PAPA FRANJO SVEĆENICIMA O PANDEMIJI I PERSPEKTIVAMA NAKON NJE (2) Ne bojte se!

Snimio: M. Dujic
»Različite su napasti, tipične za ovo vrijeme, koje nas mogu zaslijepiti i navesti da gajimo izvjesne osjećaje i stajališta koji sprječavaju nadu da potiče naše kreativnosti, našu inteligenciju i našu sposobnost za odgovor. «

Nakon svojevrsnoga krešenda u kojem je opisao neke od izazova i posljedica korona-krize, počevši od onih koje se tiču više-manje svećenika pa sve do onih koje se tiču čitavoga svijeta, papa Franjo je u svojem pismu svećenicima Rimske biskupije nastavio: »Časovi nevolje izazov su za našu sposobnost razlučivanja kako bismo otkrili koje su to kušnje koje prijete učiniti nas uznicima ozračja nesigurnosti i zbunjenosti, da bismo potom zapali u lošu naviku koja će onemogućiti našim zajednicama promicati novi život koji nam uskrsnuli Gospodin želi podariti. Različite su napasti, tipične za ovo vrijeme, koje nas mogu zaslijepiti i navesti da gajimo izvjesne osjećaje i stajališta koji sprječavaju nadu da potiče naše kreativnosti, našu inteligenciju i našu sposobnost za odgovor. Od želje da se pošteno prihvati težina stanja, ali da ga se pritom nastoji riješiti zamjenskim ili palijativnim aktivnostima čekajući da se sve vrati u ‘normalu’ te ignorirajući duboke rane i broj osoba koje su u međuvremenu stradale, pa do toga da ostanemo uronjeni u izvjesnu paralizirajuću nostalgiju za nedavnom prošlošću, koja nam poručuje da ‘ništa ne će biti kao prije’ te nas čini nesposobnima pozvati druge da sanjaju i grade nove putove i nove životne stilove.«

»S njegovom prisutnošću izolacija je postala plodna«

U tom se trenutku Sveti Otac vratio na vazmeno evanđelje (Iv 20, 19-21): Isus dolazi među preplašene učenike, pozdravlja ih s »Mir vama«, pokazuje im ruke i bok, učenici se »obraduju vidjevši ga«, a on im opet daruje mir. »Gospodin«, nastavio je papa Franjo komentirajući te riječi, »nije izabrao niti tražio idealno stanje kako bi prodro u život svojih učenika. Svakako bismo radije da se sve to što se dogodilo nije zbilo, ali se jest zbilo; a mi kao učenici iz Emausa možemo i dalje žalosno mrmljati na putu. Pojavivši se kroz zatvorena vrata u dvorani posljednje večere, posred izolacije, straha i nesigurnosti u kojoj su živjeli, Gospodin je bio kadar preobraziti svaku logiku te dati novo značenje povijesti i događajima. Svako je vrijeme prikladno za navještaj mira, ni jedna okolnost nije bez njegove milosti. Njegova prisutnost posred izolacije i prisilnih odsutnosti naviješta učenicima od jučer kao i nama danas novi dan koji je kadar uzdrmati nepokretljivost i rezignaciju te pokrenuti sve darove u služenje zajednici. S njegovom prisutnošću izolacija je postala plodna te je dala život novoj apostolskoj zajednici.«

»Ne bojmo se složenih scenarija«

Uputivši, »s pouzdanjem i bez straha«, na riječ sv. Pavla: »Gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost« (Rim 5, 20) te na sliku Isusa – trsa i vjernika – loza (Iv 15, 5), Papa je napisao: »Ne bojmo se složenih scenarija u kojima se nalazimo jer u njima, među nama, prebiva Gospodin; Bog je oduvijek činio čudo kako bi donio dobrih plodova. Kršćanska se radost rađa upravo iz te sigurnosti. Posred protivština i onoga neshvatljivoga s kojim se svaki dan moramo suočavati, preplavljeni, pa i zatečeni tolikim riječima i sponama, krije se riječ Uskrsnuloga koja nam kaže: ‘Mir vama!’« Papa poziva svećenike da u ruke uzmu evanđelje i promatraju Isusa »posred svojega naroda, dok prihvaća i grli život i osobe takve kakve jesu«. Njegove geste govore o onome što je Marija opjevala u himnu »Veliča«, o Bogu koji »rasprši oholice umišljene; silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne«. »On je sam ponudio svoje ruke i svoj ranjeni bok kao put uskrsnuća. Ne skriva svoje rane niti se pravi da ih nema; štoviše, poziva Tomu da rukom opipa i uvjeri se da ranjeni bok može biti izvor Života u izobilju«, napisao je Papa.

»Dopustimo da nas Vazam, koji ne poznaje granice, kreativno odvede na mjesta gdje boj biju nada i život, gdje patnja i bol postaju pogodnim prostorom za korupciju i špekulaciju, gdje se čini da su agresivnost i nasilje jedini izlazni put.«

U svoje je pismo Sveti Otac uvrstio dio iz svoje apostolske pobudnice »Gaudete et exultate« o svetosti u svakodnevnom životu (br. 76), gdje govori o osobama »koje vide stvari kakve uistinu jesu« te su »kadre doprijeti do dubine života i biti istinski sretne«. Takve osobe imaju »Isusovu utjehu, a ne utjehu svijeta« te prestaju »bježati od bolnih stanja«; spremne su »približiti se drugomu i dodirnuti njegovu ranu«. »Znati plakati s drugima, to je svetost«, glasi zaključna rečenica pobudnice, koju je Sveti Otac ugradio u svoje pismo svećenicima.

Prijeteća prisutnost i oslobađajuća Prisutnost

U posljednji dio pisma Sveti je Otac uveo svećenike citirajući dio iz navedenoga izvještaja o poslanju: »’Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.’ To rekavši, dahne u njih i kaže im: ‘Primite Duha Svetoga.’« Uslijedila je jedna od središnjih poruka. »Kao prezbiterska zajednica pozvani smo naviještati i prorokovati budućnost, poput straže koja naviješta zoru novoga dana: ili će biti nešto novo, ili više, mnogo više ili gore nego obično. Uskrsnuće nije samo povijesni događaj iz prošlosti kojega se treba spominjati i slaviti ga. Ono je više od toga, mnogo više: navještaj spasenja novoga vremena koje odjekuje i već sada se probija. (…) Ono je Gospodinovo dolaženje te poziva na građenje. Vjera nam omogućuje realnu i kreativnu maštu koja je kadra napustiti logiku ponavljanja, zamjene i čuvanja; poziva nas započinjati uvijek novo vrijeme: vrijeme Gospodnje. Ako nas je nevidljiva, tiha, ekspanzivna i virusna prisutnost dovela u krizu i potresla nas, dopustimo da nas druga Prisutnost, koja je diskretna, koja nas poštuje i nije invazivna, ponovno pozove i nauči nas da se ne bojimo suočiti se sa stvarnošću. Ako je nevidljiva prisutnost bila kadra poremetiti i izokrenuti prioritete te naizgled stamene globalne agende koje silno guše i pustoše naše zajednice i sestru zemlju, ne bojmo se ako prisutnost Uskrsnuloga usmjerava naš hod, otvara obzore i daje nam hrabrost živjeti ovaj povijesni i jedinstven čas. Šačica prestrašenih ljudi bila je kadra započeti novu struju, živi navještaj o Bogu s nama. Ne bojte se. ‘Snaga svjedočanstva svetih jest življenje blaženstava, a pravilo ponašanja posljednji sud’«, napisao je Sveti Otac ponovno citirajući apostolsku pobudnicu »Gaudete et exultate«.

Imati pred očima vjerni Božji narod

Koristeći se nizom aluzija na evanđelje, Sveti je Otac nastavio: »Dopustimo da nas još jednom iznenadi Uskrsnuli. Neka nas on, sa svojega ranjenoga boka koji je znak koliko je stvarnost kruta i nepravedna, potakne da ne okrenemo leđa krutoj i teškoj stvarnosti naše braće. Neka nas on nauči da pratimo, njegujemo i povijamo rane našega naroda, ne sa strahom, nego s evanđeoskom hrabrošću i širokogrudnošću umnažanja kruhova; s odvažnošću, brigom i odgovornošću samaritanca; s radošću i slavljem pastira zbog ponovno pronađene ovce; s pomirbenim zagrljajem otca koji poznaje oproštenje; s pijetetom, tankoćutnošću i nježnošću Marije iz Betanije; s blagošću, strpljivošću i mudrošću Gospodinovih učenika misionara. Neka ranjene ruke Uskrsnuloga utješe naše žalosti, pridignu našu nadu i potaknu nas da tražimo Božje kraljevstvo onkraj naših uobičajenih utočišta.«

Svećenike je Papa pozvao da pred očima imaju Božji narod. »Dopustimo također«, napisao je, »da nas iznenadi i naš vjerni i skromni narod, toliko puta kušan i razdiran, ali i pohađan milosrđem Gospodnjim. Neka nas taj narod pouči oblikovati i ugađati naše srce krotkošću i suosjećanjem, poniznošću i velikodušnošću aktivnoga, solidarnoga, strpljivoga i hrabroga otpora, koji ne ostaje ravnodušnim, nego odbacuje i raskrinkava svaki skepticizam i fatalizam. Koliko toga valja naučiti od snage vjernoga Božjega naroda koji uvijek pronalazi načina pomoći i pratiti onoga tko je pao! Uskrsnuće je navještaj da se stvari mogu promijeniti. Dopustimo da nas Vazam, koji ne poznaje granice, kreativno odvede na mjesta gdje boj biju nada i život, gdje patnja i bol postaju pogodnim prostorom za korupciju i špekulaciju, gdje se čini da su agresivnost i nasilje jedini izlazni put.«

»Preuzeti odgovornost za budućnost i oblikovati je«

»Na nama je kao svećenicima, sinovima i udovima svećeničkoga naroda, preuzeti odgovornost za budućnost i oblikovati je kao braća«, poručio je Sveti Otac svećenicima Rimske biskupije, pozvavši ih da u »ranjene ruke Gospodnje stave, kao sveti prinos, svoju krhkost, krhkost svojega naroda i čitavoga čovječanstva«. »Gospodin je onaj koji nas oblikuje, koji se nama služi kao kruhom, uzima naš život u svoje ruke, blagoslivlja nas, lomi i dijeli te nas daje svojemu narodu«, rekao je Sveti Otac, pozivajući svećenike da se sami pomažu poznatim riječima sv. Pavla i da one »probude diskretnu nadu koju mnogi – potiho – čuvaju u svojem srcu«.

»Ako je nevidljiva prisutnost bila kadra poremetiti i izokrenuti prioritete te naizgled stamene globalne agende koje silno guše i pustoše naše zajednice i sestru zemlju, ne bojmo se ako prisutnost Uskrsnuloga usmjerava naš hod, otvara obzore i daje nam hrabrost živjeti ovaj povijesni i jedinstveni čas. Šačica prestrašenih ljudi bila je kadra započeti novu struju, živi navještaj o Bogu s nama. Ne bojte se.«

Riječ je o apostolovim riječima iz Druge poslanice Korinćanima (4, 8-10): »U svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući; progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne oboreni – uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje.«

»Sudjelujmo s Isusom«, nastavio je Papa, »u njegovoj muci, u našoj muci, kako bismo s njime doživjeli i snagu uskrsnuća, sigurnost Božje ljubavi koja je kadra pokrenuti srca i bubrege te izići na raskrižja ulica kako bi podijelila ‘radosnu vijest sa siromasima, proglasila sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustila potlačene, proglasila godinu milosti Gospodnje’, s radošću što svi mogu aktivno sudjelovati sa svojim dostojanstvom djece živoga Boga.«

Svoju je poruku svećenicima Papa završio onako kako ju je započeo, kratkim osvrtom na razloge svojega obraćanja. »Sve to što sam mislio i osjećao za vrijeme pandemije želim bratski podijeliti s vama, kako bi vam pomoglo na putu hvaljenja Gospodina i služenja braći. Nadam se da će svima pomoći kako bi ‘više ljubili i služili’«, poručio je Papa prije nego što je svećenicima udijelio svoj blagoslov, preporučio ih Presvetoj Djevici te im uputio neizostavni poziv da za nj mole.

ZAVRŠETAK

IZVORGlas Koncila br. 26/2020.
Prethodni članakEKOLOŠKI INCIDENT U MEĐIMURSKOJ ŽUPANIJI Pčele, insekticidi i 5G mreža
Sljedeći članakPORUKA ČETRNAESTE NEDJELJE KROZ GODINU Evanđelje utjehe