JEDINSTVENI DATUM USKRSA ZA SVE KRŠĆANE Za sada neostvareni ekumenski san

Pravoslavna liturgija Svetoga ognja na Veliku subotu u bazilici svetoga Groba u Jeruzalemu
Jedini put prema zajedničkomu slavljenju Uskrsa – a skloni su ga prihvatiti uglavnom protestantski teolozi – bio bi za sada povratak julijanskomu kalendaru. Sve bi drugo, kako pokazuje dosadašnje iskustvo, teško našlo konsenzus u šarenom pravoslavnom svijetu… No da će se sve Crkve jednostavno prikloniti pravoslavnomu načinu određivanja Uskrsa – i to je, čini se, također malo vjerojatno.

»’Reci mi, kad će tvoj Krist uskrsnuti?’ – ‘Sljedeći tjedan.’ – ‘Moj je već uskrsnuo prošli tjedan.’« Tim je vicom, ispričanim za vrijeme konferencije za novinare na povratku iz Svete Zemlje krajem svibnja 2014. godine papa Franjo na sebi svojstven način upozorio na problem koji nekomu tko s distance promatra kršćanstvo mora biti čudan: kršćani slave isto uskrsnuće istoga Krista kojega nazivaju svojim Gospodinom i Bogom, ali to čine na različite nedjelje. Tek se poneke godine dogodi da Uskrs za sve kršćane padne na istu nedjelju. Prošli je to put bilo 2017. godine, a sljedeći će put biti tek 2025. godine. »Da, datum Uskrsa znak je jedinstva«, ozbiljno je Sveti Otac zaključio svoju šalu u navedenoj prigodi.

Prva Crkva, dvije tradicije

Datum Uskrsa vodi do početaka kršćanske vjere. »Prva je Crkva«, protumačio je u jednom intervjuu Filippo Forlani, profesor na Papinskom sveučilištu Presvetoga Križa (Santa Croce) u Rimu, »počela slaviti Uskrs od prvoga stoljeća, ali nije postojao čvrst datum za sve zajednice«. »Crkve u Rimu i Alaksandriji slavile su ga u nedjelju nakon proljetnoga uštapa (punoga mjeseca), a Crkve u Maloj Aziji slavile su ga 14. dana proljetnoga uštapa (14. nisana prema židovskom kalendaru). Rimsko-aleksandrijska tradicija nadahnjivala se na izvještaju o Pashi koji donose evanđelja po Mateju, Marku i Luki, u kojima je Isus svojom ‘euharistijskom’ večerom zamijenio židovsku pashalnu večeru, tako da je prava Pasha (Vazam, Uskrs) postala nedjelja, dan Isusova uskrsnuća, dan njegova ‘prijelaza’ (značenje riječi ‘pasha’) iz smrti u život. Azijska ili kvatrodecimska (rimski 14) tradicija nadahnjivala se na Evanđelju po Ivanu, prema kojem je Isus na križu umro, kao istinski vazmeni jaganjac, u trenutku kad su se klali jaganjci za proslavu zakonske židovske Pashe, koja je uvijek padala 14. nisana.« U azijskoj je tradiciji, dakle, Uskrs mogao pasti na bilo koji dan u tjednu.

Presudna odluka Nicejskoga koncila

Tako se Uskrs na dva različita dana slavio sve do Nicejskoga koncila 325. godine. Prije toga dogodila se epohalna promjena. Godine 313. car Konstantin dao je kršćanstvu slobodu. U uvjerenju da je upravo kršćanstvo kadro postati kohezivnom snagom Rimskoga Carstva, godine 321. odredio je da nedjelja bude neradni dan za fizičke radnike i za sudove, premda je dotični zakon i dalje rabio terminologiju koja se mogla tumačiti i poganski i kršćanski, odredivši da se nedjelja ima posvetiti »štovanju Sunca«. No razjedinjeno kršćanstvo, koje se u to doba suočavalo poglavito s arijevskom herezom, nije moglo služiti svrsi koju mu je car namijenio pa je Konstantin, prema savjetu svojega osobnoga savjetnika biskupa Osija iz Kordobe, sazvao koncil u Niceji. Na tom je koncilu, među ostalim, odlučeno da se Uskrs ima slaviti na isti dan u svim mjesnim Crkvama te da se mora odmaknuti od židovske Pashe, tj. da se mora slaviti nakon nje. U sljedećim desetljećima u čitavom je kršćanstvu pobijedila spomenuta aleksandrijsko-rimska praksa: Uskrs se slavi u nedjelju nakon prvoga proljetnoga uštapa, tj. u nedjelju nakon prvoga punoga mjeseca nakon proljetnoga ekvinocija. Takva je praksa nesmetano živjela u čitavom kršćanstvu, grubo rečeno, gotovo 12 stoljeća, bez obzira na podjele i raskole koji su se u međuvremenu dogodili.

Gregorijanska reforma kalendara

No problem koji je od početka pratio utvrđivanje dana proslave Uskrsa – razlika između lunarne godine i solarne godine – došao je na naplatu u 16. stoljeću i doveo do različitih datuma proslava. »Godine 1582.«, tumači spomenuti prof. Forlani, »shvatilo se da postoji problem: od Nicejskoga koncila 325. godine do 1582. godine shvatilo se na temelju astronomskih promatranja da stvarni ekvinocij više nije padao na 21. ožujka, nego na 11. ožujka. Tako se Uskrs često slavio na pogrješan dan, a s njime i korizma i Duhovi. Služeći se studijama Nikole Kopernika, Rimska je zvjezdarnica pristupila reformi kalendara koju je 1582. godine proglasio papa Grgur XIII. (po kojem se novi kalendar naziva gregorijanski), s kojom se ‘zakonski’ kalendar uskladio s astronomskim. Odmah su je prihvatile glavne zapadne zemlje.« No ne i istočne Crkve odijeljene od Svete Stolice.

Ponovno se umiješalo »carstvo«

U međuvremenu se razlika u kalendaru protegnula na 13 dana, a astronomsko, dijelom i teološko pitanje postalo je identitetskim pitanjem, pitanjem »principa« (»Zašto bismo se baš mi odrekli svoje baštine?«), što otežava povratak slavljenja Uskrsa na isti dan. Stoljećima se, uz iznimku nekih teologa i biskupa, također katoličkih, očito nitko nije posebno zamarao činjenicom da postoje »dva Uskrsa«. A onda je taj problem, kao da se povijest ponavlja, ponovno u središte interesa gurnulo »carstvo«, tj. politika, a ne Crkva. S otkrićem novih zemalja i procesom kolonizacije, zapadna je kultura sa svojim širenjem učinila gregorijanski kalendar već početkom 20. stoljeća do te mjere globalno relevantnim, štoviše nezaobilaznim, da je problem proslave Uskrsa na različite datume počeo biti društveno-politička poteškoća.

Lijepo je to u svom prikazu pokazala Dagmar Heller, profesorica ekumenske teologije na Ekumenskom institutu u Bosseyu u Švicarskoj. »Taj je problem kao takav bio percipiran nadasve u 20. stoljeću. Pitanje je posebno pogodilo pravoslavnu Crkvu, kad je 1923. godine grčki parlament uveo gregorijanski kalendar, začevši time sukob između Crkve i države. No svepravoslavni je kongres u svibnju 1923. godine odlučio revidirati julijanski kalendar kako bi mu priskrbio veću astronomsku točnost. Iz tog su, međutim, proizašli lomovi u grčkoj Crkvi, u rumunjskoj Crkvi i drugdje. Danas je u pravoslavnom svijetu opće stanje takvo da se za datum Uskrsa sve Crkve koriste julijanskim kalendarom (uz iznimku Finske pravoslavne Crkve koja slijedi gregorijanski), a za druge blagdane neke Crkve – posebno grčkoga i rumunjskoga jezika – koriste se gregorijanskim kalendarom«, tumači Heller.

Za katolike presudan Drugi vatikanski
Razvoj prometa, a time i trgovine, učinio je slavljenje istoga blagdana u dvije različite nedjelje nepoželjnim i za međunarodnu zajednicu. »Stoga je 1923. godine«, piše nadalje Heller, »Liga naroda iznijela prijedlog da se Uskrs, uz prethodni sporazum s Crkvama, slavi u nedjelju nakon druge subote u travnju. Tako je ta stvar postala predmet rasprave za ekumenski pokret koji se upravo bio začinjao, budući da je uključeno Opće kršćansko vijeće za život i rad. Rezultat je savjetovanja bio da se najveći dio protestantskih Crkava složio s fiksnom nedjeljom za datum Uskrsa, i Ekumenski patrijarhat (carigradski) pokazao se otvorenim za taj prijedlog (pod uvjetom da se slože sve Crkve), ali je Rim dao negativan odgovor. Čitava inicijativa tijela koje je u međuvremenu postalo Organizacijom ujedinjenih naroda definitivno je propala 1955. godine kad je vlada SAD-a odbila uvesti novi kalendar.«
Kad je riječ o Katoličkoj Crkvi, presudan je trenutak bio Drugi vatikanski koncil. Veliki ekumenski obrat Koncila preslikao se, naravno, i na pitanje zajedničkoga datuma Uskrsa za sve kršćane. U tom je pogledu mjerodavan odlomak dekreta o istočnim (katoličkim) Crkvama »Orientalium ecclesiarum« (br. 20): »Dok se među svim kršćanima ne postigne željeni dogovor o jedinstvenu danu u koji će svi svetkovati Pashu, a da bi se u međuvremenu promicalo jedinstvo među kršćanima istoga kraja ili naroda, povjerava se briga patrijarsima i vrhovnim mjesnim crkvenim vlastima da se, u potpunoj suglasnosti i saslušavši mišljenje onih kojih se to tiče, slože o slavljenju Uskrsa na istu nedjelju.« Na temelju te su odredbe neke katoličke zajednice koje žive u zemljama s izrazitom pravoslavnom većinom uvele slavljenje Uskrsa prema julijanskom kalendaru (primjerice Egipat i Etiopija).
Prijedlozi za treće rješenje

Mjerodavan je u tom pogledu i prvi dio »Izjave svetoga ekumenskoga sabora Vatikanskoga drugoga o reformi kalendara«, koja je objavljena kao dodatak konstituciji o liturgiji »Sacrosanctum concilium«. Spomenuti dio glasi: »Sveti ekumenski sabor Vatikanski drugi smatra da nisu od male važnosti želje mnogih, da bi se za blagdan Uskrsa ustanovila određena nedjelja i kalendar ustalio. Zato je brižljivo razmotrio sve što bi moglo uslijediti iz uvođenja novoga kalendara, i izjavljuje sljedeće: 1.) Sveti se sabor ne protivi da se za blagdan Uskrsa ustanovi određena nedjelja u gregorijanskom kalendaru, uz pristanak svih na koje spada, a osobito braće koja su rastavljena od zajednice s Apostolskom Stolicom.«

Dodatak koncilskoj konstituciji o liturgiji »Sacrosanctum concilium« glasi: »Sveti ekumenski sabor Vatikanski drugi smatra da nisu od male važnosti želje mnogih, kako bi se za blagdan Uskrsa ustanovila određena nedjelja i kalendar ustalio. (…) Sveti se sabor ne protivi da se za blagdan Uskrsa ustanovi određena nedjelja u gregorijanskom kalendaru, uz pristanak svih na koje spada.«

Drugi dio izjave odnosi se na pokušaje da se, u ime zajedničkoga cilja, odbace i julijanski i gregorijanski kalendar te se pronađe treće rješenje kako se ni jedna od dosadašnjih opcija ne bi smatrala ni pobjednikom ni poraženim. Katoličkoj je Crkvi važno, stoji u izjavi, da se očuva struktura sedmice s nedjeljom. Takav je novi prijedlog računanja, primjerice, 1997. godine iznio sirskopravoslavni patrijarh Gregorios Yohanna Ibrahim. Novo bi se određivanje uskrsne nedjelje odredilo na temelju novih astronomskih mjerenja, a njihovo bi polazište bio meridijan koji prolazi kroz Jeruzalem. Prijedlog su načelno prihvatile sve zapadne Crkve, a pravoslavne su izrazile bojazan da bi i to rješenje dovelo do raskola u njihovim zajednicama.

Od nekoliko inicijativa da se pronađe zajedničko rješenje koje su poduzete od Koncila naovamo jedna od najozbiljnijih jest prijedlog koji je po želji pape Pavla VI. iznesen u povodu Uskrsa 1977. godine koji je kod istočnih i kod zapadnih Crkava padao na istu nedjelju. Taj je prijedlog, međutim, prošao slično kao i onaj patrijarha Gregoriosa dvadeset godina kasnije.

Povratak na julijanski kalendar?

Na temelju svih dosadašnjih pokušaja moglo bi se zaključiti da bi određivanje stalne uskrsne nedjelje (druge ili treće nedjelje u travnju) bilo vrlo praktično rješenje, ali bi prekinulo tisućljetnu tradiciju kršćanstva kao takvog. Izgubila bi se time i vrlo snažna teološka simbolika: svojim je uskrsnućem Krist radikalno promijenio sudbinu svega kozmosa. Osim toga, pravoslavne ga Crkve i dalje ne bi mogle prihvatiti. A ni mnogim katolicima zacijelo ne bi bilo drago. Jedini put prema zajedničkom slavljenju Uskrsa – a skloni su ga prihvatiti uglavnom protestantski teolozi – bio bi za sada povratak julijanskomu kalendaru. Sve bi drugo, kako pokazuje dosadašnje iskustvo, teško našlo konsenzus u šarenom pravoslavnom svijetu, među ostalim i zato što čak ni treća nedjelja u travnju ne bi apsolutno zajamčila poštovanje jednoga načela iz Niceje, naime da Uskrs uvijek mora pasti nakon židovske Pashe. No da će se sve Crkve jednostavno prikloniti pravoslavnomu načinu određivanja Uskrsa – i to je, čini se, također malo vjerojatno. Stoga će, kako se čini, vic pape Franje još dugo imati svoju pozadinu u stvarnost. »Da, datum Uskrsa znak je jedinstva.« Ili indikator njegova stanja.

Pouka gregorijanske reforme

Ipak, povijesno iskustvo pruža svojevrsnu utjehu. Ono govori s jedne strane o tome da su ljudske skupine sklone čuvati »svoje« pa makar to »njihovo« bilo i lošije od tuđega; no s vremenom, s mnogo vremena, ipak će prihvatiti ono što je bolje i postupno ga integrirati, ne slijepo prihvatiti, nego integrirati, u »svoje«. Kad je papa Grgur XIII. uveo reformu kalendara, zapadno je kršćanstvo već bilo podijeljeno, a većinski protestantskim zemljama trebalo je više od stoljeća da prihvate novi »papistički« kalendar. Dogodilo se to tek 1700. godine, uz istodobne korekcije izvorne reforme. Švicarski kanton Graubündner prihvatio je novi kalendar tek 1798. godine… Povijest igra na duge staze. Nade, dakle, ipak ima.

IZVORGlas Koncila br. 15-16/2020.
Prethodni članakOČENAŠ IZBLIZA Otpusti nam duge naše
Sljedeći članakLITURGIČAR DR. ZVONKO PAŽIN O SVJETLU KAO ZNAKU USKRSNUĆA Krist nas osvjetljuje i prosvjetljuje da budemo »svjetlost svijeta«