Crkva je prisutna gotovo u svim zemljama svijeta. Negdje tisućljećima, negdje desetljećima. Negdje su njezina djeca u većini, negdje u sredini, negdje u manjini. Negdje progonjena, negdje uklopljena. Neka su joj privrženija, a neka se negdje ozbiljno i ne pitaju zašto joj pripadaju. Negdje su stopljena s društvom, negdje »strše«. Negdje je njihova prisutnost pravno više ili manje regulirana, negdje je izvan prava, a ponegdje i protiv njega. I sve je to Crkva. S milijardu različitih lica, a opet ista, prepoznatljiva. Lako se u to uvjeriti. Dovoljno je doći na katoličku misu u, primjerice, Hong Kongu i katolik će odmah shvatiti da je kod kuće. Vjernici bi rekli: Duh Sveti, djelo Božje. A ostalima je Crkva povod čuđenju, nerazumijevanju, pa i protivljenju: što će svijetu jedna takva organizacija, koja služi… Čemu ona služi?

Ima događaja koji odjednom (ili ne baš odjednom) pokažu da prisutnost Crkve u društvu nosi sa sobom niz problema i teških pitanja, i to upravo ondje gdje se činila idiličnom. Njemačka je jedna od takvih zemalja. Ako se izuzme bivši DDR, život Katoličke Crkve u Njemačkoj tekao je, činilo se, upravo »reibungslos«, bez trenja, bez velikih otpora. Odnos s državom desetljećima je izrazito suradnički. Katolik se ne mora bojati reći da je katolik. Crkva je i s financijske strane osigurana crkvenim porezom, do te mjere da je svojim karitativnim, humanitarnim, odgojno-prosvjetnim i zdravstvenim djelatnostima ne samo ušla u gotovo sve pore društva, nego je uvijek obilato pomagala i pomaže siromašnima mjesne Crkve diljem svijeta.

Izlasci iz Crkve, koje zbog crkvenoga poreza revno registrira država, već desetljećima upućuju na to da je i u Njemačkoj na djelu snažan proces sekularizacije. No s otkrićem razmjera spolnih zloporaba u Crkvi nastupio je pravi šok. Crkva je postala svjesna da gubi povjerenje i da treba nešto učiniti, a ni društvo, pa ni politika nije ravnodušna prema gubitku povjerenja u Crkvu jer su dvije najveće crkvene zajednice (katolička i evangelička), kao što je rečeno, snažno srasle s društvom.

Rješenje su njemački katolici – pri čemu se misli na biskupe u Njemačkoj biskupskoj konferenciji, ali i na laička udruženja kojih većinu zastupa krovna organizacija Središnji odbor njemačkih katolika – pronašli u procesu dijaloga koji su nazvali »Sinodskim putom«. Sinodski bi put morao dovesti do reforma koje će vratiti povjerenje u Crkvu. No prva i pripravna sjednica Sinodskoga puta, koja je održana krajem siječnja i početkom veljače ove godine, definitivno je iznijela na vidjelo nešto što se i prije dalo razabrati. Pokazalo se, naime, da je većina njemačkih katoličkih elita sklona reformama (ne svi u jednakoj mjeri) koje bi dovele u pitanje dvotisućljetnu tradiciju Crkve. Jasno, sve je to povezano i s temeljnim pitanjem: Čemu služi Crkva u svijetu? Da bude svojevrsni duhovni modni dodatak društvima u kojima živi, ili da im naviješta i svjedoči Boga koji se objavio u Isusu Kristu i njegovu volju?

Kronologija Sinodskoga puta

Zasjedanje Njemačke biskupske konferencije od 11. do 14. ožujka 2019. bilo je u znaku takozvane MHG studije (puni naslov: Spolna zloporaba maloljetnika od katoličkih svećenika, đakona i muških pripadnika redova na području Njemačke biskupske konferencije). Na završetku je priopćeno da su biskupi odlučili poduzeti »obvezujući Sinodski put«, i to zajedno sa Središnjim odborom njemačkih katolika. Na konferenciji za novinare na završetku zasjedanja predsjednik Njemačke biskupske konferencije münchenski nadbiskup kardinal Reinhard Marx izjavio je da Sinodski put treba omogućiti »strukturiranu raspravu« u »dogovorenom vremenskom okviru«. »Stvorit ćemo formate za otvorenu raspravu i obvezati se na postupke koji omogućuju odgovorno sudjelovanje žena i muškaraca iz naših biskupija. (…) Potreban nam je savjet ljudi izvan Crkve«, rekao je kardinal Marx. Na zasjedanju su određene tri teme – kasnije im je pridružena i četvrta te je odlučeno da u pripravnoj fazi o njima raspravljaju stručni forumi, koje vodi jedan biskup i jedan laik. Teme glase: »Moć, sudjelovanje, raspodjela moći«; »Spolni moral«; »Način svećeničkoga života« te »Žene u služenjima i službama u Crkvi«. Kasnije su nazivi tema malo modificirani.

Krajem lipnja objavljeno je pismo pape Franje hodočasničkomu Božjemu narodu u Njemačkoj. Papa je načelno podržao Sinodski put, ali iznosi niz važnih naglasaka koji se mogu shvatiti kao upozorenja. Primjerice: cilj je sinodalnosti tražiti volju Božju, nadahnuća Duha Svetoga, a ne prihvatljivi kompromis; sva stremljenja Crkve trebaju biti evangelizacijski usmjerena, pri čemu evangelizacija nije strategija za pridobivanje vjernika ili naklonosti okoline, nego unutarnja potreba Crkve koja započinje produbljivanjem odnosa s Gospodinom; za Crkvu je upravo taj odnos obvezujući, a ne mišljenja, ankete, većine; svaka je mjesna Crkva dio univerzalne Crkve i to je obvezuje…

5. srpnja 2019. održana zajednička konferencija Njemačke biskupske konferencije i Središnjega odbora njemačkih katolika na kojoj je odlučeno da će Sinodski put svečano započeti na Prvu nedjelju došašća 2019. godine.

Početkom rujna stiglo upozoravajuće pismo Kongregacije za biskupe, s privitkom u kojem je svoje primjedbe iznijelo Papinsko vijeće za zakonske tekstove. Bit upozorenja sažet je u pitanju: »Kako skup partikularne Crkve može odlučivati o temama koje se tiču univerzalne Crkve i kako se biskupska konferencija može uvjetovati skupom čija većina članova nisu biskupi?«

Na jesenskim zasjedanjima – Proširenoj zajedničkoj konferenciji Njemačke biskupske konferencije i Središnjega odbora njemačkih katolika (13. i 14. rujna) i jesenskom zasjedanju Njemačke biskupske konferencije (23. – 26. rujna) – konačno je potvrđen Sinodski hod. Ni jedan njemački biskup nije uskratio svoje sudjelovanje, ali neki su ipak najavili da će izići iz procesa razgovora krene li on u smjeru udaljavanja od katoličke tradicije i nauka. Sve je češće do izražaja dolazila zabrinutost za jedinstvo Crkve. Ujedno se sve rjeđe uz buduće zaključke Sinodskoga puta veže riječ »obvezujući«.

Na Prvu nedjelju došašća, 1. prosinca 2019., započeo je Sinodski put slavljima u njemačkim biskupijama.

Od 30. siječnja do 1. veljače u katedrali u Frankfurtu na Majni održano prvo zasjedanje Sinodske skupštine, vrhovnoga tijela Sinodskoga puta koje ima 230 članova. Na zasjedanju je jasno došlo do izražaja da je većina članova Sinodske skupštine sklona reformama koje bi u mnogočemu izišle iz okvira katoličke tradicije, ili bi barem išle u tom smjeru.

Predviđena su još tri zasjedanja Sinodske skupštine, od 3. do 5. rujna 2020., od 4. do 6. veljače 2021. te od 30. rujna do 2. listopada 2021. godine, kad bi Sinodski put trebao završiti.


U intervjuu za njemačku katoličku agenciju KNA, na pitanje je li moguće da Crkva u Njemačkoj ide »svojim putom« i je li zamislivo da se većine u toj zemlji ne poklapaju s većinama u sveopćoj Crkvi, kölnski nadbiskup kardinal Rainer Maria Woelki je odgovorio: »Već sam u pripravnom dijelu upozoravao da možda idemo svojim posebnim njemačkim putom. To se osporavalo i spočitavalo mi se. Sada moramo pričekati. Na kraju će povijest pokazati tko je imao pravo. Vjerujem da mnogi argumenti koji su izneseni na prvom sinodskom okupljanju nisu spojivi s vjerom i naukom univerzalne Crkve. Moj je dojam da nam ovdje nije zajedničko mnogo toga što pripada nauku o teološkoj spoznaji, nego se umjesto toga vjeruje da se Crkva može oblikovati posve iznova i drugačije. Pogled na tradiciju Crkve više ne igra veliku ulogu.«

U ovom će prilogu biti prikazane četiri »izjave«, četiri očitovanja koja je kardinal Woelki službeno priložio kao svoj doprinos raspravi na prvom zasjedanju Sinodske skupštine. Očitovanja prate četiri velike teme Sinodskoga puta: »Moć i podjela vlasti u Crkvi – zajedničko dijeljenje i sudjelovanje u poslanju«; »Svećenički život danas«; »Žene u službama u Crkvi« (rabe se dvije riječi: »in Diensten und Ämtern«, što sugerira i na službe koje podrazumijevaju sveti red) i »Život u uspjelim odnosima – živjeti ljubav u spolnosti i partnerstvu«.

Kardinal Woelki je među ostalim poručio: »Želi li ovaj forum pri­donijeti pobolj­šanju, mora ta uvjerenja, skrivena ispod prašine zastarjelih oblika govora i iza pred­ra­suda koje jedva tko preispituje, izvući na svjetlo, očistiti i dovesti do sjaja«

Da bi se razumjeli kardinalovi istupi i općenito rasprave na Sinodskom putu, treba nešto reći i o načinu na koji razmišljaju zagovornici reforma, pri čemu treba reći da ni njihova stajališta nisu jednoglasna, nego se kreću od tvrdnji poput one da se »o svemu može razgovarati« (sve se može dovesti u pitanje?) pa do uistinu radikalnih zahtjeva poput onoga da njemački biskupi smjesta moraju od univerzalne Crkve tražiti ređenje za žene. Možda je za prikaz stajališta »reformista« najbolje poći od tumačenja fenomena spolnih zloporaba kakvo zastupa veći dio njemačke javnosti, uključujući i veći dio katoličkih elita.

Zagovaratelji reforma, dakle, za spolne zloporabe krive gotovo isključivo strukture moći koje pogoduju zloporabnom ozračju, loše ophođenje svećenika s vlastitom spolnošću te općenito po njima odveć krut crkveni spolni moral, koji k tomu danas malo tko razumije i po njemu živi. Stoga je, opet po »reformistima«, potrebno reformirati strukture moći, uvesti neku vrstu njezine demokratske kontrole, ukinuti obvezni celibat za svećenike te revidirati spolni moral. Plod »starih« struktura jest i zapostavljanje žene u Crkvi, pa se i tu traže reforme, uključujući i ređenje žena za svećenike, ili barem za đakone, za početak.

Jednostrano tumačenje

Tko ponudi drugačija tumačenja spolnih zloporaba, koja čak ne moraju posve isključivati opisana razmišljanja, u glavnoj struji javnosti biva dočekan na nož. Tako je, primjerice, prošao papa u miru Benedikt XVI. kad je u travnju prošle godine poduljim člankom među glavne uzroke zloporaba uvrstio epohalnu promjenu 1968. godine i propovijedanje spolnosti lišene svih »tabua«, upozorivši na prodiranje toga duha u Crkvu, poglavito u njezina sjemeništa (papa u miru spominje, primjerice, da se u tom razdoblju u sjemeništima javljaju homoseksualni kružoci), uz istodobno slabljenje autoriteta crkvenoga učiteljstva i općenito svakoga odgojnoga autoriteta. No takve argumente velik dio crkvene javnosti jednostavno ne želi čuti. Obično ih se diskreditira floskulom da ne uzimaju u obzir najnovije znanstvene doprinose. A činjenica je da je upravo Benedikt XVI. kao papa širom otvorio vrata procesu iskorjenjivanja toga zla u Crkvi.

Kardinal Woelki u svojim istupima nije oštro kritizirao, prije je iznio pozitivan pristup problemima. Potrebu za promjenama nije nijekao, ali joj je nastojao zajamčiti autentičan crkveni značaj. Tako prva njegova izjava započinje riječima: »Čitajući pripravni dokument, osjetio sam odlučnu želju sudionika da se ne potone u rezignaciju, nego da se krene. Ja to pozdravljam, a jednako tako želim da ‘duhovna otvorenost u duhovnom ozračju, zasnovana na pouzdanu teološkom temelju’, ide u svim smjerovima, sve dok ne dovede u pitanje vjerska uvjerenja svjetske Katoličke Crkve. Jer dogmatske ili etičke činjenice i definicije nisu zidovi koje moramo rušiti, nego tlo na kojem stojimo.«

Razlikovati kler i klerikalizam

Prva se izjava kardinala Woelkija odnosila na vodstvo i izvršavanje vlasti u Crkvi. Stoga je, u duhu katoličkoga nauka, upozorio na važnost »razlikovanja između klera, na čijem je poštovanju ustrajao već Ignacije Antiohijski početkom 2. stoljeća, i neprimjerenoga klerikalizma«. Tu kölnski nadbiskup iznosi »važno polazište«: vođenje Crkve zapravo pripada Glavi – Kristu, a posredno onima koji sakramentalno uprisutnjuju Krista kao Glavu, tj. biskupima. »To uvjetuje sudjelovanje laika u izvršavanju vlasti u vodstvu, koje danas neupitno sve više dobiva na važnosti i hitnosti. To, međutim, laike ipak ne čini zaređenim pastirima«, poručio je kardinal Woelki upućujući na apostolsku pobudnicu »Christifideles laici« sv. Ivana Pavla II., koja govori o »jedinstvu poslanja Crkve« u kojem sudjeluju svi vjernici, ali uz bitno razlikovanje između službe pastira koja se zasniva na sakramentu reda (za tu službu u njemačkom se koristi riječ »Amt«), nasuprot drugih služba (»Dienste«), zadaća i funkcija u Crkvi koje se zasnivaju na sakramentima krštenja i potvrde. Sudionike je kardinal pozvao da »osjete proklamirani ‘dugački dah žive tradicije’« umjesto da se »zakopaju u vlastite predodžbe i trendove kratkoga daha«. Podsjećajući na dubinsko jedinstvo između pastira i laika, kardinal Woelki je pozvao na živu razmjenu i dijalog.

Slabljenje vjerodostojnosti

Govoreći o svećeništvu, kardinal Woelki bio je podosta suzdržan te je upozorio na opasnost da se »sakramentalna vlast« pobrka s moći i vlašću shvaćenom izvan sakramentalne logike. »Budući da svećenička vlast ne izrasta iz nas samih, nego nam dolazi od Boga, ona nas obvezuje da ne budemo ‘gospodari’, nego ‘uzori stada’ (1 Pt 5, 3)«, rekao je među ostalim kardinal Woelki. U pozadini tih riječi, koje bježe od svake polemičnosti, mogao bi biti govor o klerikalizmu kao uzroku zloporaba, koji često rabi i papa Franjo. Klerikalizam se suzbija tako da svećenici budu svjesni i da žive svoju »evangelizatorsku proegzistenciju« (življenje za druge), a ne da se svećeništvu kao takvu pripiše klerikalizam pa ga se korigira strukturnim zahvatima.

Želim da ‘duhovna otvorenost u duhovnom ozračju,
zasnovana na pouzdanu teološkom temelju’, ide u svim smjerovima,
sve dok ne dovede u pitanje vjerska uvjerenja svjetske Katoličke Crkve.
Jer dogmatske ili etičke činjenice i definicije nisu zidovi koje moramo rušiti,
nego tlo na kojem stojimo
Kardinal Rainer Maria Woelki

Kad je riječ o »životu u uspjelim odnosima«, kardinal Woelki je među ostalim poručio: »Ljudska spolnost i partnerstvo dolaze od Boga te – ako se odgovorno prakticiraju – k njemu i dovode. Svoju nadu polažem u to da će ovaj forum pridonijeti tomu da se taj pozitivni smisao partnerstva i spolnosti ponovno učini prepoznatljivim u katoličkoj vjeri. Nema sumnje da je točan opis problema u pripravnom tekstu, prema kojem mnogi danas više ne razumiju katoličku spolnu etiku. To daje povoda kritičkomu pogledu na odgovarajuće naviještanje u katehezama, propovijedima i u drugim prigodama. No nikakva se rješenja ne bi postigla kad bi se ta uvjerenja, zbog bolje recepcije ukupne poruke, jednostavno odbacila zato što ih se uglavnom ne prihvaća. To ne bi ojačalo vjerodostojnost Crkve, nego bi je štoviše oslabilo. Nego, želi li ovaj forum pridonijeti poboljšanju, mora ta uvjerenja, skrivena ispod prašine zastarjelih oblika govora i iza predrasuda koje jedva tko preispituje, izvući na svjetlo, očistiti i dovesti do sjaja. To vrijedi i za (danas neupitno nepopularno) pozivanje na Stvoriteljevu volju.«

Nauk protiv zloporaba

Navevši, kao pozitivan primjer, naglasak koji je Drugi vatikanski koncil stavio na važnost bračnoga čina kao izraza i sredstva dubokoga zajedništva među supružnicima (uz njegovu prokreacijsku ulogu), kardinal Woelki je zaključio: »Mora biti jasno da Crkvi nije do toga da špijunira i u red stavlja intimnosti, nego da čuva vrjednotu i dostojanstvo muškarca i žene upravo ondje gdje su najranjiviji. Naputci crkvenoga spolnoga nauka upravljeni su k tomu da spriječe sve zamislive zloporabe. To bi trebao imati na umu svatko tko je sklon crkvenu etiku promatrati (tek) kao načelan – a time i nekonkretan – poziv na ljubav. Ne zaboravimo: nitko oštrije i snažnije ne optužuje počinitelje zloporaba i njihove postupke od tradicionalnoga crkvenoga morala. Dobro promislimo prije nego što ga se na brzinu riješimo!«

»S poštovanjem i simpatijom sam zapazio da se sudionici ovoga foruma dosljedno zauzimaju za dostojanstvo i vrijednost žena«, započeo je svoj istup o ženama u crkvenim službama kardinal Woelki. I vlastitu je nadbiskupiju naveo kao mjesto gdje se promiče prisutnost žena na svim razinama crkvenoga života, »na blagodat, i to ne samo tih žena, nego i cijele nadbiskupije«. Kardinal je podsjetio da su i u povijesti Crkve upravo od žena znali dolaziti presudni impulsi. Ipak, »Crkva nailazi na nepopustljivu granicu ondje gdje volja Krista Utemeljitelja, onako kako je prikazana u evanđeljima i kako se razumijevala više od 2000 godina, ne dopušta nikakvu ovlast i nikakav prostor za igru kad je riječ o crkvenoj službi po sakramentu reda«.

Kardinal Woelki od crkvenih je dokumenata citirao pobudnicu »Evangelii gaudium« pape Franje u kojoj se zagovara veća prisutnost žena u Crkvi, uključujući i službe koje su vezane uz donošenje odluka, ali se istodobno kaže da »svećeništvo pridržano muškarcima… nije predmet rasprave«. »Apostolska služba koja proizlazi iz trostupanjske službe reda nije u vlasti Crkve – za razliku od mnogostrukih poziva i služba koje je sama kasnije ustanovila«, zaključio je kardinal Woelki, uputivši na apostolsko pismo »Ordinatio sacerdotalis« kojim je papa Ivan Pavao II. nedvojbeno i konačno iznio nauk prema kojem je sveti red pridržan muškarcima.

Znakovita je i sugestivna posljednja kardinalova rečenica: »Poštena i autentična rasprava nastat će dakako samo ako mogu sudjelovati i one žene čije je uvjerenje neugodno te odudara od većinskoga mišljenja.« Rečenica nameće pitanje: Jesu li pitanja Sinodskoga puta uistinu pitanja koja zanimaju sve svjesnije katolike u Njemačkoj ili su ona dobrim dijelom odraz briga takozvanih crkvenih elita?

Opasnost srljanja u reformu
Kardinal Rainer Maria Woelki, nadbiskup Kölna, slovi kao najistaknutiji, najzauzetiji, pa i najviše rangirani predstavnik dijela Crkve u Njemačkoj koji upozorava da bi srljanje u reforme pod svaku cijenu moglo ugroziti katolički identitet Crkve u Njemačkoj. Nažalost, na prvom zasjedanju Sinodske skupštine, prvoj službenoj radnoj etapi Sinodskoga puta, održanom krajem siječnja i početkom veljače, kardinal Woelki bio je prisiljen prihvatiti da je u manjini. Za njemačke je prilike on »konzervativac«. U većini katoličkoga svijeta bio bi ugledni čovjek Crkve s jasnim idejama i otvorena pogleda.

IZVORPrilika br. 3/2020.
Prethodni članakUZ ISUSOVO PREOBRAŽENJE NA GORI Preobrazba u novoga čovjeka
Sljedeći članakUČITELJ PO MJERI GLASOVITOGA DIRIGENTA Oporuka maestra Kranjčevića