ODJECI VATRENOGA DOČEKA Hrvatski šport i jugokultura?

Snimio: B. Čović

– Evo, još jedan se popljuval po našoj predsjednici zbog ruske srdačnosti – dokuhava nas Debeli listanjem novina u zagrebačkom loncu sparine – a pohračkal je i »Vatrene« zbog glazbenog ukusa, pa i cijeli doček. Opet neki tvoj kulturnjak, Željac…

– Daj, nemoj me vući za jezik! – promrmlja Željac. – Zar sam ti ja kriv što nisi nikad kročio u HNK, pa su ti sad umjetnici krivi za sve?

– »A sada: Sport i glazba«… – potiho potrkujem Tomu, napeto čekajući nastavak programa uživo…

– Oprosti, Željac, ali kog je dosad nekaj smetalo oko hrvatstva »Vatrenih«? Oko njihova pjevanja, slavljenja, dočeka? – kreće Debeli poput parnog valjka. – Osim znanog autoprovalnika, oglasile se samo glumičice, režiserčići, medijski elitisti, stilisti, kolumnisti s »poklopcem za svaki lonac«, kak’ je i ovaj koji nas redovno iznova klistira svojom »nadnacionalnom« kulturom. Pa, Željac moj, svaki levi antihrvatski poluinteligent, čim zine već mu gurnu »krušku pod njušku«! Njihov se stav momentalno servira javnosti kak najfiniji desert, »neoborivi intelektualni glas«. Pa se tak stvara privid da nam je društvo skroz »podijeljeno«, da je podjednako, ak’ ne i više onih kojima su »Geni kameni« bez veze, kao i hrvatske »kockice«. Jer mi baš takve volimo, koji su daleko iznad »uskih ograničenosti plemena i roda«. Hrvatskoga, naravski! Ne onog roda kaj nam ga isti takvi proguravaju u odgoj. Ajaj-jaj, jadna nam majka s tim tvojim kulturnjacima, Željac…

– Hajde, ne pretjeruj! – zausti Željac. – Nisu svi umjetnici tako anacionalni, budi siguran!

– Možda, ali su u takvoj manjini da se ne usude ni zinut! A ako i zinu, glas im ne dospije dalje od njihove špajze! Nitko to ne prenese, kak da ih nema! – zahukta se Debeli.

– A sigurno ni svi športaši ne drže baš od srca ruku na srcu dok himna svira… – uzvraća i Željac.

– Možda, ali ne žele iskakati iz zajedništva većine! I to je u redu! I zato naši športaši, svi odreda, ljube zastavu i nose ju, a ovi tvoji »umjetnici« ju pale, gaze, meću na gaće, guraju… da ne velim u kaj! Ma, kad čitam tko i kaj sve režira i glumi tu kod nas po festivalima, i kakve stavove imaju, često si pomislim kak’ sam još u »Jugi«!

– Eto, sad smo došli i do »hrvatskog športa«, a »jugokulture«? – ironično procijedi Željac.

– Pa, kaj je tu čudno? U športu se treba i znojiti, odricati i mučiti, a ne samo, a ne samo obarati »šank-rekorde«!

– Daj, nemoj mi… – uspali se Željac. – A glumci i drugi umjetnici, po tvome »navijačkom mozgu«, kao, ne trebaju vježbati i mučiti se?!?

– Možda – uplete se nenadano najstariji Toma – ali u nogometu može te ćaća »gurati« samo do trena kad ti neki »mali modri« ne zavuče triput loptu »kroz uši«! U športu opstaju i do vrha dođu ipak oni najbolji i najčvršći, a ne oni kojima je »stari« osigurao kazališne daske ili dopisništvo iz Pariza i prije nego im je duda ispala iz usta. U umjetnosti i kulturi puno lakše do glavnih scena i arena dođu oni… koji su tu već ranije zauzeli položaje! A znamo tko ih je u onoj prošloj državi držao. Tko je tada mogao svirati, glumatati i piskarati… Dok smo mi sami pravili električne gitare od šperploče i riskirali da se zbilja »naelektriziramo«, probrani drugovi i oficiri svojim su omladincima i pionirima kupovali fendere… Bila im je staza do svih pozornica i pozicija »potaracana«. I tako do danas.

– Je, živi fenomen! »Zmaknuli« im državu ispod nogu, a oni ostali stajati na svojim mjestima!? Uz ponekog zalutalog Željca ili Vilkeca – »zašarafi« Debeli i mene – naivce s kulturno-medijskih polja.

– Sreća pa imamo tebe, izvornog hrvatskog športaša, sa sto pedeset! – ne ostah dužan.

– Sa sto šezdeset, ak’ si mislil na tlak! Ha, ha!

IZVORGlas Koncila br. 31/2018.
Prethodni članakZABORAVLJENI HRVATSKI VELIKANI – ISUSOVCI KROZ POVIJEST (5) O. Nikola i o. Ivan – misionari iz obitelji Rattkay
Sljedeći članakREPORTAŽA IZ ŽUPE U KOJOJ SE SPAJAJU ZELENA UČKA I PLAVI KVARNER Kako su Matuljci razvili istančanu socijalnu notu za najugroženije