Brojni građani često su u nedoumici da li i kada ispunjavaju propisane uvjete za određene vrste mirovina. Naime, teško je razumjeti komplicirani mirovinski zakon, a zbunjenost dodatno pojačava i činjenica raznih vrsta staža koji se priznaju po raznim osnovama. Osim toga građane zbunjuje i činjenica da su neki neposredno prije odlaska u mirovinu u različitim pravnim radno-socijalnim statusima, koji mogu biti: radni odnos, obrtnik, poljoprivrednik, obavlja neku djelatnost na osnovi koje je u mirovinskom osiguranju, zaposlen u inozemstvu u državi s kojom Hrvatska ima zaključen poseban sporazum o mirovinskom osiguranju, zaposlen u inozemstvu u državi s kojom Hrvatska nema zaključen poseban sporazum, izvan osiguranja kao nezaposlen ili nezaposlen, ali plaća poseban doprinos za produženo osiguranje i slično. Mogući su i posebni pravni statusi kao npr. majke s djecom, roditeljstvo djece s posebnim potrebama, uzdržavani roditelj, bračni status i s njim izjednačene izvanbračne zajednice, rastavljeni bračni drug s dosuđenim pravom uzdržavanja i sl. U svim tim mogućim statusima često su uz opće uvjete propisani i posebni dodatni uvjeti koji moraju biti ispunjeni. Pokušat ćemo objasniti zakonske uvjete za starosnu i prijevremeni starosnu mirovinu, koji vrijede za 2020. g. i eventualnu promjenu koja će nastupiti u 2021. g.
Starosna mirovina. Pravo na starosnu mirovinu ima osiguranik kad navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskoga staža. Međutim, iznimno za žene, od 1. 1. do 31. 12. 2020. pravo na starosnu mirovinu s navršenih 15 godina mirovinskoga staža žena može ostvariti sa 62 g. i 6 mjeseci. Već u sljedećoj 2021. g. žena ispunjava uvjete za starosnu mirovinu tek kada doživi 62 g. i 9 mjeseci. U sljedećim godinama uvjeti starosti za žene povećavaju se svake godine za 3 mjeseca, sve dok ne bude dostignuta granica od 65 godina, kakva je propisana za muškarce, što će se dogoditi tek na dan 1. siječnja 2030. Bitno je da uvjet od najmanje 15 godina mirovinskoga staža ostaje nepromijenjen.
U odnosu na uvjete mirovinskoga staža valja naglasiti da se u propisani mirovinski staž uračunavaju sva razdoblja staža koja se priznaju po hrvatskim propisima, kao i staž ostvaren u inozemstvu u državama s kojima Hrvatska ima zaključene posebne sporazume o mirovinskom osiguranju. Posebno valja naglasiti da se jednom roditelju, a to će biti ponajprije majka ili posvojiteljica, priznaje u mirovinski staž 6 mjeseci za svako rođeno ili posvojeno dijete.
Dodatnu pogodnost imaju i osiguranici (muškarci i žene) koji prvi put ostvaruju pravo na starosnu mirovinu ako imaju navršenih 35 godina mirovinskoga staža, tako da im se polazni faktor za određivanje mirovine povećava za 0,34 posto za svaki kalendarski mjesec rada nakon navršenih godina života propisanih za stjecanje prava na starosnu mirovinu. Dakle, ako nakon ispunjenja uvjeta starosti i ostvarenja 35 godina ukupnoga staža rade dalje, npr. 12 mjeseci, mirovina im se povećava za 4,08 % (0,34 % x 12 mjeseci = 4,08 %). Ako takav rad nastave dulje, npr. 5 godina, mirovina im se povećava za 20,4 %, pa i više ako dulje rade.
Prijevremena starosna mirovina. Pravo na prijevremenu starosnu mirovinu ima osiguranik koji je navršio 60 godina i 35 godina mirovinskoga staža. Iznimno od toga, u prijelaznom razdoblju od 1. 1. do 31. 12. 2020. žena ima pravo na prijevremenu starosnu mirovinu kad navrši 57 godina i 6 mjeseci, odnosno kad u 2021. g. navrši 57 g. i 9 mjeseci. Dakle, i tu vrijedi pravilo da se uvjet starosti povećana svake godine za 3 mjeseca, sve dok ne bude dostignuta propisan granica od 60 godina kakva je propisana za prijevremenu starosnu mirovinu za muškarce, što će biti tek 1. 1. 2030. godine.
U tom slučaju polazni faktor za određivanje prijevremene starosne mirovine smanjuje se za 0,2 % za svaki mjesec prije navršenih godina života osiguranika, propisanih za stjecanje prava na starosnu mirovinu. Dakle, kažnjava se raniji odlazak u mirovinu. Prema tome ako netko odlazi u prijevremenu starosnu mirovinu 12 mjeseci prije ispunjavanja uvjeta za starosnu mirovinu, prijevremena mu se mirovina smanjuje za 2,4 % (0,2 % x 12 mjeseci), što bi za 5 godina ranijega odlaska iznosilo 12 % (2,4 % x 5 godina).
Usporedbom pogodnosti za starosnu mirovinu (0,34 % za svaki mjesec duljega rada) s kažnjavanjem odlaska u prijevremenu starosnu mirovinu (0,2 % za svaki mjesec ranijega odlaska), zakonodavac je htio stimulirati duži ostanak osiguranika u procesu rada i osiguranja, dajući mu mogućnost ostvarenja veće starosne mirovine, koju će zbog bioloških razloga koristiti kraće vrijeme. Istodobno zaustavljat će se zapošljavanje mlađih. Nasuprot tomu, zakonodavac je kažnjavanjem ranijega odlaska u prijevremenu starosnu mirovinu želio destimulirati prijevremene odlaske u mirovinu, kako bi također zadržao osiguranike duže u svijetu rada.
Iako su ta oba cilja legitimna i opravdana, ipak se može postaviti pitanje pravednih odnosa prema osiguranicima između tih dviju skupina, pa i unutar svake skupine posebno. Naime, korisnici starosnih mirovina mogu ostvariti za 5 godina duljega rada povećanje mirovine za 20 %, pa i znatno više ako rade dulje. Međutim, velik broj osiguranika teško da će imati mogućnost rada nakon 35 godina ostvarenoga mirovinskoga staža jer su u radnom vijeku više puta bili izvan osiguranja zbog nezaposlenosti ili zbog težine posla nisu u fizičkoj sposobnosti dalje raditi.
Kod korisnika prijevremenih starosnih mirovina nepravda je što im je umanjenje mirovine do 12 % trajno, dakle doživotno. Zaboravlja se da su njihovi odlasci najčešće zbog opasnosti od gubitka posla ili niskih plaća, pa spas traže u prijevremenim starosnim mirovinama. Sve te nedosljednosti posljedica su nedostatka socijalne osjetljivosti zakonodavca kao nositelja reforma, za kojega vrijedi uzrečica: »Sit gladnu ne vjeruje.«
