Budući da je korizmeni hod usmjeren prema Uskrsu, ima smisla život odricanja, molitve, činjenja dobrih djela i osluškivanja Božje riječi. Stoga su i biblijski tekstovi u korizmi usredotočeni na prikaz vjerničkoga života koji osobu dovodi do Boga. No pitanje o smislu vjere i njezinih učinaka u životu vjernika muči mnoge vjernike. Jer svatko bi htio konkretnu i opipljivu vjeru koja će se moći doista potvrditi u praksi. Osim toga može se čuti u posljednje vrijeme kako je razlog da mladi pomalo odlaze od života u vjeri i to što im se ne posreduje iskustvo vjere u praktičnom životu. Izostankom iskustva vjere u svakidašnjici oni malo-pomalo odlaze na druge životne putove. No upravo tu i leži potencijal vjere i govora o vjeri. Naime tek kada čovjek počne shvaćati da vjernički život nije tek teoretski govor o Bogu, nego da se vjera i sam Bog očituju u realnosti života svakoga dana, govor o vjeri i vjerničkom životu u praksi zadobiva puninu smisla.
Vjera u vječni život
Evanđeoski ulomak ove nedjelje govori o važnosti vjere u životu. Vjera je to koja je opipljiva te traži da bude realizirana već ovdje i sada. To je ujedno temeljna poruka Ivanova teksta koji u središtu ima scenu smrti. Lazar, Isusov dobri prijatelj, preminuo je. Vijest je to koja pogađa njegove sestre, ali i samoga Isusa, kojega evanđelje prikazuje u potpunosti čovjekom. Dapače govori o tome kako je Lazara uistinu ljubio kao svojega prijatelja te da je u tu kuću rado navraćao. Takav iskren odnos potreban je svakomu čovjeku jer nitko nije stvoren da bude otok izoliran od svijeta, nego čovjek koji sebe ostvaruje upravo kroz mrežu odnosa koju za života stvara i koji ga oplemenjuju i raduju. Iz toga razloga vijest o smrti onih s kojima je provodio dane neizbježno pogađa Isusovu osobu.
Pogođene su na vrlo snažan način Lazarove sestre Marta i Marija. Kako i ne bi. Brat je to kojega su neizmjerno voljele. Ta ljubav biva razlogom da i samoga Isusa pomalo »optuže«. I Marta i Marija smatraju da bi Isusovim boravkom u kući dok je Lazar umirao on ipak ostao na životu. A Isus, što on čini? U maniri mudroga učitelja vodi i Martu i Mariju prema dubini vjere i njezina smisla. Započinju tako iskreni i duboki razgovori o vjeri koji su orijentirani oko temeljnoga vjerskoga pitanja: vjere u vječni život.
Ustati iz smrti na život
Dok Marta, a i Marija poslije, govori o vjeri u vječni život koja se ima očitovati jednoga dana, Isus ne misli tako. Želi da njihova vjera od neke prostorno i vremenski buduće postane prostorno-prezentska vjera. Čini to na način da Martu i Mariju usmjerava prema dubini shvaćanja njegova lika. Zato im, nakon što odgovore da vjeruju u uskrsnuće i život vječni, pogled usmjerava na način dolaska do vječnoga života. Do toga života, a to je Isusu važno pojasniti, dolazi se vjerom u njegovu osobu koja je darivatelj toga života. Za sebe otvoreno i kaže da je on uskrsnuće i život te da onaj koji vjeruje u njega, ako i umre, živjet će. Drugim riječima, slušati Krista i vjerovati na njegovu riječ postaje način dolaska do neba. Tu lekciju uči Isus i Martu i Mariju. Dakle, vjerovati u Isusa, i to već ovdje i sada, a ne tek jednoga dana, način je prelaska u vječni život. Vjerovati i onda kada je život na materijalnoj razini stvarno prekrasan; kada je oko čovjeka toliko ljepote i radosti koja ga ispunja zadovoljstvom. Ali isto tako vjerovati i onda kada ne ide sve po planu i onako kako je netko zamislio te to stvara sve veću tjeskobu i nemir u ljudskom srcu.
Brojna pak tjeskobna stanja u koja čovjek zapadne uzrokovana su i nerealnim slikama koje stvara ljudsko srce i um. Osim toga iskren razgovor o svemu tome s istinskim prijateljima često izostaje. Tada život postane doista težak. A sve se može u hipu promijeniti. Bit će važno zastati i osluškivati. S jedne strane Krista i njegovu riječ, a s druge strane i ljude koje život stavlja na put. One ljude s kojima se s vremenom postaje istinski prijatelj i brat dok svi zajedno ne prispiju do zajedništva s Kristom u nebu. Tomu, čini se, uči evanđeoski ulomak ove nedjelje kada opisuje čestu sliku ljudskoga života, prijatelje okupljene oko odra najmilijega brata i prijatelja.
Braća i prijatelji okupljeni oko odra pokojnika, ako su okupljeni u vjeri u Krista, unatoč neizbježnoj smrti svojih najmilijih, nisu osuđeni na očaj i vječni mrak. Naprotiv, u vjeri da je Krist sam već pobijedio smrt i ušao u zajedništvo radosti s nebeskim Ocem, i sami okupljeni oko tijela pokojnika bivaju ohrabreni i osnaženi. Jer Lazar biva pozvan nanovo u život. Događa se to tako što se odaziva Kristovu glasu te ustaje iz smrti na život. To se treba dogoditi sa svakim vjernikom. Vjernik je pozvan već sada dok živi na zemlji znati prepoznavati Kristov glas. Družiti se s njim i upijati njegov nauk te time jednom biti sposoban čuti isti glas koji će ga pozvati u život vječni. Istu vjeru ispovijeda svaki katolik dok nedjeljom nakon svećenikove propovijedi izgovara riječi vjerovanja: »Vjerujem u uskrsnuće mrtvih i život vječni. Amen.« Da, po vjeri već sada na misnom slavlju nedjeljom ulazi se u vječni život.
