NEOBIČNA MOLITVENA ŽRTVA ZLATICE ČEPO 950 kilometara pješačenja za papu Franju

Zlatica Čepo
Zlatica Čepo

Potaknuta upornim pozivima pape Franje vjernicima da mole za njega, 55-godišnja Zlatica Čepo odlučila je svojim molitvama za Svetoga Otca dodati i pokorničko-hodočasničku dimenziju. Ta Osječanka, po zanimanju upravno-računovodstvena referentica, veoma aktivna u Marijinoj legiji, dala se na 35-dnevno hodočašće pješice od Zagreba do Rima.

»Prijašnjih godina hodočastila sam u pojedina svetišta, i to pješice: 2012. u Međugorje, 2013. u Krakov, 2014. u Mariju Bistricu, a 2015. u Santiago de Compostelu. Obično sam imala društvo. Ali ovaj put nikoga nisam mogla naći da me prati pa sam se uputila sama u Rim. U programiranju putovanja mnogo mi je pomogao prof. Željko Hederić s Elektrotehničkoga fakulteta u Osijeku. On mi je napravio plan puta i pratio me preko mobitela stalno. Pomagao mi je da ne zalutam ako bih negdje krivo skrenula. Moji su bili zabrinuti kako ću ići sama, ali sam sve svoje pouzdanje stavila u Gospodina i Gospu. Svako jutro kad sam krenula zamolila sam i preporučila se Gospi da me prati i pomaže mi da izbjegnem neugodnosti; i stvarno nitko mi nije ni zatrubio ni rekao kakvu ružnu riječ tijekom cijeloga putovanja. Dnevno sam pješačila u početku 25 km, a pred kraj i 40 km. Jedan dan prešla sam čak i 50 km. Nisam si uzela ni jedan dan odmora. Naravno da sam susrela i kišu i oluju, ali sam sve to prevladala sa svojom kabanicom. Ukupno sam prešla 950 km za 35 dana.

»Prijašnjih godina hodočastila sam u pojedina svetišta, i to pješice: 2012. u Međugorje, 2013. u Krakov, 2014. u Mariju Bistricu, a 2015. u Santiago de Compostelu. Obično sam imala društvo. Ali ovaj put nikoga nisam mogla naći da me prati pa sam se uputila sama u Rim. (…) Dnevno sam pješačila u početku 25 km, a pred kraj i 40 km. Jedan dan prešla sam čak i 50 km. Nisam si uzela ni jedan dan odmora. Naravno da sam susrela i kišu i oluju, ali sam sve to prevladala sa svojom kabanicom. Ukupno sam prešla 950 km za 35 dana.«

Krenula sam iz Zagreba nakon mise u katedrali u 8 sati 16. kolovoza. Kolegica me pratila do izlaska iz Zagreba. U početku sam išla starim rimskim putovima, a kasnije novijima koji idu paralelno s autocestama. Put me je vodio preko Slovenije, a onda sam ušla u Italiju pa nastavila hod preko Trevisa, Padove, Ferrare, Bologne, Firenze, Arezza, Peruggie, Narnija i na kraju stigla do Rima. Prvih dana dobila sam velike žuljeve na nogama od stalnoga hodanja i velike bolove. Bilo je to još u Sloveniji. I bojala sam se da ne ću moći nastaviti put. Ali navečer sam se iskreno pomolila Isusu da mi pomogne. I stvarno ujutro dogodilo se čudo. Svi su žuljevi iščeznuli, nikakvu bol više nisam osjećala i mogla sam bez problema nastaviti put sve do cilja. Spavala sam po župnim dvorovima u Sloveniji i Italiji, potom kod nekih obitelji. Sedam sam noći spavala vani kraj župnoga dvora jer me nisu primili. Ali oni koji su mi pružili smještaj bili su većinom veoma ljubazni i susretljivi. Posebno bih htjela istaknuti i zahvaliti župnicima u Italiji koji su me srdačno primili. Istaknula bih i zahvalila vlč. Jakovu iz župe sv. Urbana u Preganziolu kraj Trevisa. On mi je 29. kolovoza donio madrac u skautsku sobu i punu vrećicu hrane da sam imala što jesti cijeli tjedan. A u Sloveniji u Grosuplju u župnoj crkvi sv. Mihaela svećenik Janez Šket veoma me lijepo primio i čak mi je ustupio svoj apartman, a ujutro mi je kapelan Aljaš Kraševec pripremio obilan doručak. U Borovnici župnik Janez Šilar isto me vrlo srdačno primio, dao mi večeru, noćenje, ujutro doručak i još kod oproštaja 50 eura za put. U Mirnoj Peći u Sloveniji Peter i Marinka Murgelj veoma su me lijepo ugostili u svojoj obitelji. Prvi dan u Italiji nisam zatekla župnika, ali me je dočekao njegov kolega, dao mi je hodočasničku kartu da je pokažem kad dolazim nekamo, da znaju da sam hodočasnica. Također me je smjestio i lijepo primio u župnu kuću. U Marijanskom cenakulu u Borgonuovu u Italiji misionarke Bezgrješne o. Kolbea dale su mi smještaj i priredile pravu gozbu, ispekle tri vrste pizze, kolače, ponudile voće, sokove. Bile su to Carmencita, Elena, Francesca, Anna, Aurora, Anna i Maria. A navečer je bila misa sa svijećama na čast Gospe Fatimske, na kojoj sam naravno sudjelovala. Za vrijeme hodočašća kad god je to bilo moguće sudjelovala sam na misi i klanjanju, a inače sam cijelim putom molila, uvijek bila s krunicom u ruci.

Bila sam najavila našemu Veleposlanstvu u Vatikanu da dolazim i zamolila ih da mi osiguraju kartu za audijenciju kod Svetoga Otca. Veleposlanik je to rado učinio, tako da sam dobila kartu u posebnom odjelu i tako sam imala priliku susresti papu Franju izbliza na općoj audijenciji u srijedu 20. rujna, što je za mene bila velika radost i sreća.« (B. N.)