OTKUD OTUĐENJE OD ONOGA ISKONSKOGA LJUDSKOGA POSLANJA? Kad se potiskuje dobro, otvara se prostor za zlo

Foto: Shutterstock

Vrijednost mitoloških priča, pa i onih iz Biblije, ne leži bezuvjetno u njihovoj povijesnoj činjenici, nego u onoj istini koja pripada ljudskomu iskustvu. To da se o velikom potopu uzrokovanom ljudskim otuđenjem od prvotne božanske ideje govori u nekoliko civilizacija, a na poseban način u Bibliji, upućuje na to da je u ljudskoj misli ostala duboko urezana svijest o pogrješnom putu u životu, o otuđenju od onoga iskonskoga ljudskoga poslanja, ali i o posljedicama grijeha. Čovjek jednostavno osjeća da se zlo uvuklo u njegov život kao otrov koji ga ubija, koji mu ne dopušta da bude usmjeren k dobru, onako kako je Bog predvidio. Upravo tu poruku nosi i biblijska priča o potopu. Ostala je svijest o tome da čovjek za svoje zlo djelovanje snosi i odgovornost za sebe i druge, za prirodu u cjelini. Poruka u Bibliji koja govori o tome da su neki ipak preživjeli opći potop upućuje na to da ima i onih koji nisu izdali prvobitnu ideju o čovjeku, koji nisu podlegli zlu i udaljili se od dobra. Govor je o onima koji su doista život shvatili kao dar, i to onaj dar koji uključuje i odgovornost prema drugima, prirodi i samomu sebi. Utoliko se »peccatum originale« (prvi grijeh) ne mora shvatiti kao genetsko prenošenje, nego kao mogućnost otuđenja koja se krije u svakom novom ljudskom stvorenju.

Grijeh jednoga opterećuje budućnost svih
Zlo se može spriječiti samo ako čovječanstvo bude svjesno opterećenja grijeha iz prošlosti. Utoliko zlo iz prošlosti nije samo opterećenje, nego i upozorenje na potrebu okretanja dobru. Grijeh iz prošlosti opterećuje čovjeka, ali istodobno i upozorava na nužnost ispravnoga odnosa prema slobodi.

Zato se iskustvo grijeha ne odnosi samo na iskustvo prvoga čovjeka (Adam i Eva), nego na svakoga pojedinca. Uvijek kad se pojedinac udaljava od dobra, kreće putom grijeha, čini to iz vlastite intencije, te utoliko snosi i odgovornost. Filozof Elie Wiesel upozorava na još jednu bitnu činjenicu koju u sebi sadrži poruka o »prvom grijehu«. Naime, govor o tome da grijeh prvih ljudi pogađa svakoga pojedinca upućuje na to da se ono što pojedinac čini odnosi na sve druge; grijeh jednoga opterećuje budućnost svih. Posljedice zla iz doba nacizma i komunizma, ali i kolonijalizma, snose i današnje generacije, iako nisu sudjelovale u učinjenom zlu. Kad papa Ivan Pavao II. moli za oprost zbog grijeha Katoličke Crkve iz prošlosti, on i sam osjeća odgovornost zbog učinjenoga, upozoravajući na to da je i sam njime opterećen, iako nije bio sudionikom grijeha. Njegova isprika, kao i svaka druga svijest o zlu iz prošlosti, nosi važnu poruku za budućnost. Jer zlo se može spriječiti samo ako čovječanstvo bude svjesno opterećenja grijeha iz prošlosti. Utoliko zlo iz prošlosti nije samo opterećenje, nego i upozorenje na potrebu okretanja dobru. Grijeh iz prošlosti opterećuje čovjeka, ali istodobno i upozorava na nužnost ispravnoga odnosa prema slobodi.

Zašto je važno priznanje učinjenoga zla?

Time se također jasno upozorava da je zlo utoliko moguće kao i dobro u svakom vremenu. I jedno i drugo odvija se u međuprostoru između čovjeka slobode i Boga, onoga izvora ljubavi iz kojega potječe čitav ljudski rod. Utoliko nije svejedno hoće li taj prostor povijesno biti zagađen zlom ili ispunjen dobrom. Ljudski rod sam po sebi nije proklet na grijeh, nego mu je grijeh omogućen preko slobode, koju su već prvi ljudi zloupotrijebili. Zato govor o životinjama ne uključuje nikada i govor o grijehu, bez obzira koliko bile krvoločne. Grijeh, jer uključuje uvijek djelovanje iz slobode, odnosi se samo na ljudsko stvorenje.

Uvijek kad čovjek potiskuje dobro, otvara se prostor za zlo. Opasnost pojačava činjenica da zlo izgleda ponekad na prvi pogled neopasno. To je i dovodilo kroz ljudsku povijest do toga da se zlo ponekad neočekivano brzo proširilo kao gljive poslije kiše. Spriječiti ga može samo ljudska otpornost naspram destrukcije, koja se postiže približavanjem izvoru dobra.

Wiesel upozorava na bitnu činjenicu u svezi s grijehom prvih ljudi, na povijesno iskustvo čovjeka da je izgubio ono bitno jedinstvo s Bogom, ali i sa samim sobom. To se očituje u tome da jedan dio njega još uvijek stoji pod utjecajem grijeha, dok drugi dio sanja o povratku u rajsko stanje, u kojem zlo nema moć. Zato nije nevažno priznanje učinjenoga zla. Uvijek kad ga pojedinac postaje svjestan, on se i pod teretom slabosti jače okreće dobru. Zato se kršćanska misao o kajanju može promatrati kao novi početak, koji istina uvijek nosi u sebi i mogućnost povratka grijehu.

Govor o tome da Bog može stvoriti novoga čovjeka od kamena, kao u grčkoj mitologiji u slučaju Deukaliona i Pire, govori o potrebi shvaćanja da je život prije svega dar, jer moglo je biti i da ga nema. U svim tim konfliktnim situacijama između božanskoga i ljudskoga u pričama sadržana je vrlo značajna poruka i za čovjeka postmoderne, poruka koja govori o tome da čovjek svojim djelovanjem može uništiti ovaj stvoreni svijet, pa i samoga sebe. Jer osim one božanske iskre u njemu se krije i ona tamna strana koja je sklona zlu. U ovom slučaju svejedno je s kojega aspekta promatramo zlo. Važna je spoznaja da ono postoji i da ima utjecaj na ljudsko stvorenje. Bitno je to da sve te priče, pa i mnogobrojna povijesna događanja u svijetu, govore da postoji ona destruktivna sila koja nikada ne spava, nego budno čeka svoju priliku kako bi udaljila čovjeka od dobra.

Zlo izgleda na prvi pogled neopasno

Pri tome se mora reći da je najopasnije ono zlo koje se umješno skriva, koje ponekad izgleda čak i bezazleno. Opasnost od zla krije se i u njegovu lažnom i privlačnom izgledu koji od vremena do vremena fascinira čovjeka. Židovska filozofkinja Hannah Arendt ima utoliko pravo kad kaže da nacistički zločinac Eichmann nije personifikacija metafizičkoga zla, nego običan građanin koji čini zlo vjerujući da radi u korist dobra ideologije. Upravo tu se krije velika opasnost od zla. Naime, uvijek kad čovjek potiskuje dobro, otvara se prostor za zlo. Opasnost pojačava činjenica da zlo izgleda ponekad na prvi pogled neopasno. To je i dovodilo kroz ljudsku povijest do toga da se zlo ponekad neočekivano brzo proširilo kao gljive poslije kiše. Spriječiti ga može samo ljudska otpornost naspram destrukcije, koja se postiže približavanjem izvoru dobra. Upravo na to i upozoravaju mnoge mitološke priče, pa i sama Biblija kad savjetuje čovjeku da se kloni zla i čini dobro. Koliko može biti opasno to pritajeno ili na prvi mah fascinantno zlo, koje čeka svoj trenutak, pokazalo se ponajbolje u dva zločinačka sistema, fašizmu i komunizmu, ali i u ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. S filozofkinjom Arendt moglo bi se reći da iznenađenje pojave zla ne leži toliko u onome što čine neprijatelji, jer se od njih i ne očekuje dobro, nego upravo u činjenici da pod utjecaj zla u danom trenutku dolaze dojučerašnji prijatelji. Mnogi su »dobri prijatelji i susjedi« u ratu na prostorima Hrvatske i BiH upravo pokazali koliku snagu ima ono maskirano zlo koje fascinira. Jer kako bismo mogli drugačije shvatiti činjenicu da su u Vukovaru i Srebrenici zlo nad Hrvatima i Bošnjacima počinili mnogi dojučerašnji »dobri susjedi i prijatelji«?

Zlo je sposobno dovesti u pitanje opstojnost čovječanstva
Opasnost od sebeljublja i želja da se čovjek poistovjeti s Bogom, i to ne u dobru i ljubavi, nego u moći, da se u svemu izjednači s Bogom, nije samo problem Adama i Eve, nego svakoga pojedinca, koji nije uspio potisnuti u sebi želju da podredi drugoga sebi, da bude »njegov bog«, apsolutni gospodar.

Nažalost prisutnost toga prikrivenoga zla nije ništa manja danas u modernom svijetu nego što je to bilo prije dvadesetak ili stotinjak godina. Na to nas upućuje eksplozija destrukcije u Iraku, Siriji, Jemenu i mnogim drugim područjima u svijetu. Upravo se tu može uočiti kako zlo čeka svoju priliku da bi potisnulo dobro. Obuzetost zlom tamo je toliko snažna da će potrajati desetljećima prije nego što se uspostave oni društveni odnosi koji će omogućiti jaču prisutnost dobra, one božanske harmonije o kojoj čovjek nažalost često počinje snažno sanjati tek kad se sila zla proširi. Štoviše opasnost od njegove destrukcije je uvećana jer tehnološka moć daje priliku zlu da pokaže jaču snagu razaranja. A ona danas može ići do te granice da pod upitnik stavi, zahvaljujući upravo onomu čime se čovječanstvo ponosi, tehnološkomu napretku, opstojnost ljudskoga roda. Problem zla pojačava činjenica da je čovjek tehnološki jako napredovao, a duhovno još uvijek ostao vrlo neotporan na zlo. Onaj tko vjeruje da je nemoguća eksplozija zla širih razmjera, jer postoje mehanizmi sprječavanja sukoba, očito ne poznaje dovoljno ljudsku povijest, ni opasni, fascinirajući utjecaj zla na čovjeka. Koliko god pojedinac želio harmoniju, on se još uvijek ne napreže dovoljno da bi izbjegao nesklad i razaranje. Što je još gore, ponekad i uživa u njemu.

Opasnost da se čovjek poistovjeti s Bogom

Biblija svojom slikovitom pričom o grijehu Adama i Eve upućuje upravo na nevjerojatno izazovnu snagu zla, koja je i danas prisutna. Naime njegova snaga leži često upravo u ljudskom nezadovoljstvu svojim poslanjem, u uvjerenju da zaslužuje više od onoga što je od Boga dobio na dar. Opasnost od sebeljublja i želja da se čovjek poistovjeti s Bogom, i to ne u dobru i ljubavi, nego u moći, da se u svemu izjednači s Bogom, nije samo problem Adama i Eve, nego svakoga pojedinca, koji nije uspio potisnuti u sebi želju da podredi drugoga sebi, da bude »njegov bog«, apsolutni gospodar. Upravo se u toj poruci krije snaga iskustva o kojem govori Biblija. Svi povijesni i vjerski ratovi, pa i oni danas, utemeljeni su u opasnoj sklonosti čovjeka, u potrebi ovladavanja drugim i onim što on posjeduje. Koliko se danas često i u solidarnosti krije prisutnost prikrivenoga zla pokazuje se najbolje u globalnoj ekonomiji i politici, iza koje, nažalost, stoje interesi većih i jačih. Zato »peccatum originale«, i kad ga ne uzimamo kao konkretnu povijesnu činjenicu, opterećuje istinski još uvijek čovječanstvo, i to zbog želje pojedinaca i pojedinih naroda da budu bogovi na globalnoj razini.

Čovjek zanemaruje da bude dobro stvorenje

Prvi grijeh ne mora biti ni konkretan povijesni čin. Pa ipak on je istina, i to ona koja govori o tome da se čovjek udaljio od prvotne ideje da bude dobro stvorenje. Ovdje se ne misli na Rousseauovu ideju o neiskvarenom prirodnom čovjeku kojega je pokvarilo društvo. Više se misli na to da je čovjek otkad zna za sebe, otkad je izlaskom iz raja u svijet prirode, kako kaže Kant, postao onim što se pod ljudskim stvorenjem danas podrazumijeva, podložan i destrukciji, i to onoj koja ga sprječava da u potpunosti prihvati život kao dar koji obvezuje. A uzroci toga su mnogostruki i često neobjašnjivi. Utoliko teorija o prvom grijehu pogađa i srž današnjega ljudskoga života jer je čovjek i uz tehnološki napredak daleko od onoga što bi trebao i mogao biti. Kroz filozofiju se provlači i misao da se čovjek izlaskom iz raja, zagrizanjem u voćku spoznaje, dao na put dozrijevanja i napretka. Pa ipak ne može se zanemariti ni teološka misao koja upozorava na to da čovjek ni danas ne smije sve i da mu sve nije dopušteno. Ta misao dobiva na važnosti upravo danas u svijetu velikih tehnoloških mogućnosti jer bi krivo upotrijebljena tehnologija mogla imati goleme posljedice na opstojnost svega stvorenoga.

NASTAVAK U SLJEDEĆEM BROJU

IZVORGlas Koncila br. 18/2017.
Prethodni članakSMIJU LI BITI KLECALA PRED KIPOVIMA SVETACA? Odnos prema svetima osnažuje klanjanje Bogu
Sljedeći članakKAKO SU PROBLEME RJEŠAVALI PRVI KRŠĆANI? Recept za rješenje napetosti je osluškivanje bližnjega