ULIČNA PONUDA ADVENTA Koga ili što čekamo?

Snimio: B. Čović

– Halooo? Joso, ti si? Halo? Anka? Haloooo? – grmi punac Jura u slušalicu, ili je nagluh ili još vjeruje da se »pravim muškim glasom« sve može riješiti i bez tih telefona. – Da, da, doma smo… Da, da, dođite… Jelica? Jasna? A nee, one su već u gradu… Halo? Da, možda se i vidite. Haloooo?

– Zovu Joso i Anka. Doveli familiju na »Advent u Zagrebu« – smireno prenosi novosti nama, nedjeljno poleglim trudbenicima, kojima je dovoljan i svakodnevni Zagreb u adventu – pa će navratiti i do nas…

– Ajauuj, pa nemam im što ni ponuditi! – »krši« ruke punica mi jedina.

– Hajde, stara, – umiruje ju punac – dolaze oni obići sve te štandove, taj »vašar« s najvećom ponudom delicija u državi! Ma što u državi, u Europi! Evo, idemo već po treću titulu za »naj-advent«! Rekoše sad i Joso i Anka, na telefonu, da nije pošteno da samo mi »purgeri« imamo advent, a da kod njih »na selu« već u pet popodne bude mrak ko na groblju! Pa su zato i oni došli po malo našeg adventa. Sigurno će nešto tamo prigrist…

– Ma jasno, budi mirna, mama! – oglasi se i šuro, znani »Sin Oluje« – Vidiš kako su u novinama najavili taj advent, naslovom »Krećemo u 40 dana uživanja«! Ko da je korizma počela!? Ha, ha, nije njima važno što se adventom čeka, nego koliko se dana novac vrti u toj »adventskoj« gradskoj ludnici!

Nismo ni mi dugo čekali, nismo se punac, šuro i ja pošteno ni »ispsovali« na televizijsku hašku »s(l)udnicu«, a eto na vratima Jose, Anke i njihove familije…

– Onda, što velite? Je li lijepo došašće u metropoli? Ima li svega? – prva je punica.

– Ha… lijepo je, lijepo… – nekako neodlučno započinje majka Anka – ali slabo tu ima došašća… Tu je već Božić! A i to, najviše na jelovniku! Jedva smo na jednom mjestu čuli poznate pjesme, a i te su već bile božićne a ne adventske! Ali zato, hrana…

– Jes… I piće, i piće si zab… zabo… zabravila! Štuc! – »stakle« se Josi oči i plete jezik, sve od »adventske radosti«.

– Baš! Pa moj se Joso za Božić ne najede toliko koliko je sada požderao! – sijeva Anka. – Pojeo je i debrecinke, i kranjske, i neki »maništrun« od lignji… Popio ne samo kuhano nego i »plamteće« vino, »probao« božićno pivo, »dovršio« fritule punjene pečenim jabukama, dok su djeca klizala na ledu… A tek djeca! Svaku čokoladnu glupost i šarenu lizalicu morali gurnuti u usta! Sreća pa smo ostali bez novca jer je moj Joso na kraju poželio prigrist i malo brudeta od morskoga psa! Kao da će njemu novi zubi narast’ od toga! Ma, pretežak je taj vaš advent za nas »provincijalce«…

– I za Isusa, čini mi se… – dobaci šuro. – Kako nam ide u državi i gradu, nekako mislim da tako glasnim čekanjem poplašimo i njega, pa nam i ne dolazi zadnjih godina…

– Ma kako to govoriš?! Boga huliš! – uznemiri mu se majčica, premila punica. – Uostalom, i naše športaše nakon pobjeda dočekujemo veselo i glasno!

– Ali im damo i mikrofon! Dopustimo im da se obrate ljudima… – spremno otpovrne šuro. – Možda smo i Isusu, ako mu već ne možemo dati mikrofon, mogli makar ime spomenuti u cijelom tom adventskom programu?

– No, dobro, pustimo to… – prekinu punac, predosjetivši »potencijalni kućni požar«. – Nego, Joso i Anka, jeste li gdje vidjeli našu Jelicu, Jasnu i djecu?

– A neee, jedva sam svoje u toj gužvi držala na oku… – samo što je zaustila Anka, a na vrata banu naša advent-brigada, još uvijek zauzeta svojim razgovorima i dojmovima…

– Jooj, kako nam je bilo dobro! – čuje se šurina Jasna kako cvrkuće mojoj ženici. – Jelice, pa kako smo uopće mi živjele nekad prije, još dok nije bilo adventa?

IZVORGlas Koncila br. 49/2017.
Prethodni članakNADBISKUPOVO PISMO NUNCIJU HURLEYJU U BEOGRAD »Pakleni teror vlada u ovim krajevima«
Sljedeći članakHRVATI NA SAKRISTANSKOJ SLUŽBI U ŠVICARSKIM ŽUPAMA Školovali su se za izazovnu crkvenu službu