S dolaskom ili prolaskom crkvenih blagdana krizni stožeri mnogih zemalja često otkrivaju i proglašavaju pandemijske valove. Samo četiri dana nakon Uskrsa iz Nacionalnoga kriznoga stožera stiže eksplicitna izjava koja pomalo nalikuje na optužbu: »Brojke od druženja za Uskrs vidjet ćemo od vikenda nadalje i možda već danas.« Ugostiteljstvo i školstvo prve su mete uvođenja epidemioloških mjera. Nakon Uskrsa u Hrvatskoj je (opet) zabranjena nastava u školama. Kako bi se usporio rast broja zaraženih, pokušavaju se izolirati generacije koje najviše sudjeluju u širenju virusa. No drugi stručnjaci smatraju da zatvaranje škola ima političku, a ne javnozdravstvenu svrhu: »Zabrana normalnoga školovanja u Zagrebu čista je osveta lokalnih epidemiologa.«
Već godinu dana javnost svjedoči o prevrtljivosti epidemioloških odluka, neuvjerljivih i nedosljednih savjeta, društvenih eksperimenata s maskama, okupljanjima, samoizolacijama… Usprkos želji da se učinkovitost svake epidemiološke mjere predstavi kao znanstvena činjenica, prijepori među znanstvenicima demantiraju utemeljenost takvoga pokušaja. Javnozdravstvene mjere, a posebno one ekstremne poput zatvaranja, nemaju status dogme, podložne su preispitivanju i odbacivanju.
Dok postoje znanstveni prigovori, neslaganja među stručnjacima ili proturječne studije o koristi zatvaranja, represivna javnozdravstvena metoda nema etiketu neoborive činjenice. Zatvaranje restorana, škole ili županije može biti politički kompromis, ali bez znanstvenoga konsenzusa.
Građanski neposluh u obliku nepoštovanja javnozdravstvenih politika, prema tome, nije nerazumno ponašanje jer nametanje epidemioloških mjera nije derivat znanstvenih istraživanja. Doduše, pojedinci ne mogu bez sankcija kršiti zakonski uvedene mjere, ali imaju pravo izražavati nepovjerenje i neslaganje s propisanim receptima. Poznato je da hrvatski ministar obrazovanja te psiholozi i psihijatri nisu skloni epidemiološkomu ukidanju nastave u školama, da se u Crkvi protive nelogičnomu ograničenju broja vjernika na misi, da se u intelektualnim krugovima »covid-putovnica« naziva medicinskim aparthejdom…
Neusklađena komunikacija između javnosti i medicinske struke i stvaranje međusobnoga nepovjerenja velika je opasnost za budućnost. O važnosti povjerenja govori Martin Kulldorff, profesor medicine na sveučilištu Harvard: »Povjerenje je jedno od osnovnih načela javnoga zdravstva. Zbog silnih promašaja tijekom pandemije narušeno je povjerenje u one koji upravljaju javnim zdravstvom. Sada treba reći: ‘Da, pogriješili smo. Kako bismo mogli vratiti povjerenje javnosti? Jer očekuju nas u budućnosti mnogo ozbiljniji medicinski problemi, koji se ne će moći riješiti bez obnovljenoga povjerenja.’«
Svojim izjavama i neprikladnim stilom upravitelji pandemije mnogima su postali neuvjerljivi. S nespretnim se rječnikom i djelovanjem lako mogu pretvoriti u medicinske klaunove, upravo nalik na onoga klauna o kojem piše danski filozof Soren Kierkegaard. To je klaun koji je u punoj opremi pokušao uvjeriti ljude u susjednom selu da pomognu cirkusu koji je zahvatio požar.. No ljudi mu nisu vjerovali jer su pomislili da izvodi predstavu. Što se više trudio, to su mu više pljeskali.
To nije šaljiva anegdota, nego ozbiljna priča koja je završila u uvodu teološkoga remek-djela »Uvod u kršćanstvo«. Ako teolog može postati klaun, kako to tumači Joseph Ratzinger, mogu i medicinar, liječnik, znanstvenik… Nažalost, u Kierkegaardovoj priči o komunikacijskom konfliktu između klauna i seljana izgorjeli su i selo i cirkus. Slično se događa i u vrijeme pandemije koronavirusa: u spašavanju medicinskoga sustava stradava čitavo društvo, njegov gospodarski, kulturni, obrazovni i vjerski život.
