Posljednjih su godina vrlo popularne različite kulinarske emisije u kojima se gledatelji preko malih ekrana mogu diviti jelima u kojima se njeguje tradicija pojedinih krajeva ili se, u kakvu modernom stilu, na tanjuru spaja ono naizgled nespojivo. Gledatelji u takvim trenutcima možda priželjkuju da se na njihovu stolu nađe upravo jedno takvo kulinarsko remek-djelo i njihovo tijelo na ono što vide, iako viđeno ne mogu ni pomirisati ni okusiti, možda odreagira i rastom zazubica. Nakon odgledane emisije gledatelji su vjerojatno bogatiji za neke spoznaje o pripremi namirnica, o njihovoj termičkoj obradi, u konačnici, bogatiji su za novi recept koji će, ili nikada ne će, isprobati i u svojoj kuhinji. Međutim, od jela čiju su pripremu imali priliku vidjeti gledatelji će, na kraju cijele priče, ispred ugašenih ekrana svojih televizora ipak ostati gladni. Eto, tako, otprilike, izgleda i funkcionira nastava na daljinu.

Kiša prigovora

U situaciji u kojoj se hrvatsko školstvo našlo sredinom ožujka najavljena dvotjedna virtualna nastava trebala je poslužiti samo kao nužno zlo u kojem je tehnologija, sa svim svojim komunikacijskim prednostima, trebala biti u službi pomoći nastavnomu procesu. Ne osvrćući se ovdje na pretpostavke da se mnogo toga znalo i puno ranije, s obzirom na to da je za pokretanje cijele mašinerije nastave na daljinu trebalo samo nekoliko dana, valja pohvaliti mogućnost koja je takvom nastavom pružena učenicima – mogućnost ostajanja u kontinuitetu s učenjem, s gradivom i s knjigom jer u apokaliptičnim scenarijima o kakvima se prije nepuna tri mjeseca govorilo veoma je važno bilo imati fokus na onome što se još nije ni zarazilo ni zatrovalo virusom.

U osnovnoj školi, osobito u nižim razredima, za vrijeme trajanja virtualne nastave bila je nužna pomoć roditelja ponajprije oko organizacijskih i tehničkih stvari, ali i oko sadržaja nastavnoga procesa koji je virtualno neusporedivo teže prenijeti učenicima nego u izravnoj odgojno-obrazovnoj situaciji. Nekako je u tim trenutcima s mnogih roditeljskih očiju pala mrena jer otkrilo se da nastavnički posao zapravo mogu odrađivati svi. Ima pojedinaca, ali ne postoji struka u kojoj ih nema, koji su zaista zalutali u učionice i za koje bi, kao i za mnoge generacije mladih ljudi pred njima, puno bolje bilo da su svoju sreću potražili na nekom drugom mjestu. Ali ima i onih koji nerijetko stavljaju nastavu ispred svojih privatnih života. Takvi ljudi, kad im se postavi pitanje kamo idu, nikada ne će odgovoriti da idu na posao; odgovorit će da idu u školu jer ono što oni tamo rade nije posao, nego je poziv. U takvom kontekstu valja se zapitati i nije li spomenuta roditeljska pomoć upravo dokaz nedostatka, ali ne onoga nastavnikova, nego onoga koji postoji u komunikaciji iz koje je isključeno ono najvažnije – neposredni ljudski kontakt? Ako se bolje promisli, već je i sama sintagma nastava na daljinu u sebi proturječna jer nastava, uz onu obrazovnu, podrazumijeva i odgojnu komponentu, a za uspješnost ove potonje nužna je ponajprije blizina.

Povjerenje u nastavnike i njihovu sposobnost dovoljno kvalitetnoga održavanja nastave na daljinu, povjerenje u učenike i u njihovu mogućnost ovladavanja sadržajima prenesenim virtualno, povjerenje, dakle, u cjelokupni projekt nastave na daljinu palo je u vodu onoga trenutka kada je iz pojedinih ispitnih kataloga došlo do izbacivanja gradiva drugoga polugodišta s nekih obveznih ispita državne mature

Mnogo se prigovora u organizaciji virtualne nastave odnosilo i na količinu posla kojim se učenike, kako kažu, zatrpalo, ali činjenica je i neizbježnost da oni, u situaciji u kojoj su se našli, sami odrađuju isti opseg gradiva koji su do sada odrađivali zajedno sa svojim nastavnicima. Apeliralo se i na smanjivanje toga opsega, kao što će se, vjerojatno, u ne tako dalekoj budućnosti, apelirati i na popunjavanje praznina koje su tim smanjivanjem nastale, pri čemu će, i u jednom i u drugom slučaju, odgovornost za preopterećenost, odnosno nedovoljnu opterećenost, snositi sam nastavnik. Unatoč dobro poznatim krilaticama kako se uči zbog znanja, a ne zbog ocjena, u petom tjednu dvotjedne virtualne nastave započelo je i vrjednovanje koje se, zbog opasnosti koje se kriju u tehnološkim stranputicama, nije moglo provoditi onako kako se provodilo u školskim klupama, nego uz pomoć raznoraznih projekata na kojima, među ostalim, i počiva ideja škole za život, ali čija izrada oduzima neusporedivo više vremena, koje onda valja pomnožiti i s brojem predmeta u pojedinim razredima, nego »štrebanje« za test. Kiša prigovora suludim nastavnicima sa suludim projektima ni u ovom slučaju nije izostala, ali ako se nastavnike upućuje na to da činjenično znanje više nema težinu, kako onda vrjednovati ostvarenost pojedinih ishoda nego kreacijom za koju je nužno i razumijevanje i primjena i vrijeme?

Posebno i realno i virtualno »veselje« bilo je u završnim razredima srednjih škola s obzirom na to da su se njima ukidali izborni predmeti na državnoj maturi te se sljedećega dana opet uvodili, ukidalo im se gradivo drugoga polugodišta srednje škole bez prvotnoga saznanja koje bi to gradivo točno trebalo biti, omogućeno im je pisanje probnoga eseja iz hrvatskoga jezika pa je nekima od njih, zbog tehničkih poteškoća, isto to onemogućeno… Nadajući se poštenju onih koji su pristupili pisanju probnoga eseja i pretpostavljajući da su tim činom vjerojatno htjeli provjeriti koliko su dobro ovladali znanjem i vještinom pisanja, ipak se ne može a da se ne dovede u pitanje vjerodostojnost rezultata provjere koja se u jednoj situaciji piše kod kuće na računalu, a u drugoj situaciji u školi kemijskom olovkom na papiru tako da se opet, možda, neka pozadinska priča, možda priča o testiranju sustava, predstavila javnosti kao priča o brizi za učenike i za njihovu budućnost.

Povjerenje u nastavnike i u njihovu sposobnost dovoljno kvalitetnoga održavanja nastave na daljinu, povjerenje u učenike i u njihovu mogućnost ovladavanja sadržajima prenesenim virtualno, povjerenje, dakle, u cjelokupni projekt nastave na daljinu palo je u vodu onoga trenutka kada je iz pojedinih ispitnih kataloga došlo do spomenutoga izbacivanja gradiva drugoga polugodišta s nekih obveznih ispita državne mature. Tako, primjerice, ove godine maturanti za ispit iz Hrvatskoga jezika ne će trebati pripremiti Alberta Camusa, Tina Ujevića, pojedina djela Miroslava Krleže, Ivu Andrića, Bertolta Brechta, J. D. Salingera, Dobrišu Cesarića, Dragutina Tadijanovića, Vesnu Parun, Slavka Mihalića, Juru Kaštelana, Ranka Marinkovića, Ivana Slamniga, Antuna Šoljana, Ivu Brešana i Pavla Pavličića.

Maturantske muke

Pretpostavka je da se svi koji iole promišljaju o sustavu odgoja i obrazovanja slažu s time da se kvaliteta virtualne nastave ne može mjeriti s kvalitetom žive riječi nastavnika i učenika; u tom pogledu ne bi smjelo biti spora. Ali ako se s jednoga obveznoga predmeta na državnoj maturi kao što je Hrvatski jezik izbacuje sve ono gradivo koje se trebalo obrađivati tijekom takvoga oblika nastave, govori li to onda da je i sam smisao takve nastave virtualan, nestvaran i da je sve ono što se odvija u školstvu od sredine ožujka samo najobičniji privid, u koji, paradoksalno, i nastavnici i učenici i roditelji ulažu trud koji je i vrlo realan i vrlo konkretan, kojim se želi stvoriti dojam da se nešto radi, a zapravo se smatra, kao i u mnogim slučajevima do sada, da se ne radi apsolutno ništa? Velik dio učenika završnih razreda srednje škole koji će pristupiti takvoj krnjoj maturi sutra će već biti studenti koji će se morati samostalno boriti s opsežnom i teškom literaturom. Ne bi li, stoga, takav budući student danas trebao biti u stanju pročitati roman ili nekoliko antologijskih pjesama pojedinoga autora i uz pomoć nastavnikova vodstva prepoznati teme o kojima se govori i probleme koji se u takvom tekstu iznose? Ako je odgovor niječan, onda je dvanaest godina u školskim klupama prohujalo s vihorom.

Hoće li i kakve će posljedice nastava na daljinu ostaviti na cjelokupan odgojno-obrazovni sustav, vidjet će se tek u mjesecima koji slijede. Činjenicu što se iznašao način da se učenicima omogući daljnje stjecanje znanja i vještina valja pohvaliti, ali se istodobno treba i nadati da će, osvrćući se na metaforu s početka teksta, školstvo u društvu jednoga dana zauzeti mjesto koje mu pripada i da će prestati biti kuhinja u kojoj se pripremaju neprobavljive ideološke popare koje onda zahtijevaju dugotrajan oporavak.

IZVORPrilika br. 4-6/2020.
Prethodni članakPORUKA ČETRNAESTE NEDJELJE KROZ GODINU Evanđelje utjehe
Sljedeći članakNOVO MIJEŠANJE KARATA Virus u ulozi (pre)oblikovanja svijeta