što papa Benedikt XVI. već nije ustvrdio. Ipak u tom obliku bogoslužja razabirem dio crkvene očevine razvijane od davnina; blago koje mnogima progovara i danas. Štoviše ono je vrijednost samo po sebi, vrijednost koju treba čuvati i njegovati usporedno s drugim oblicima katoličkoga bogoslužja.

Razmatrajući važnost bogoslužja, u svojem ste predavanju spomenuli hitnost »popravljanja mise«. Što ste time htjeli reći?

Nije mi poznato kako se misa slavi u hrvatskim župama, ali znam da je u Sjedinjenim Državama i u drugim dijelovima svijeta u godinama neposredno nakon Drugoga vatikanskoga koncila nastupilo razdoblje vrlo teških i namjernih liturgijskih zloporaba. Čuo sam pritužbe mnogih pobožnih katolika na način na koji se misa slavi u današnje vrijeme; možda nisu dovoljno stari da se sjećaju ili su jednostavno zaboravili koliko je situacija bila bijedna nakon Drugoga vatikanskoga koncila. Tada je bilo mnogo gore nego sada, a tadašnje se zloporabe najbolje mogu opisati kao horor-priče.

Kako biste ocijenili današnje stanje?

Danas je više posrijedi nemar, nepažnja i banalnost. Ali čak i kada se zloporabe svode na to, loša liturgija kljaštri vjeru baš kao što je dobra liturgija izgrađuje, kako navodi »Sacrosanctum concilium«. U tom je smislu popravak mise nuždan: Crkva treba ponovno steći osjećaj da pristupa svetinjama, stoga svaka podrobnost ima svoju važnost.

Drugačiji način razmišljanja odbacit će – ponekad čak i ismijati – i samu zamisao o pažnji prema svakoj podrobnosti liturgije. Ali očito je što se događa kada se u nedostatku nadzora sve podvrgne hirovima misnika. Postoji prirodna sklonost, osobito kod ekstrovertiranih svećenika, da misu slave bez ograničenja strogo propisanim rubrikama – tim više kada se misa slavi licem prema narodu. Svetište tako postaje svojevrsnom pozornicom, vjerni puk publikom, a značenje mise brzo iščezava. Kao što je jednom rekao kardinal Robert Sarah, slavljenje mise po novom obredu iziskuje više stege od slavljenja stare mise upravo zato što svećenik mora nadzirati tu sklonost. Naravno, tkogod se može previše usredotočiti na podrobnosti; ali podrobnost usađuje dublji osjećaj pobožnosti. Kao što je podrobnost jezik ljubavi u prijateljstvu ili braku, tako je i u liturgiji.

Zašto redefiniranje i destabilizacija braka najviše šteti siromašnima?

To je zdravorazumska tvrdnja, ali je potkrijepljena i društveno-znanstvenim podatcima koji pokazuju da siromaštvu najviše pridonose razorene obitelji – osobito one bez očeva. A najbolje su rješenje ne samo za siromaštvo, nego i za beskućništvo, zatvoreništvo, nasilje u našim obiteljima i susjedstvima i tolike druge društvene probleme – dobri očevi. Međutim to postaje sve rjeđe u kulturi koja je zaboravila da je brak plodan odnos cjeloživotnoga predanja. U mojoj državi Kaliforniji sve je započelo šezdesetih pojavom »rastave bez krivnje«, što svakomu supružniku omogućuje da napusti brak iz bilo kojega razloga. To je prouzročilo golemu štetu ne samo supružnicima, nego i djeci, koja se i u odrasloj dobi nose s dubokim ožiljcima – unatoč svemu što su navodni stručnjaci u ono vrijeme govorili o otpornosti djece. Mnogo smo puta tomu svjedočili u »Živodajnim ranama«, apostolatu posvećenu odrasloj djeci rastavljenih roditelja.
Ponekad postoji potreba da se par rastane, na primjer kada je posrijedi nasilje. Ali rastava bez krivnje omogućuje odraslima da ganjaju vlastite interese na štetu svoje djece. Pobačaj vodi ista logika. Desetljećima su se djeca žrtvovala za interese odraslih. Vrijeme je da se odrasli vrate samožrtvovanju za dobrobit djece.

Ipak, tradicija nije tek pitanje ljepote i pobožnosti. Ako je obnovljeno zanimanje za tradiciju znak vremena, kako bi ga sve Crkva trebala tumačiti?

Dovoljno sam star da se sjećam godina kada se tradicionalna latinska misa omalovažavala pod izlikom da više ne govori sadašnjemu vremenu jer pripada minulomu dobu, kao odraz razdoblja u kojem je kršćanska liturgija zrcalila dvorske svečanosti. Ta je primjedba površna, ali djelomično istinita: liturgija doista zrcali svečanost, ali dvor o kojem je riječ nije zemaljski, nego nebeski. U ono je vrijeme postojalo i drugo stajalište nesklonije staroj misi: »Crkva je pogriješila. Nakon Konstantinova doba iskrivila je liturgiju, a svećenici su postali svojevrsnom višom kastom te se odvojili od laika.« Novi obred trebao je vratiti liturgijski sat do vremena crkvenih otaca. U oba se slučaja tvrdilo da je nova misa nužna. Nevolja je u tome što ono što je danas novo sutra postaje staro. A mnogi ne shvaćaju da se to sutra zbiva sada.

Na što ciljate?

Sadašnji oblik mise još mi se uvijek doima novim – kao i svima mojega naraštaja i starijima – iako sam bio tek dijete kada su se stvari promijenile; no ta se promjena zbila prije šezdeset godina. Šezdeset godina prije nego što sam započeo studij bjesnio je Prvi svjetski rat. Mladima se danas Drugi vatikanski koncil čini dalekim kao što se Prvi svjetski rat čini ljudima mojih godina, no tradicionalnu misu ne doživljavaju starom: zamjećuju da ih ona izvodi iz zemaljskoga svijeta. Jasno, mlade prirodno privlači ezoterično i onostrano – pogotovo ako ih razlikuje od njihovih roditelja. Za razliku od ljudi mojega naraštaja, tradicionalni im se oblik bogoslužja čini upravo takvim.

»Trebamo molitvu i post da bismo izgradili kulturu života i razumjeli o čemu je zaista riječ kod pobačaja – o ubijanju nevina ljudskoga života«

Ali nije riječ samo o tome. Kada mladi otkriju tu drevnu očevinu i njezinu ljepotu, njihovi se umovi i srca otvaraju istini. To su vrata koja vode moralnomu obraćenju. Stoga je ta prirodna sklonost mladih prilika da ih Crkva evangelizira, pružajući im valjanu katehezu i bogoslužnu zajednicu. Možda će neke iznenaditi što upravo koncilski i postkoncilski nauk Crkve može voditi taj proces jer su koncilski oci predvidjeli očuvanje ranijih tradicija i formaciju mladih u skladu s njima. Ne možemo se vratiti u izmaštano zlatno doba, kada god tko mislio da je ono nastupilo: u pedesetima, sedamdesetima ili u vremenu crkvenih otaca. Ali Crkva može razlučiti što je izgubila i što mora povratiti.

Čini se da je upravo osebujan način »povratka tradiciji« u središtu stalnih napetosti između Katoličke Crkve i tradicionalističkoga Svećeničkoga bratstva sv. Pija X. (FSSPX), koje je najavilo da će bez papinskoga dopuštenja zarediti nove biskupe unatoč neizbježnomu raskolu. Bi li takav čin značio još dublji razdor od biskupskih ređenja iz 1988., koja su za posljedicu imala izopćenje pet biskupa FSSPX-a?

To bi svakako usporilo stvari. Mislim da obje strane trebaju bolje razumjeti jedna drugu. Crkva je oduvijek umjela to postići. Skolastička metoda – kako ju je primjenjivao sveti Toma Akvinski u Sumi teologije – uvijek predstavlja najbolje moguće argumente druge strane u raspravi. Takav se korak sada čini nužnim.

Mislite li da katolička strana to nije dosad uspjela? Više je papa jasno dalo do znanja da se FSSPX tvrdokorno protivi kanonskomu zakonu i crkvenomu nauku.

Dojam je čelnika FSSPX-a s kojima sam razgovarao da je i Vatikan tvrdokoran. Kao što je poglavar FSSPX-a napisao u pismu prefektu Dikasterija za doktrinu vjere kardinalu Victoru Manuelu Fernándezu, oni ištu dijalog od 2013., no Vatikan je dijalog predložio tek nakon najave ređenja. Dojma sam da postoje različita mišljenja u Vatikanu, što je osujetilo napore pape Benedikta XVI. oko pomirenja. Smatram da Crkva treba razumjeti što to zabrinjava FSSPX. Vodimo dijalog s kršćanima koji su dalje od crkvenoga nauka negoli Svećeničko bratstvo – njegujemo čak i međuvjerski dijalog. Zašto bi dijalog bio problem kada je u pitanju FSSPX? Čak i ako postoje razlike u vjerovanju koje nisu doktrinarne podjele, samo ih dijalog može iznijeti na vidjelo.

Ali srž je problema upravo doktrinarna podjela – odbacivanje Drugoga vatikanskoga koncila. Teško je također razabrati kako itko može istinski prianjati uz tradiciju, a istodobno uskraćivati poslušnost…

Mislim da ne postoji jedinstveno mišljenje o svim pitanjima. Primjerice među točkama je neslaganja i vjerska sloboda u obliku u kojem je izražena u dokumentu »Dignitatis humanae«. Ali to moramo razjasniti. Postoji li tumačenje »Dignitatis humanae« koje je u skladu s osnovnim stajalištem Bratstva? Dijalog je nuždan da bi se na to uputilo. Ređenje bi bilo činom neposluha, ali Crkva mora razumjeti odakle taj neposluh dolazi.

Vratimo se predavanju koje ste posvetili »obnovi zapadne civilizacije« promatranjem Krista Kralja. Oprjeka je upadljiva: Kralj se ne skriva, ali kraljevstvo je u ruševinama dokle pogled puca. Što bi njegova obnova danas podrazumijevala?

Posljednji put kada je civilizacija propala benediktinski su samostani očuvali vjeru, znanje, pa čak i socijalnu skrb. Čini se da smo na pragu takva doba. Zamisao Roda Drehera o sličnoj »Benediktovoj opciji« kao rješenju za današnje vrijeme kritizirali su zbog izdvajanja kršćanske zajednice iz vanjskoga svijeta. Ali to nije ono što »Benediktova opcija« označava u svojem najboljem smislu. Bog je odvojio drevni Izrael kao »predragu svojinu mimo sve narode«. Izraelcima je dao Zakon kao znak toga odvajanja i obećao da će ih zaštititi ako ga budu slušali. Ali Zakon im je također dan da postanu svjetlom narodima. Krist slijedi istu logiku: on poziva svoje sljedbenike da se povuku u osamu prije nego što će ih poslati da sve narode učine njegovim učenicima.

Mislim da se to već počinje zbivati. Pojedine župe privlače ljude koji ozbiljno shvaćaju svoju vjeru, a drugdje ne dobivaju hrane. Druge vrste zajednica – primjerice vjerni katolički fakulteti i sjemeništa – oko sebe grade zajednice. Trebat će mnogo naraštaja, možda čak i stoljeća, da plodovi toga procesa postanu vidljivi; ali svijet će na kraju razabrati da je to put prema procvatu čovječanstva. Kako je znamenito primijetio nadbiskup Fulton Sheen, kada zapadna civilizacija uništi sve fotografije onoga kako bi trebala izgledati, otkrit će da je Crkva očuvala negative.

Ipak bi se mnogi usprotivili poistovjećivanju zapadne civilizacije s kršćanskom vjerom – posebno s obzirom na trenutačno zadiranje kršćanskoga Zapada u druge dijelove svijeta. Američki napad na Iran samo je posljednji primjer toga. Kako američki biskupi ocjenjuju opravdanost takvih zadiranja?

Crkva uvijek mora biti glas mira kada god izbije rat. Moramo urgirati za mir i zauzimati se za diplomatska rješenja. Čak i u pravednom ratu ima previše gubitnika. Trebamo vrlo otvoreno govoriti o tome.

Jesu li diplomatske aktivnosti sve što Crkva može poduzeti u ratnim vremenima?

Budući da nema vojsku, Crkva ima osobitu ulogu u diplomaciji. Ali ne može zauzimati strane u ratu jer upravo je to dar koji nudi svijetu. Kao katolička, Crkva okuplja ljude sviju naroda diljem zemlje. Svakoj vrsti sukoba ona može donijeti neutralnost i to treba očuvati. Ipak postoje i druge stvari koje možemo učiniti – poglavito s obzirom na svoje mogućnosti povezivanja i informiranja. Znamo koliko je papa Ivan Pavao II. u suradnji s predsjednikom Ronaldom Reaganom i premijerkom Margaret Thatcher pridonio rušenju Sovjetskoga Saveza. Ima stvari koje se mogu učiniti tajno, a ne proturječe dosljednomu zauzimanju Crkve za mir. Ali Crkva javno uvijek mora zagovarati mir.

Koji su plodovi Instituta Benedikta XVI. za sakralnu glazbu i bogoslužje koji ste utemeljili u Nadbiskupiji San Francisco?

Iako se u Crkvi mnogo govorilo o ispravljanju liturgijskih zloporaba i dubljem usađivanju pobožnosti pri slavljenju mise – što je uključilo i sve pape od Pavla VI. naovamo – malo se toga u tom pogledu učinilo na praktičnoj, konkretnoj razini. U sklopu instituta pokušali smo povratiti umjetničku baštinu Crkve naručivanjem novih skladba sakralne glazbe sa suvremenim temama. Prva je bila »Misa Amerikâ«, skladana kao dvostruka počast Majci Božjoj Guadalupskoj, zaštitnici Meksika, i Bezgrješnomu Začeću, zaštitnici Sjedinjenih Američkih Država. Naš rezidencijalni skladatelj Frank La Rocca u skladbu je ugradio zvukove i melodije popularnih pučkih popijevaka koje meksički narod pjeva u čast Majci Božjoj Guadalupskoj, uzdignuvši ih do bezvremenske ljepote klasične polifonije. Drugi je primjer »Rekvijem za beskućnike«, oslonjen na glazbene elemente koji izražavaju metež, strah i nepostojanost života na ulici. Te i slične inicijative obnovile su ulogu Crkve kao zaštitnice umjetnosti i počele su mijenjati kulturne poglede praktičnih katolika.
U budućnosti u sklopu projekta »Pobožna liturgija« kanimo pružiti praktične resurse svećenicima, đakonima, bogoslovima i župnim glazbenicima za osnaživanje pobožnosti i dostojanstva mise sakralnom glazbom, kao i drugim tradicionalnim praksama. Mnogi su se svećenici već vratili bogoslužju ad orientem i olakšali pričest onima koji je žele primiti klečeći. Ali tu nema prisile. Crkveni autoriteti moraju primijeniti ono što nazivam »dvosmjernim vodstvom«, izbjegavajući kako nametanje inicijativa odozgo tako i zapuštanje svakoga nadzora nad inicijativama odozdo. To je jedini način da se očuva zajedništvo potičući istodobno pozitivan razvoj.

Rekli ste da Crkva ne bi trebala zauzimati stranu. Pa ipak se čini da je Crkva stala na stranu nemoćnih usprotivivši se nepravednomu postupanju s imigrantima u SAD-u. Takvo je stajalište američkih biskupa kritizirano zbog nedostatka razboritosti, zanemarivanja istine, pa čak i »glumatanja krjeposti«. Kako odgovarate na takve prigovore?

Pravilo da Crkva ne smije zauzimati stranu odnosi se poglavito na izbijanje rata. Što se tiče pitanja imigracije, ima vjernih katolika na visokim administrativnim položajima u vladi, ima vjernih katolika među službenicima koji provode imigracijske zakone i ima mnogo vjernih katolika koje ti zakoni pogađaju. Svi vjerujemo da bi kriminalce trebalo uhititi, omogućiti im pravedno suđenje i deportirati ih ako je nužno. Ali mnogi drugi samo nastoje zaraditi za kruh i uzdržavati svoje obitelji.

»Ljudi često kažu da se Crkva ne bi trebala uključivati u politiku – uglavnom kada biskupi zauzmu stajalište s kojim se oni ne slažu«

Oni ne bi smjeli živjeti u strahu. Potezi vlade takav strah uzrokuju. Za vrijeme Obamine administracije bilo je mnogo deportacija – što je bivšemu predsjedniku priskrbilo nadimak »Vrhovni Deportator«. No službenici su ponajprije pretraživali mjesta gdje je bilo kriminalaca, iako bi se u racijama ponekad uhićivali i deportirali i nedokumentirani imigranti bez kriminalne prošlosti. Iako je vladina izričita namjera sada istovjetna – deportirati kriminalce – ipak do nas pristižu izvješća da službenici obilaze mjesta gdje se ne bi očekivalo da će pronaći kriminalce. Za mnoge bi imigrante u mojoj nadbiskupiji povratak u domovinu bio vrlo opasan, ako ne i smrtonosan. Problem je u tome što se svaki slučaj mora razmatrati zasebno. Golem je zadatak osigurati pravdu za njih, ali to se mora postići.

Politička i ideološka previranja sve više prodiru u život Crkve i izvan SAD-a, često pružajući naoko teološke razloge za podjele. I Vas često opisuju kao »konzervativnoga biskupa«. Pomaže li to političko etiketiranje razjasniti istinu o crkvenim raspravama ili je u konačnici iskrivljuje?

Ljudi često kažu da se Crkva ne bi trebala uključivati u politiku – uglavnom kada biskupi zauzmu stajalište s kojim se oni ne slažu. Nadam se da narod ima oči da vidi da Crkva ne pristupa pitanjima politički. Kada zagovaramo politička stajališta koja najviše podupiru naša moralna motrišta, to na kraju zahvati različita područja političkoga spektra. Posrijedi je zagovaranje temeljeno na dosljednoj etici dostojanstva ljudskoga života.

Podsjeća nas to na medijske napade na Vas zbog »politizacije euharistije« 2022. godine, kada ste objavili da predsjednica Zastupničkoga doma SAD-a Nancy Pelosi ne može primiti pričest zbog podupiranja »prava« na pobačaj…

Čitav proces nije stremio političkomu, nego pastoralnomu cilju: postizanju obraćenja, kao i sprječavanju sablazni. Da sam bio politički nastrojen, zar bih od cijele zemlje zatražio da moli i posti za nju? Trebamo molitvu i post da bismo izgradili kulturu života i razumjeli o čemu je zaista riječ kod pobačaja – o ubijanju nevina ljudskoga života.

Budući da ste po obrazovanju kanonski pravnik, ne možemo Vas ne zapitati postoje li drugi teški javni grijesi koji bi zahtijevali sličan pristup.

Kada se oduzima nevin ljudski život, uvijek je potrebna vrlo ozbiljna intervencija. Znamenit je primjer izopćenja katoličkih dužnosnika koji su se protivili naporima Josepha Rummela, nadbiskupa New Orleansa, da uključi Afroamerikance u katoličke škole tijekom segregacije.

»Za mnoge bi imigrante u mojoj nadbiskupiji povratak u domovinu bio vrlo opasan, ako ne i smrtonosan. Problem je u tome što se svaki slučaj mora razmatrati zasebno. Golem je zadatak osigurati pravdu za njih, ali to se mora postići«

Važno je znati da su se najozbiljnija kršenja ljudskoga dostojanstva zbivala upravo na Jugu, gdje su ljude linčovali samo zbog boje kože. Molim se da nam mjere poput one koju sam primijenio više nikada ne ustrebaju, ali takav razvoj događaja nije nezamisliv.

Kako katoličke obrazovne institucije mogu artikulirati pozitivnu antropologiju umjesto da se samo suprotstavljaju rodnoj ideologiji?

Crkvu nesumnjivo mnogo pritišću da promijeni ili barem zanemari svoj nauk kada su u pitanju prakse ili zakoni koji mu proturječe. Nažalost velik dio toga pritiska dolazi iz Crkve. Zato je bogoslužje ključno: ako ono oponaša što god se događa u svijetu, naša se vjera ne će oblikovati za valjan otpor pritiscima svijeta. Što se tiče prevladavanja rodne ideologije, Bog uvijek pruža Crkvi ono što joj treba da pristupi onomu što se u danom trenutku zbiva u svijetu. U tom smislu na raspolaganju nam je teologija tijela svetoga pape Ivana Pavla II., dar važan za razumijevanje dostojanstva ljudskoga tijela baš kao što je »Rerum novarum« Lava XIII. važan za razumijevanje dostojanstva rada. Još kao nadbiskup Krakova papa je predvidio procese koji su doveli do seksualne revolucije šezdesetih. Kao istinski plod razvoja katoličke tradicije njegov nauk i danas odjekuje među mladima.

Biografija • Salvatore Joseph Cordileone (San Diego, 1956.) na Sveučilištu je u San Diegu 1978. završio preddiplomski studij filozofije, a 1981. završio je i preddiplomski studij teologije na Papinskom sveučilištu »Gregoriana«, gdje je 1989. doktorirao kanonsko pravo. Za svećenika je zaređen 1981. u San Diegu, a pomoćnim biskupom San Diega imenovao ga je 2002. sv. Ivan Pavao II. Služio je kao nadbiskup Oaklanda od 2009. do 2012., kada je postao nadbiskupom San Francisca. Bio je predsjednikom više komisija Konferencije američkih katoličkih biskupa posvećenih braku i obiteljskomu životu.

VEZANI ČLANCIVIŠE OD AUTORA