NEPOVJERENJE U DOBA KORONE Mladi u Hrvatskoj nisu radikalizirani

Snimio: B. Čović

Prema rezultatima najnovijega Europskoga društvenoga istraživanja, rezultati vezani za pravdu i pravednost u društvu pokazuju da je povjerenje hrvatskih građana u institucije nisko. O tome je, među ostalim, pisala u Večernjem listu Dijana Jurasić. »Na pitanje osjećaju li da im politika osigurava poštene šanse za sudjelovanje, nepristranost, transparentnost i svakome omogućuje da ima svoj glas u politici, rezultati su pokazali da je na skali do 5 politička pravda u Hrvatskoj ocijenjena s 1,8, najmanje među svim ispitanim zemljama«, prenosi novinarka Jurasić, kojoj je sugovornica bila i dr. Renata Franc s Instituta društvenih znanosti »Ivo Pilar« koja je sudjelovala kao istraživačica u europskom projektu koji se bavio radikalizacijom društva. Iako među ispitivanim zemljama nje bila Hrvatska, dr. Franc iznijela je sljedeće načelo: »Nužno je graditi povjerenje u institucije, ali ne tako da tvrdimo da situacija kod nas nije loša i proglasimo institucije dobrima, jer to neće vratiti povjerenje ljudi, nego uvođenjem promjena u radu institucija i ispravljanjem loših stvari. Netko će reći da je problem u percepciji naših građana koji ne vjeruju institucijama, ali percepcija je bitna i zapitajmo se zašto u drugim zemljama građani imaju povjerenja u institucije.«

Sociolog Ivan Balabanić o temi radikalizma među mladima je pak rekao: »Ne slažem se da su mladi u Hrvatskoj radikalizirani, ali zbog posljednjega izdvojenoga slučaja postoji podloga da do toga dođe zbog ekstremnijih odluka pojedinaca, no to nema veze s kolektivnom radikalizacijom mladih. Izdvojen slučaj ne može se koristiti za teze o radikalizaciji mladih i za dizanje moralne panike u kojoj se priziva preodgoj mladih. Kod nas ne postoji politička organizacija koja teži ekstremnim uvjerenjima. Europsko istraživanje vrednota pokazalo je da naši mladi jesu konzervativniji u smislu da ih se 50 posto moli jednom tjedno i da su nacionalno osviješteni, ponosni su što su Hrvati, ali to ne znači da su radikalni jer su rođeni u ovoj zemlji i ne znaju za drugu.«

Vrijednost čovjeka ne određuju godine

Večernjakova novinarka Jurasić napisala je još jedan zanimljiv tekst, ali sada o temi koronavirusne bolesti. Započela ga je tvrdnjom da »nije bilo dosta što su liječnici s COVID odjela upozoravali koje patnje prolaze oboljeli dok se bore za svaki dah i umiru bez ikog svog«, te nastavila nizati: »Nisu bile dovoljne riječi liječnika da će se sustav zakrčiti, da padaju s nogu od umora, ni apeli na građane da se suzdrže od druženja i drže mjera jer će njihovu neodgovornost drugi platiti zdravljem i životom. Znači li išta i pismo liječnice iz Dubrave o raspadu sustava u kojem oboljelima nedostaje ne samo zdravstvena skrb nego i lijekovi i hrana! Jučer smo zabilježili 452 umrlih, a pozitivna na koronu bila je i tinejdžerica (17), koja je bolovala od astme i umrla od zastoja srca i pluća. Ne, nije za sve umrle kriv virus, nego ljudi. Dosta je podilaženja sebičnima i neodgovornima, apeliranja na solidarnost koju nemaju. Svi oni koji se nisu držali mjera i zbog komocije suzdržali od proslava i druženja, šireći virus okolo, sukrivci su za sve one smrti od korone koje se nisu trebale dogoditi i za teško oboljele koji su se zalud sami štitili od zaraze. Dosta je i mudrijaša koji uspoređuju godišnji broj smrti s brojem umrlih od korone. Ne može se bolest ljudi za čije su se živote liječnici borili do zadnjeg trena usporediti s umiranjem od COVID-a ljudi s plućnim i srčanim bolestima, rakom koji se mogao izliječiti, dijabetesom ili visokim tlakom, koliko god godina imali, jer bi još živjeli da ih drugi nisu zarazili.

Zašto oni koji govore da umiru samo starci i bolesni misle da je njihov život važniji? Vrijednost čovjeka ne određuju godine ni kronične bolesti, već ljudskost i temeljne vrijednosti kojima se vodi u životu, a gubitak ‘zdravih’ koji nemaju ni ljudskosti ni vrijednosti najmanji je gubitak za društvo! Znaju li ‘statističari’ koji tuđe živote svode na nevažne postotke, a nesposobni su uvući se pod tuđu kožu, koliko obitelji strepi za živote bližnjih i koliko se roditelja rizične djece pita hoće li druga djeca njihovu prenijeti virus koji ga može pokositi. Za njih su to samo kronično bolesna djeca i pojma nemaju da većina djece s astmom, srčanim manama i drugim bolestima ima sve preduvjete za dug i uspješan život, i želje i snove koje im kronične bolesti ne mogu uzeti. Ali sve to mogu im oduzeti neodgovorni ljudi, kao i starcima život, i vrijeme je da ih se počne kažnjavati.«

Pitanja za stožer

Boris Vlašić u svojoj kolumni »Oštri rezovi« u Jutarnjem je listu napisao: »Susjeda je jučer okrenula glavu od mene. Sumnja. Nisam nosio masku na stubištu. Jesmo li došli do kraja? Ako se stvarno napuni Arena, znači li to da smo gotovi? Navodno uz krevete neće biti utičnica, gdje ću puniti mobitel? A gdje će oni puniti uređaje koji će me održavati na životu? Je li mi onda bolje dobiti sada Covid-19 ili da još malo čekam? Odem li na misu i netko mi pruži ruku u onom trenutku, što da radim? Treba li svećenik koji dijeli hostiju imati potvrdu o negativnom testu? Ako će biti ograničen dolazak na groblja na Dan mrtvih, kako će onda oni umrli znati da ih volim? Što je s ostalim danima u godini, kako se oni računaju?

Je li to neustavno ograničavanje ustavnih prava na glumljenje sjećanja? A Vukovar? Ima li dovoljno lijekova u bolnicama? Jesu li svi starci u tramvajima nevoljeni kojih se obitelj želi riješiti ili su to liječnici koji pomažu zdravstvenom sustavu pa u mirovini idu na dodatnu šihtu? Hoće li nezaposleni sada dobiti posao tragača za kontaktima koje su imali pozitivni? Održava li se red u koloni za testiranje? Što je s onima koji ne mogu dugo stajati u redu? Moram li u izolaciji raditi ili se mogu posvetiti čišćenju stana, ako sam bolestan da makar ne ostane nered i nespeglano iza mene?

Mislio sam sa svim ovim pitanjima otići na presicu Stožera. Ništa stručno ne bih pitao, nemam ja pojma o tome. Pitao bih samo o životu. Onda sam odustao jer bih na 80 posto pitanja odgovor bio: ne znamo, ovisi, treba vidjeti druge simptome, pričekajmo još koji dan, možda, literatura to ne poznaje. A u Stožeru su ipak liječnici. Iako, liječnici koji s oprezom kažu da ne znaju kako će ispasti s ovom pandemijom su, ustvari, bolji od sveznajućih koji smatraju da 300 mrtvih nije ništa prema 50 tisuća koliko ljudi umre svake godine, da se svi moraju zaraziti kako bi se stekao imunitet krda i slično.

Pametni se prilagođavaju i uče. U svakom sam slučaju skužio da neću slušati one liječnike koji nikada nisu vidjeli pacijenta na podu ispod sebe, nisu lupali po plućima nekoga tko ne pokazuje znakove života niti išta slično napravili. Jer liječnici, a i ne samo oni, nego i sestre, čistačice koje se brinu o prostorima i o Covid-pacijentima, oni koji strepe svaki put kada napuste odjel i zakašljaju i pitaju se, nose li virus u sebi, daju puno, više nego što se od njih smije tražiti. Neki su već iskusili kako je korisnije iskusnog, a umirovljenog liječnika opremiti mobitelom s kamerom jer on može dati uputu tehničaru kako namjestiti brojke na respiratoru.

Da ne spominjem istraživanje koje kaže da protivnici maski nisu, jednostavno, veseli, malo neodgovorni i pripiti qananovci i slični znalci tajne ljudi-guštera, nego jednostavno ljudi s ozbiljnim poremećajem koje se iskazuje agresivnošću, neodgovornošću, manipulacijom, neprijateljstvom, uglavnom ljudi s antisocijalnim poremećajem ličnosti. Njima nasuprot nalaze se ovi s maskama, empatični koji se brinu, spremni pomoći drugima…«

IZVORGlas Koncila br. 45/2020.
Prethodni članakVUKA – SLAVONSKA ŽUPA KOJA VJEROM I MOLITVOM POBJEĐUJE PESIMIZAM »Crkva nas još drži na okupu«
Sljedeći članak»JEDNE TRAJNO KAŽNJAVATI, A DRUGE TRAJNO NAGRAĐIVATI« Posebne vrste starosnih mirovina (2)