PASTIRI I PASTVA Tko je odgovoran za grijehe stada?

Foto: Shutterstock

Katoličku Crkvu potresli skandali. Popustila stega vjere. Rasplamsao se grijeh među pastirima, spustio se u stada. Na konačnom sudu, tko je odgovoran za grijeh? Pastiri, jer su zgriješili, i jer su grijehom svojim potaknuli na grijeh one koji su im povjereni? Ili i prvi i potonji, prvi jer su svjesno zgriješili, a potonji jer su slijedili pastirski grijeh, prezreli Božje zapovijedi?

Ako je svatko odgovoran za svoj grijeh, kako stada mogu pravodobno, a u skladu s Katoličkim katekizmom, katoličkim vjeronaukom, upozoriti na grijeh pastira ogrezlih u grijehu, što ne vidi i ne čuje vrh Crkve, Vatikan, na vrijeme, nego kada požar poljulja, ozlijedi povjerenje vjernika, a razbukta radost bezbožnika, protivnika Katoličke Crkve?

Čitatelj

Vaše pismo i razmišljanje otvaraju cijeli niz različitih, vrlo aktualnih i bolnih pitanja o našoj osobnoj odgovornosti za Crkvu, zajednicu, pojedinca i za grijeh te o tome može li se odgovornost za grijeh »stupnjevati« i jesu li za grijeh vjernika odgovorni pastiri. Odgovore na sva ta pitanja daje nam Katekizam Katoličke Crkve (KKC) koji ponajprije čak i sam grijeh – koliko god to paradoksalno zvučalo – stavlja u posebno ozračje, i to prvim podnaslovom u stavku 7. koji govori i čovjekovu padu, to jest prvom grijehu. Podnaslov glasi: »Gdje je obilovao grijeh, preobilovala je milost«, a tekstom se upozorava da je grijeh prisutan u čovjekovoj povijesti, ali se stvarnost grijeha, posebno istočnoga grijeha, razjašnjava samo u svjetlu božanske Objave: »Samo kad se poznaje Božji naum o čovjeku, shvaća se da je grijeh zloporaba one slobode koju Bog daje stvorenim osobama da mogu ljubiti njega i ljubiti se međusobno« (KKC 387). Polazeći već od istočnoga grijeha, koji su počinili praroditelji Adam i Eva, Crkva vrlo jasno uči da taj grijeh »nema ni u kojem Adamovu potomku biljeg osobne krivnje«, a »krštenje, dajući milosni Kristov život, briše istočni grijeh i vraća čovjeka k Bogu, ali posljedice grijeha na oslabljenu i zlu sklonu narav i dalje ostaju u čovjeku te ga izazivaju na duhovnu borbu« (KKC 405).

Katekizam nadalje tumači da je »naš Gospodin povezao oproštenje grijeha uz vjeru i krštenje« (KKC 997), kao i da »Kristov poziv na obraćenje odzvanja i sada trajno u životu kršćana« (KKC 1428), što znači da je Crkva svjesna da će kršćani griješiti jer je »čovjekovo srca teško i otvrdnulo« (KKC 1432). Taj poziv na obraćenje vrijedi za sve – i za pastire (dakle, za crkvene poglavare), kao i za vjernike – one koji su im povjereni, kako pišete. No ponajprije valja istaknuti da je grijeh, prema naučavanju Katoličke Crkve, osoban čin, a KKC ga definira kao prekršaj protiv razuma, istine i ispravne savjesti; to je »prijestup istinske ljubavi prema Bogu i bližnjemu, zbog izopačene privrženosti nekim dobrima«. »On ranjava čovjekovu narav i ugrožava ljudsku solidarnost; definiran je kao ‘riječ, čin ili želja protiv vječnog zakona’. Grijeh je uvreda Bogu« i zbog »oholog uzdizanja samog sebe grijeh je dijametralno oprečan Isusovoj poslušnosti koja ostvaruje spasenje« (KKC, 1849 i 1850).

Činjenica je da je grijeh osoban čin, ali smo svi mi, osim toga, odgovorni i za grijehe što ih drugi čine kada u njima sudjelujemo »izravno i svojevoljno; naređujući, svjetujući, hvaleći ili odobravajući ih; ne prijavljujući ili ne sprječavajući ih kad smo to dužni učiniti; štiteći one koji čine zlo« (KKC 1868), pa tako »grijeh čini ljude uzajamnim sukrivcima dajući da među njima vlada požuda, nasilje i nepravda«. »Grijesi su uzrok društvenih situacija i institucija koje se protive božanskoj dobroti. ‘Strukture grijeha’ izraz su i učinak osobnih grijeha. Navode svoje žrtve da i one čine zlo. U nekom analoškom smislu one tvore ‘društveni grijeh’« (KKC 1869).

Iz tih je katekizamskih navoda svima nama jasna i naša uzajamna odgovornost za grijeh, premda nitko ne će nijekati da je grijeh osobni čin. Katekizam jasno kaže da smo odgovorni i za tuđe grijehe, i to ne samo kada smo u njima izravno i svojevoljno sudjelovali, ili ih naređivali, hvalili ili odobravali, nego i ako ih nismo prijavili i ako ih nismo spriječili kada smo to bili dužni učiniti. A ako nam je više dano, od nas će se i više tražiti. Suodgovorni smo i sukrivci smo i kada štitimo one koji čine zlo, pa tako dolazimo i do pojmova kao što su »strukture grijeha« ili pak »društveni grijeh«, o kojima moramo voditi računa. Svaki put kada nam je ispred Istine pisane velikim slovom, to jest Isusa, neka naša istina; kada nam je ispred Osobe – Isusa – neka institucija, naš dobar glas ili prijateljstvo, povezanost ili navezanost na neku osobu kojoj se ne možemo ili ne želimo zamjeriti i prešutno dopuštamo da čini grijehe i u njima ustrajava, snosimo odgovornost za ono što se događa i postajemo dio »struktura grijeha« koje smo dužni prokazati. Kada bismo tako djelovali, kada bismo se makar držali pavlovske »bratske opomene« i na vrijeme upozoravali »prvoga do sebe«, pa onda i sve one kojima je dana vlast upravljanja vjerničkim zajednicama – počevši od najmanjih prema onima najvećima – onda se ne bi poljuljalo povjerenje vjernika, niti bi se nad našim grijesima radovali bezbožnici. No neka nas to ne brine jer nas ne bi trebalo brinuti što se netko raduje nad našim pogrješkama, grijesima i teškoćama. Protivnika Crkve uvijek će biti. No nas daleko više mora brinuti kakvi smo i kakvi ćemo doći pred Boga. I zato svi, koliko je god u našim moćima, pa i iznad tih moći, moramo učiniti sve da se grijesi ne množe. Na svima je nama da budemo sol zemlje i svjetlo svijeta – i ne samo svijeta, nego ponajprije svoje zajednice, Crkve u kojoj svatko ima svoj dio odgovornosti, a pastiri ponajveće.

IZVORGlas Koncila br. 8/2020.
Prethodni članakORGULJAŠ I ZBOROVOĐA DOMAGOJ BRLEČIĆ KOJI MUZICIRA U DVJEMA ŽUPAMA I DVJEMA (NAD)BISKUPIJAMA U župi je potrebna širina glazbenoga repertoara
Sljedeći članakPREDSTAVLJANJE ZBORNIKA ŽUPLJANA ŽUPE SV. MARKA EVANĐELISTA IZ MARKOVCA NAŠIČKOGA Trajan zapis o živoj vjeri