SVETOPISAMSKI VODIČ KROZ VAZMENO VRIJEME »USKRSNO TIJELO KRISTOVO« Crkva, sveto Tijelo – to smo mi

Tko ne želi pripravna srca primiti Gospodina koji dolazi i kaže: »Mir«, ostaje u svom nemiru koji razdire, vrijeđa iznutra i unaokolo. Uskrs 2020. godine poziv je na globalno kajanje za grijehe, pomirenje s Bogom i novi život s Kristom.

Ono što slijedi na uskrsnu večer odmah će pokazati da uskrsnuli Gospodin ne donosi predah i mirovanje, nego zadaću, poslanje. Isus nanovo povezuje učenike sa sobom, uvodi ih u nutrinu svoje svete, božanske povezanosti s nebeskim Otcem. Kao što je Otac njega, Praapostola, poslao, tako sada uskrsnuli Isus svoje učenike šalje (usp. Iv 20, 21). Ta je misija život Crkve i odmah nas podsjeća na glasoviti zov koji nam papa Franjo ustrajno upućuje: »Idite! Pomozite bližnjima u potrebi! Idite na rubove društva!«

Poziv na globalno kajanje za grijehe

Objasnit će Gospodin: kao uzor stoji ono što je sam upravo učinio donijevši mir u njihove savjesti. Otac ga je, dižući ga od mrtvih, poslao da dođe k svojima i kaže im: »Mir vama.« Sada će učenici dobiti zadaću da duše oslobađaju od grijeha. Komu otpuste grijehe, Bog ih otpušta (Iv 20, 23), upozorava u grčkom izvorniku dobro znani teološki pasiv istoga onoga glagola koji stoji u molitvi Oče naš (Mt 6, 12) i koji Raspeti izgovara kao molitvu za svoje mučitelje (Lk 23, 34). To je institucija Božjega suda: kojima zadrže grijehe, zadržani su im (Iv 20, 23). Tko ne želi pripravna srca primiti Gospodina koji dolazi i kaže: »Mir«, ostaje u svom nemiru koji razdire, vrijeđa iznutra i unaokolo. Uskrs 2020. godine poziv je na globalno kajanje za grijehe, pomirenje s Bogom i novi život s Kristom.

Ako u Hrvatskoj ima više od 80 posto krštenih duša, koje su Crkva – Tijelo Kristovo, krajnje je vrijeme da više ne govorimo o Crkvi kao o »njima« i »nečem« drugom jer to smo mi – sveto Tijelo kojemu je glava – Krist.

Pedeset dana uskrsne radosti, nakon četrdesetodnevne korizme, istinska je prigoda da ispitamo kako razumjeti Krista u 21. stoljeću i kako njegovati zdravu teologiju za svakoga. Dok se bez ikakva smisla po svem svijetu zbog vjere najviše progone kršćani, koliko je promašeno sama sebe isključivati iz Crkve nepriznavanjem povlačenja Pape u miru, prijezirom Pape i biskupa, a prisvajati si naziv »katolik«! Pandemija nas čini osobito osjetljivima na ljude koji svakodnevno umiru od gladi i od bolesti, od namjerno izazvanih ratova i industrije ubijanja nerođenih, pa nam je jasno koliko je pogrješno podržavati nesretne štićenike zlobnih investicija koji izazivaju incidente, svode se na ispraznu bitku riječima, nepoučeni o kršćanskoj vjeri, zarobljavaju sami sebe ružnim, nezabavnim filmskim maštarijama i vrijeđaju izvorni, starozavjetni Božji narod. Hoće li Kristovi vjerni i danas »uživati naklonost svega naroda« kako bijaše u Djelima apostolskim (Dj 2, 47)? Ako u Hrvatskoj ima više od 80 posto krštenih duša, koje su Crkva – Tijelo Kristovo, krajnje je vrijeme da više ne govorimo o Crkvi kao o »njima« i »nečem« drugom jer to smo mi – sveto Tijelo kojemu je glava – Krist.

Priznati duhovnu dimenziju europskih ljudi i naroda

Svećenik, Kristovom vlašću koju po Crkvi prima, lako će nas poučiti: kojemu ekranu, kojoj stranici poklanjamo pozornost, kamo upravljamo svoje oči i čime hranimo pamet od ranoga jutra. O tome odlučujemo mi po svojoj slobodnoj volji. Zato je pravi čas da priznamo punu vrijednost koju imaju naši katolički mediji.

Po svem svijetu omiljena Nedjelja Božjega milosrđa ove nam je godine došla samo nekoliko dana nakon rođendana Pape u miru, Benedikta XVI. Odmah nam je u svijest dozvala njegova prethodnika sv. Ivana Pavla II., našega hrvatskoga zaštitnika i zaštitnika Kristove Europe. Znamo koliko je sveti papa, koji je ustanovio Nedjelju milosrđa, učinio za Hrvatsku pa sada, kad smo o Uskrsu 2020. godine na svojevrsnu vrhuncu našega reda na čelu Vijeća Europske unije, radosno i ozbiljno, u okvirima pandemije, lako priznajemo presudnu duhovnu dimenziju u životu europskoga čovjeka i europskih naroda. Naš isusovački Fakultet filozofije i religijskih znanosti na zagrebačkom Sveučilištu dobro zna: želi li Europa život, siguran put nudi Kristov program koji je sv. Ivan Pavao II. sažeo u usrdan, ustrajan poziv na civilizaciju ljubavi i novu evangelizaciju. Bez toga osuđujemo sami sebe.

Gospodin dolazi upravo iza zatvorenih vrata

Zamorni medicinski kućni pritvor, nošen krilaticom »ostanite doma« učinio nas je vrlo pozornima na dvostruki biblijski opis kako su učenici »u strahu zaključali vrata« (Iv 20, 19); ostaju »unutra«, iza »zatvorenih vrata« (20, 26). Evanđelje utješno svjedoči da ih baš ondje, u takvu stanju, Gospodin pohađa. On preuzima inicijativu, jednako kao što on – ne ljudsko umijeće – prema izvještaju u Djelima apostolskim »iz dana u dan zajednici pridružuje spasenike« (Dj 2, 47). Izolacija nam je pomogla još bolje razumjeti početke i izvor crkvenoga života za koje glasoviti podatak svjedoči kako su »u kućama lomili kruh« (Dj 2, 46), »združeni«, bili su zajedno, složni (»na istome«, doslovno kaže grč. izvornik, 2, 44). Jedno su Tijelo Kristovo. Osobito se divimo njihovoj postojanosti (2, 42. 46): svaki dan, ustrajno, oni njeguju sveto znanje – apostolski nauk, njeguju život zajednice i molitvu, hvale Boga.

Početak ove euharistijske discipline očit je u evanđeoskom svjedočanstvu da su na okupu ne samo na uskrsnu »večer toga istoga dana« (Iv 20, 19), nego i »nakon osam dana« (26) kad je Toma s njima. Istina, učenici su u prvoj Crkvi također išli u Hram, no sve ostalo, međutim – i nauk, i zajedništvo, i molitvu, ta bitna svojstva bez kojih nam službeno bogoslužje malo vrijedi – dužni smo živo i jedro poput prve Crkve ostvarivati. Ništa nas u tome nije priječilo ni dok u našim crkvama nije bilo javnih bogoslužja. Vrijedno je, dapače, zamijetiti da Gospodin Isus među svoje ne dolazi u Hramu, nego upravo ondje iza zatvorenih vrata. Lomljenje kruha, Tijelo Kristovo, posvećuje dom u kojem živi obitelj, u kojem se razvijaju početci euharistije.

Od nevjere do uzora predane adoracije

Svesvjetska uzbuna koju je podigao novi koronavirus i bolest koja već svojim imenom podsjeća da je iz prošle, a ne iz ove 2020. godine, izvrstan je poziv da pregledamo koliko smo do sada bili zanemarili, ispričavali se i iz naše savjesti potisnuli najstrožu obvezu – Božju zapovijed – koja nas pod težak grijeh veže da nedjeljom i na svaki zapovjedni blagdan idemo u crkvu i sudjelujemo na misi. Dobro je što smo bili pogođeni nedostatkom, što smo trpjeli. Ali budne čežnje, kakva je vukla Tomu da pristupi živomu Kristu, sada na nov način spoznajemo smisao i utemeljenje te zapovijedi.

Djelatnu nazočnost uskrsnoga Tijela Kristova izvrsno će »za osam dana« (Iv 20, 26) pokazati dobro znani primjer apostola Tome. Od njegova odrješita: »Ne, sigurno neću vjerovati« (20, 25) ono ga dovodi do uzora predane adoracije, do bogoštovnoga priznanja kojim se Crkva i u trećem tisućljeću klanja Isusu, izričući jedinu pravu vjeroispovijest: »Gospodin moj i Bog moj!« (20, 28). S Tomom, koji je prvi i jedini od učenika već tamo, prije negoli pođoše do prijatelja Lazara, rekao: »Hajdemo i mi da umremo s njime!« (Iv 11,16), kolege apostoli doživjet će prvi pastoralni neuspjeh, kerigma im nije pogodila cilj. Očito im nije povjerovao, kao što ni oni nisu vjerovali uskrsnim ženama.

Tomin zahtjev blizak suvremenomu svijetu

Toma je jedan od apostola kojima su zvanje i identitet provreli iz Isusove molitve – cijelu noć joj je posvetio (Lk 6, 12) – i iz Gospodinova odabira kad je »pozvao koje je sam htio« (Mk 3, 13), da »budu s njime« (3, 13), da ih, kada dođe čas, »nazove prijateljima« (Iv 15, 15). Toma, koji je Blizanac, poput Ezava i Jakova, zacijelo je obilježen osebujnom, trajno živom povezanošću s bratom ili sestrom koja ga čini posebice otvorenim. Za razliku od Petra i Andrije, te Ivana i Jakova, koji su pozvani kao braća, Toma je među apostolskom dvanaestoricom sam, ali njegova raskriljena, iskrena duša blizanca vidi se ne samo kad kreću u Betaniju k Lazaru, nego i u nedužnoj logici kojom za dubokih teoloških razgovora kod blagovanja Pashe pita i dobiva čuven Učiteljev odgovor: »Ja sam Put i Istina i Život« (Iv 14, 6).

Gospodin ne grdi i ne odbacuje Tomino egzistencijalno traženje, iskreno iznesenu dubinsku potrebu duše, živu ljudsku čežnju. Toma traži autentično iskustvo – što u suvremenom svijetu odmah razumijemo.

U tijelu prisutan kod idućega uskrsnoga susreta sa zajednicom apostola, Gospodin će pred Tomom pokazati milosrdno srce Dobroga Pastira. Nakon jednakoga mironosnoga pozdrava ostale učenike takoreći ostavlja po strani i posvećuje se »izgubljenoj ovci«. Obraćajući se Tomi, pokazuje ponajprije da je vrhunski pedagog koji dobro poznaje svojega učenika. Prepoznaje do u tančine i prihvaća želju koju je Toma priopćio ne njemu, nego ostalim apostolima kad su mu nakon susreta s Isusom svjedočili. Gospodin ne grdi i ne odbacuje Tomino egzistencijalno traženje, iskreno iznesenu dubinsku potrebu duše, živu ljudsku čežnju. Toma traži autentično iskustvo – što u suvremenom svijetu odmah razumijemo. I sjećamo se starozavjetnoga Mojsija koji upozorava na ključnu zasadu biblijske vjere: »Vi ste sami vidjeli« što je Gospodin učinio (Izl 19, 4; Pnz 11, 2).

Isus Krist prihvaća Tomine uvjete

Pred Tomom Učitelj, nazočan u svojem uskrsnom Tijelu, izriče i drugu glasovitu rečenicu koja će ući u opću kulturu te postavlja trajno načelo, novo blaženstvo: »Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju« (Iv 20, 29). Ali pred svojim učenikom milosrdno odstupa od uzvišenoga, pravomoćnoga principa. Prilagođeno mu pristupa, kao uostalom i svim drugim apostolima koji sami potvrđuju: »Vidjeli smo« (Iv 20, 25). Isus Krist u svemu prihvaća Tomine uvjete, odobrava u svim stavkama njegov zahtjev. Izrijekom nabraja, ponavlja: i Tomin prst i Tominu ruku, i gledanje i dodir, i svoje ruke i svoj bok (Iv 19, 25. 27). Štoviše, ne samo da poštuje Tominu želju, nego je preuzima i pretvara u svoju zapovijed. Svojemu učeniku naređuje: »Prinesi prst! Pogledaj! Stavi ruku!« (Iv 19, 27).

ZAVRŠETAK