TEOLOŠKA MEDITACIJA U VRIJEME PANDEMIJE KORONAVIRUSA »Obratite se i vjerujte evanđelju«

Izgubljeni sin
Ova nevolja u kojoj se čitav svijet nalazi nije Božja kazna, nego hitni poziv da se obratimo svomu Bogu. A istinsko obraćenje uključuje u sebi dva koraka. Prvi je doći k sebi, a drugi vratiti se svomu Bogu.

»Obratite se i vjerujte evanđelju.« To su, prema Markovu evanđelju, bile prve Isusove riječi. U prvom poglavlju svoga evanđelja u 14. retku sv. Marko kaže: »Pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: ‘Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte evanđelju« (Mk 1, 14-15).

Izvanredna prilika i poziv na obraćenje

Ovdje treba uočiti dvije stvari. Prvo – Isus počinje svoje djelovanje radosnom viješću. A koja je to radosna vijest? Pa to je navještaj dolaska kraljevstva Božjega na koje se treba pripremiti obraćenjem: »Obratite se i vjerujte evanđelju!« Ispunilo se vrijeme i blizu je kraljevstvo Božje. Mi znamo da je to kraljevstvo Božje nastupilo u osobi Isusa Krista, Sina Božjega. Da bi ga ljudi mogli prepoznati i prihvatiti kao svoga Spasitelja, trebaju se obratiti. Isus je Božja novost koju do tada svijet nije vidio.

Duh ovoga svijeta promiče životnu filozofiju uživanja pod svaku cijenu, uklanjajući Boga i njegove zapovijedi, a stavljajući na prvo mjesto sebe i svoje grješne požude. Nije sretan onaj tko puno ima, nego onaj tko malo treba. A malo treba onaj koji Boga ima u svom srcu, koji istinski vjeruje, uzda se u Boga i ljubi Boga i bližnjega svoga.

Važno je da ljudi shvate ovaj Isusov poziv na obraćenje kao radosnu vijest. Obraćenje je preduvjet za istinsku radost. Obraćenje je put na kojem se susreće ono što je jedino potrebno čovjekovoj duši. Tek je obraćeno srce slobodno i spremno za nesebičnu ljubav, radost i Božji mir, što su plodovi Duha Svetoga u duši vjernika.

Nevolja u kojoj se nalazi čitav svijet za nas je izvanredna prilika i poziv na obraćenje. A obratiti se znači: doći k sebi i vratiti se svomu Bogu. U izvanrednom obraćanju čitavomu svijetu 27. ožujka papa Franjo u svojoj poruci je rekao: »U ovoj korizmi odjekuje Božji hitni poziv: ‘Obratite se’ i: ‘Vratite se k meni svim srcem svojim’, kako nam poručuje sam Bog preko proroka Joela (Joel 2, 12).« Papa je imao pravo kad je rekao da je to hitni poziv. A kad je nešto hitno, sve drugo dolazi u drugi plan. Kad kola hitne pomoći krenu sa sirenama, sva se druga vozila miču u stranu kako bi se spasio nečiji život. Sada je u pitanju spas čovječanstva. Pošast koronavirusa već je odnijela previše ljudskih života, zatvorila gotovo sve crkve, veoma ograničila dijeljenje svetih sakramenata. Nalazimo se pred velikim izazovom za dušu i tijelo. U takvoj neprilici trebamo hitno poduzeti sve što možemo na naravnoj i nadnaravnoj razini. Moramo upotrijebiti zdrav razum i slušati mudre savjete medicinske struke da koliko je nama moguće očuvamo svoje i tuđe zdravlje. Ali ne smijemo zaboraviti na svoju dušu, na svoje srce, svoju vjeru i na život vječni za koji smo stvoreni. Zato ćemo uz nužnu brigu za tjelesno zdravlje ozbiljno shvatiti hitni poziv pape Franje na obraćenje srca.

Ne Božja kazna nego poziv na obraćenje, prije svega nas vjernika
Obraćenje srca Bogu događa se prije svega uz milost Božju. Ova nevolja u kojoj se čitav svijet nalazi nije Božja kazna, nego hitni poziv da se obratimo svomu Bogu. A istinsko obraćenje uključuje u sebi dva koraka. Prvi je doći k sebi, a drugi vratiti se svomu Bogu. Prekrasan primjer za takvo shvaćanje obraćenja pokazao nam je Isus u poznatoj prispodobi o izgubljenom sinu. Otišavši od otca i potrošivši sve otčevo imanje, živeći grješno i rastrošno, počeo je oskudijevati u nužnome, gotovo umirati od gladi. I tada, u velikoj nevolji, dolazi k sebi i počne shvaćati i doživljavati posljedice svoga krivoga izbora i grješnoga života, daleko od Otčeva doma. Isus za toga izgubljenoga sina kaže: »Tada dođe k sebi i reče: ‘Koliko najamnika u mog oca obiluje kruhom, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći ću ocu svome pa mu reći: ‘Oče, sagriješih Bogu i tebi’« (Lk 15, 17-18). Na primjeru izgubljenog sina ostvarila se ona narodna mudrost koja kaže: »Nevolja gola, najbolja škola.« Mladić je došao k sebi tek kad je upao u veliku nevolju.
Nije li i čitavomu našemu svijetu upravo to trebalo: da ga zahvati velika nevolja, da bi čitav svijet uvidio svoje pravo stanje. Svijet je zaboravio Boga. Život i sve što imamo, poput izgubljenoga sina, dobili smo od svoga nebeskoga Otca, od kojega smo se srcem udaljili. U modernom svijetu Bog je uglavnom protjeran iz javnoga života. Među one koji su se udaljili od Boga trebamo i moramo na prvom mjestu staviti same sebe. »Kome je mnogo dano, od njega će se mnogo tražiti« (Lk 12, 48). To su Isusove riječi. Bog s pravom očekuje od svojih vjernika, a napose od biskupa, svećenika i Bogu posvećenih osoba da žive kao njegova djeca, da se pokoravaju njegovim zapovijedima, da idu Isusovim putom, a to je uski i trnoviti put, to je put umiranja sebi, to je put istinskoga služenja Bogu i bližnjemu, i to nesebičnom ljubavlju i predanjem. A mnogi od nas vjernika krenuli su drugim putom. Previše nas je zarobio duh ovoga svijeta i potrošačkoga mentaliteta. Svjedoci smo činjenice da su nedjeljom daleko posjećeniji trgovački centri nego naše crkve gdje nas sam Isus čeka. U javnom medijskom prostoru nema puno mjesta za Boga i neprolazne vrijednosti. Uklanjaju se ili su već davno maknute svetinje iz javnih ustanova našega društva. To je prije svega križ, kojim bismo se trebali ponositi.
Snažan Božji poziv da mu se svim srcem vratimo

U najnovijoj poruci svijetu papa Franjo kaže da je križ naše sidro, da smo po Kristovu križu spašeni i u njemu otkupljeni, izliječeni i zagrljeni tako da nas ništa ne bi moglo odijeliti od Isusove otkupiteljske ljubavi. Što se Boga tiče, on je uvijek uz nas, ali mi smo se odijelili od njega. I zato ovu nevolju globalnih razmjera trebamo doživjeti kao snažan Božji poziv da mu se svim srcem vratimo. To je taj drugi korak u procesu obraćenja. Prvi je bio doći k sebi, a drugi je vratiti se svomu Bogu. Njemu se vraćamo tako da se istinski, skrušeno i od srca pokajemo za svoje grijehe, priznamo istinu o sebi: da nismo svemoćni bogovi koji mogu odlučivati što je dobro, a što je zlo, što se smije, a što se ne smije, nego smo stvorenja Božja, grješna, ali u isto vrijeme ljubljena djeca Božja koja su spašena i otkupljena predragocjenom krvlju Isusa Krista, nevinoga Jaganjca koji je prolio svoju krv za spasenje svega svijeta. Vratiti se Bogu, dakle, znači staviti Boga na prvo mjesto u svom životu, povjerovati u njegovu ljubav u Kristu Isusu i potpuno se otvoriti Duhu Svetomu da nas on, a ne duh ovoga svijeta, vodi kroz život. A Duh Sveti nam doziva u pamet sve što nas je Isus naučio u evanđelju i daje nam snage da tako živimo. Nadalje, Duh Sveti razlijeva ljubav Božju u naša srca. To nam je najpotrebnije. Božja ljubav, pokazana i dokazana u Isusu Kristu i razlivena u naša srca po Duhu Svetom, jest naš najbolji i najsnažniji lijek, jest naša snaga, naša zaštita i obrana od virusa koji hara kuglom zemaljskom u ovo naše vrijeme. Kako je lijepo znati da ima sila koja je moćnija od svakoga zla, od demonskih sila i od prirodnih nepogoda.

Međutim, da bismo mogli primiti snagu i zaštitu Duha Svetoga i osjetiti svemoćnu Božju ljubav u sebi, trebamo se obratiti. S pravom možemo reći ovu istinu: tko sebe voli, taj se obraća, taj se vraća Bogu. Tko želi biti vječno sretan, taj odbacuje privremeni grješni užitak, taj odbacuje ponudu Sotone da mu se klanjamo kako bismo imali blaga ovoga svijeta. Tko sebe istinski voli, taj je spreman umrijeti sebi, a to znači svojim požudama, kako bi mogao živjeti u Bogu i već na ovom svijetu imati mir i radost. To su naime darovi Duha Svetoga, a on se daje onima koji imaju čisto srce i jaku vjeru. To se, uz milost Božju, postiže u procesu autentičnoga obraćenja.

Borba na tri bojišta

Treba jasno reći da to nije lagan put. Na putu istinskoga obraćenja treba voditi borbu na tri bojišta.

Prvo bojište su demonske sile zla. One postoje i jako su lukave i moćne. Sv. Petar u svojoj poslanici kaže da đavao kao ričući lav obilazi svijetom tražeći koga da proguta. Sotona želi udaljiti čovjeka od Boga i ugrabiti čovjekovu dušu da bi je mogao vječno mučiti u paklu. Da se to ne dogodi, Isus je došao na zemlju, uzeo na se naše grijehe, pomirio nas s Bogom po svom križu, skršio moć Sotone i zlih demona i vratio slobodu djece Božje svima koji mu povjeruju i krenu njegovim putom. Prema tome, Sotone se ne treba bojati, to je pobijeđena sila.

Važno je da ljudi shvate ovaj Isusov poziv na obraćenje kao radosnu vijest. Obraćenje je preduvjet za istinsku radost. Obraćenje je put na kojem se susreće ono što je jedino potrebno čovjekovoj duši. Tek je obraćeno srce slobodno i spremno za nesebičnu ljubav, radost i Božji mir, što su plodovi Duha Svetoga u duši vjernika.

Trebamo mu se oduprijeti čvrsti u vjeri, i pobjeći će od nas. Sv. Ivan u svojoj poslanici piše: »Dječice, vi ste pobijedili Zloga jer je veći onaj koji je u vama nego onaj koji je u svijetu.« U svijetu vlada đavao zaluđujući ljude na razne načine. Ali ako vjerujemo u snagu Duha Svetoga koji djeluje u nama, đavao nam ne može ništa. Ako se držimo Isusova puta, đavlu itekako smetamo u ostvarenju njegovih zlih nakana.

Drugo je bojište na putu obraćenja duh ovoga svijeta koji danas preko sredstava javnoga komuniciranja masivno prelazi sve granice i ulazi u pamet i srca ljudi. Duh ovoga svijeta protivan je duhu Božjemu. Duh ovoga svijeta promiče životnu filozofiju uživanja pod svaku cijenu, uklanjajući Boga i njegove zapovijedi, a stavljajući na prvo mjesto sebe i svoje grješne požude. Vidjeli smo kako je duh svijeta doveo izgubljenoga sina na rub propasti. Živeći grješno i razbludno, rastrošno i neodgovorno, upao je u veliku nevolju. Kad mu je nestalo novca, nestalo je i prijatelja. Svijet obećava sreću, ali je ne može dati. Nije sretan onaj tko puno ima, nego onaj tko malo treba. A malo treba onaj koji Boga ima u svom srcu, koji istinski vjeruje, uzda se u Boga i ljubi Boga i bližnjega svoga.

Konačno, treće bojište na putu obraćenja vlastito je srce. Treće bojno polje su požude vlastitoga tijela. »Jer iz srca dolaze zle misli, ubojstva, preljubi, bludnost, krađe, lažna svjedočanstva, psovke. To ukalja čovjeka«, kaže Isus (Mt 15, 19-20). Sve podjele i nepravde u svijetu dolaze od one podjele koja je u srcu svakoga čovjeka (GS, 10). Prema tome, i svaka obnova društva događa se preko obnove pojedinca. Novi svijet počinje s novim čovjekom. A novi se čovjek stvara obraćenjem vlastitoga srca. »Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Gospodinu, Bogu svomu, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom«, poručuje nam Bog preko proroka Joela (Jl 2, 13).

S Bogom život nikada ne umire

Biti pravi kršćanin nešto je prekrasno, ali i zahtjevno. Bog nam nudi vječni život u svom kraljevstvu. To su ljepote o kojima ovdje ne možemo ni sanjati. Sv. Pavao kaže da ono što je Bog pripravio onima koji mu vjeruju i koji ga ljube, nadilazi svaku našu želju i zamisao. Za to se isplati žrtvovati. U to se isplati vjerovati i živjeti. Za to se isplati i umrijeti.

Završavam ovo razmišljanje o obraćenju riječima svetoga otca Franje, koji nam, navodeći Isusove riječi, poručuje: »Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?« »Početak vjere je svijest o tome da nam je potrebno spasenje. Nismo sami sebi dovoljni, sami tonemo: trebamo Gospodina kao drevni pomorci zvijezde. Pozovimo Isusa u lađe našega života. Predajmo mu svoje strahove da ih on pobijedi. Poput učenikâ iskusit ćemo da s njim na lađi ne ćemo doživjeti brodolom. Jer to je snaga Božja: okrenuti na dobro sve što nam se događa, pa i loše stvari. On donosi spokoj u naše oluje, jer s Bogom život nikada ne umire.«