O IZAZOVIMA TRANSHUMANIZMA, POSTHUMANIZMA I NOVIH TEHNOLOGIJA Zajednički zaštititi ljudsko

Snimio: D. Grden | Dr. Anto Čartolovni
»Transhumanizam i posthumanizam zastrašujući su izazovi kako za vjernike tako i za one koji ne vjeruju, za većinu njih.« Budući da je riječ o izazovima koji se tiču čitavoga čovječanstva, potrebno je kroz dijalog tražiti zajedničke i univerzalne odgovore i sredstva za zaštitu čovječnosti.

Sve se češće u govoru Crkve, zasad još uvijek uglavnom na teološkim skupovima, kao novi izazovi ne samo vjeri i Crkvi, nego i čovječanstvu kao takvom, spominju transhumanizam i posthumanizam. Jedan od ne tako brojnih ljudi u Hrvatskoj koji se tim područjima ozbiljnije bave je dr. Anto Čartolovni, docent na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Mladi sveučilišni nastavnik koji za sebe kaže da mu intelektualni habitus određuju poglavito filozofija i bioetika, a u pozadini mu je i teologija, doktorirao je na Katoličkom sveučilištu Presvetoga Srca, na Institutu za bioetiku i medicinsku humanistiku Medicinskoga fakulteta »Agostino Gemelli« u Rimu. Dr. Čartolovni bavi se etičkim pitanjima novih tehnologija, a u doktorskom se radu bavio etikom neurotehnologija. Danas se ponajprije bavi novim tehnologijama poput umjetne inteligencije u zdravstvu, kao i pitanjem velikih podataka (»big data«) i njihove primjena u domeni zdravstva.

Što zapravo posthumanizam želi?

»Transhumanizam i posthumanizam«, kaže sugovornik, »ljudi općenito podosta brkaju, misleći da se zauzimaju za isto te da su takoreći sinonimi. No riječ je, iako posjeduju određene sličnosti, o dvama zapravo različitim pojmovima. Posthumanizam se više odnosi na akademsko, tj. filozofsko promišljanje, koje se nastavlja na postmodernu misao, na određeni dekonstruktivizam koji je postojao u moderni i koji se nastavlja širiti i danas. U tom smislu možemo govoriti da je posthumanizam etapa postmoderne misli. Što zapravo posthumanizam želi? Želi se odreći ljudskoga, ‘humanuma’ u čovjeku, nadići ga, doći do nadljudskoga bića, do nadčovjeka«, kaže dr. Čartolovni, odmah upućujući na sličnosti s Friedrichom Nietzscheom i njegovim »Übermenschom«. Čovjekov prvotni smisao, njegova glavna zadaća i svojevrsna moralna obveza je, smatraju posthumanisti, da nadiđe sam sebe; a to može i treba učiniti kroz nova znanstvena i tehnička dostignuća – tumači sugovornik.

Dr. Anto Čartolovni: Posthumanizam »smatra svojim ciljem da svrgne čovjeka s njegova pijedestala kao krune stvaranja, da dokine ono po čemu se on razlikovao od svih ostalih bića na planetu i u stvorenju, smatrajući čovjeka ništa više vrijednim od drugih živih bića, pa i stvari, tj. strojeva«.

Transhumanizam u tom smislu dolazi prije posthumanizma te je, smatraju zagovornici, put koji vodi k posthumanizmu kao svojemu cilju. »Transhumanizam je više kulturna ideologija kojoj je cilj da pomoću tehnologije, posebno pomoću novih nadolazećih tehnologija, čovjek pokuša unaprijediti sebe. Transhumanizam bi dakle bio proces, a nadčovjek, ili ‘posliječovjek’, ‘posthuman’, bio bi, prema postuhumanistima, konačno ishodište cijeloga toga procesa unaprjeđenja«, tumači dr. Čartolovni. Sugovornik kaže da u krugu njegovih intelektualnih poznanika i prijatelja ima osoba koje za sebe kažu da su posthumanisti, ali nikada se ne bi nazvali transhumanistima. Pred očima im je prevladavanje ljudskoga, čovjekova zadaća da nadiđe sebe, smatrajući da je, s elementima transhumanizma koje oni već vide na djelu, čovjek već na neki način zakoračio u to, prema njima, novo doba.

Što je čovjek i što je tijelo?

Na napomenu da temeljna ideja da će čovjek svojim umom, pomoću znanosti i tehnike, postići neku vrstu čovjekova »raja na zemlji« zapravo nije nova, dr. Čartolovni naglašava da su transhumanizam i posthumanizam zapravo nove »etape« moderne misli. Jedno od njihovih izvorišta vidi u starom pozitivizmu i njegovu redukcionizmu. Naime, »ključno je pitanje je li čovjek samo njegovo tijelo, shvaćeno kao cjelina više složenih sustava (slika čovjeka kao složenoga stroja), ili je on u svojoj tjelesnosti biće koje je više od toga, koje posjeduje niz drugih dimenzija, uključujući i duhovnu«, kaže dr. Čartolovni. Za posthumaniste je stvar jasna: »Nadograđujući već postojeće sustave i inkorporirajući ih u svoje tijelo, čovjek može dosegnuti novu evolutivnu fazu. U posljednje vrijeme moderna misao nije se bavila toliko biološkim evoluiranjem u smislu darvinizma, nego se evolutivnim poljem smatralo područje kulture«, kaže sugovornik. U kontekstu evolutivne misli na području kulture razumije se, primjerice, pojava rodne teorije kao nove faze u čovjekovu samoostvarenju. »Transhumanizam to na neki način proširuje i kaže da razvoj, evolucija, uključuje i to da čovjek, inkorporiranjem različitih tehnoloških sustava i dostignuća, dosegne neku novu razinu u svojem razvoju«, tumači dr. Čartolovni.

U doticaju s drugim »izmima«

Posthumanizam pak ide još i dalje, »smatrajući svojim ciljem da svrgne čovjeka s njegova pijedestala kao krune stvaranja, da dokine ono po čemu se on razlikovao od svih ostalih bića na planetu i u stvorenju, smatrajući čovjeka ništa više vrijednim od drugih živih bića, pa i stvari, tj. strojeva. Naime, primarni je cilj posthumanizma ‘singularnost’, jednost, gdje se čovjek stapa s umjetnim sustavima te se uspostavlja određena sinergija u prirodi. Raymond Kurzweil, jedan od transhumanista koji govori o singularnosti, ide dotle da govori o ideji ‘postavljanja’ (‘upload’) čovjekova uma na računalo. Time posthumanizam doživljava vrhunac svoje ideologije: ideal materijalne besmrtnosti. Prema tom idealu, nije bitno je li čovjek u tijelu ili na silikonskom čipu. Štoviše, tijelo je propadljivo i jedini način da čovjek postigne besmrtnost – a jedina besmrtnost koju posthumanisti poznaju tjelesna je besmrtnost – jest da se um prenese na silikonski čip«, tumači dr. Čartolovni. Tako bi se u prirodu ujedno vratio sklad, ravnoteža u singularnosti.

Pritom su posthumanizam i transhumanizam u doticaju s mnogim ranijim i danas prisutnim »izmima«: primjerice biologizmom koji ne poznaje vrijednosne razlike između čovjeka i drugih živih bića pa u nekim ekološkim pokretima ide dotle da čovjeka proglašava štetočinom, parazitom na planetu. Sličnost s darvinizmom kao filozofijom već je zapažena, samo što posthumanisti kažu da ne treba čekati ni kulturnu evoluciju da promijeni čovjeka, a kamoli biološku, nego je potrebno preuzeti stvar u svoje ruke, služeći se tehnološkim dostignućima.

Zajednički problem utopijskih ideologija

»Među ostalim«, tumači nadalje dr. Čartolovni, »posthumanizam je na tragu već dugo prisutne podjele u zapadnoj misli između tijela i duha, koja se manifestira u svakodnevnom razmišljanju današnjega čovjeka: da je on, naime, na neki način gospodar svojega tijela, da njime po svojoj volji upravlja, a ne da je čovjekova duhovna dimenzija upravo ‘inkorporirana’, uronjena u tijelo te s njime neraskidivo povezana. Čovjek na neki način odbija biti ono što jest te smatra da ima pravo, činom volje sebe kao subjekta, mijenjati temeljne odrednice svoje tjelesnosti.«

U ovom trenutku trebalo bi se poglavito usredotočiti na one elemente u našemu svijetu, često prisutne u svakodnevnom životu, u kojima zbog interakcije s tehnikom, posebno s umjetnom inteligencijom, već dolaze u pitanje manifestacije naše ljudskosti, tj. ono po čemu se prepoznajemo kao ljudi.

Smještajući transhumanizam i posthumanizam u suvremeni misaoni kontekst, sugovornik dolazi do njihova »velikoga apsurda«. Transhumanizam, naime, počiva na ekstremnom antropocentrizmu, a posthumanizam propovijeda dokidanje čovjeka kakav je do sada bio i kakav jest, njegov nestanak. U oba je slučaja, smatra dr. Čartolovni, riječ o »utopijskim ideologijama«, koje u sebi kriju opasnost tipičnu za sve dosadašnje utopije, primjerice za komunističku utopijsku ideologiju. »Za ostvarivanje ideje te će ideologije upotrebljavati silu. I za zlom će posegnuti kako bi se ostvarila ideja koju smatraju dobrom za čovjeka. Drugim riječima, svim je utopijskim ideologijama zajednički nedostatak moralnoga aspekta, žele postići svoj cilj pošto-poto. Riječ je o klasičnom makijavelizmu. Tako utopijske ideologije, obećavajući i ostvarujući ovozemaljski raj u budućnosti, dolaze do toga da stvaraju pakao već u sadašnjosti«, kaže dr. Čartolovni.

Jadnih li božanstva i besmrtnosti!

Na teološkim se skupovima o transhumanizmu i posthumanizmu najčešće govori kao o »zastrašujućim izazovima«. Sugovornik ističe da je ideja postuhumanizma u svojim korijenima ateistična ideja, koja se zasniva na pozitivizmu. »Možemo reći da je klasični pozitivizam iz tradicionalnoga odnosa Bog – čovjek – priroda svojim shvaćanjem razuma istisnuo Boga. U odnosu su još ostali priroda i čovjek. Posthumanizam sada iz toga preostaloga odnosa želi istisnuti čovjeka, gdje će ostati samo priroda, a u sklopu te prirode egzistirat će i nadčovjek te će doći do idiličnoga stanja određene harmonije i suživota, upravo do singularnosti«, kaže sugovornik. »Transhumanizam i posthumanizam za teologiju će reći da je znanost bez objekta ili cilja, no na apsurdan način oni bez teologije na neki način ne mogu. Cilj je posthumanizma, rečeno teološkim rječnikom, da čovjek postane bog. No da bi čovjek postao bogom, mora donekle znati što bi to značilo biti bog«, kaže sugovornik. Teolog bi, govoreći s vjerničkoga stajališta, mogao reći da je posrijedi augustinovska iskonska čežnja čovjeka za Bogom i za besmrtnošću, samo što se ovdje ispunjenje te čežnje traži, kao toliko puta u povijesti čovječanstva, na krivom mjestu. No teško je, slušajući sugovornika, oteti se pomisli: Jadno li je to silikonsko čovjekovo božanstvo i takva besmrtnost!

»Zastrašujući izazov« i za vjernike i za nevjernike

Ipak, kad je riječ o zauzimanju stajališta prema transhumanizmu i posthumanizmu, dr. Čartolovni se protivi zatvorenomu stajalištu, u stilu suprotstavljanja »nas« vjernika i onih izvana. Naime, s jedne je strane potrebno da vjernici budu sposobni i osposobljeni u svjetlu svoje vjere zapažati i vrjednovati slične fenomene i njihove tragove s kojima se oko sebe susreću. U tom smislu treba reći da se transhumanizam i posthumanizam protivni temeljnim zasadama vjere kao što su čovjekova stvorenost, mjerodavnost utjelovljenja i uskrsnuća (Kristova uskrsnuća i uskrsnuća tijela) te čovjekova konačnoga otkupljenja u blaženom gledanju Boga. S druge strane, »transhumanizam i posthumanizam zastrašujući su izazovi kako za vjernike tako i za one koji ne vjeruju, za većinu njih«. Budući da je riječ o izazovima koji se tiču čitavoga čovječanstva, potrebno je kroz dijalog tražiti zajedničke i univerzalne odgovore i sredstva za zaštitu čovječnosti.

Sugovornik, naposljetku, relativizira stvarne domete i važnost dviju ideologija, posebno njihovih utopijskih ideja i gotovo nikakve stvarne mogućnosti da se one ostvare. Govoreći o ljudima koji često zastupaju transhumanistička i posthumanistička stajališta, kaže da su to najčešće – dakako ne isključivo – ljudi koji su cijeli svoj život trčali za novcem; u međuvremenu je nastupila starost i teško se mire s činjenicom približavanja vlastite smrti pa traže izlaz u jedinoj nadi koju poznaju, u znanstvenom i tehnološkom napretku. U takvu kategoriju spadaju oni koji se, primjerice, podvrgavaju krioničkom postupku (zamrzavanju) u nadi da će nakon nekoga vremena znanost pronaći način za produljenje života. Pritom »troše milijune dok na drugom kraju svijeta djeca nemaju što jesti«, kaže sugovornik, dovodeći time u pitanje univerzalnu pretenziju posthumanizma (svi bi ljudi trebali uživati u navodnoj blagodati posthumanoga razdoblja, pri čemu nije predviđeno rađanje novih ljudi).

Kako vrjednovati i kontrolirati novo

U svakom slučaju, dr. Čartolovni smatra da se etičko promišljanje u tom trenutku ne bi trebalo toliko usredotočiti na dvije ideologije i teorije, nego poglavito na one elemente u našem svijetu, često prisutne u svakodnevnom životu, u kojima zbog interakcije s tehnikom, posebno s umjetnom inteligencijom, već dolaze u pitanje manifestacije naše ljudskosti, tj. ono po čemu se prepoznajemo kao ljudi. Nadalje, potrebno je usmjeriti se na etičko vrjednovanje i kontrolu sve bržega i masovnijega – čini se i neizbježnoga – ulaska novih tehnologija, posebno umjetne inteligencije, u čovjekov život u neposrednoj budućnosti, te na posljedice takvoga razvoja stvari na našu ljudskost.

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 8/2019.
Prethodni članakSTUDIJA NAD KOJOM BI SE OPORBA TREBALA ZAMISLITI Mama najbolje zna – znanost o mlijeku
Sljedeći članakPO ČEMU VRJEDNOVATI ČOVJEKA? Isus naglašava nutarnju dobrotu