POLITIKA GAŽENJA A gdje je naša »nađhrvatska«?

Foto: Shutterstock

– I što ću sad s tom kutijetinom? – unezvjereno se suočavam s neizbježnim pitanjem netom što sam izišao iz velikog »mirišljavog« i »europskog« dućana veličine nogometnog igrališta, u kojem rade tek dvije »igračice«, koje su istodobno prodavačice, spremačice, »slagačice« na police, »kucačice« na blagajni… Valjda sam zato, grozničavo u repu čekajući da jedna konačno stigne i do blagajne, zaboravio da vrećicu, želim li ju, moram sam uzeti još prije ulaska u »blagajnički peterac«. Ovako ugurala mi bešćutna žena na blagajni tu kutijetinu bez ičega, tek tako, u ruke! Tramplav i nesiguran kakav jesam, nisam se snašao, stoički sam ju prihvatio i evo me sad!… A nijedan mi džep nije dovoljno velik, trista mu… – uporno i dalje pokušavam džep ljetne jakne pretvoriti u vreću bez dna. – Trista mu… kuna, koliko me i koštao taj »energizirajući tonik«, s kojim će lice moje žene biti opet mlado kao ono kad smo… išli u Mađarsku?

Gola kutija tonika u golim rukama proustovski me podsjeti na Nagykanizsu osamdesetih, kada smo hrlili tamo po dimljeni sir i »papricizirane« kobasice, autogume, a »samostalni poljoprivrednici«, da ne velim seljaci, i po krmnu smjesu za piceke i ostalo blago… Nezaboravni slučaj bila mi je »flajšmašina« za meso, koju sam kupio u nekoj trgovini nalik onima iz najranijeg djetinjstva. Nije to bilo samoposluživanje, već mi je namrgođena Mađarica, nakon što sam se sav ispresavijao preko masivnog drvenog pulta kako bih joj kažiprstom pokazao što želim, samo tako ugurala u ruke flajšmašinu, neumotanu, bez vrećice, bez kartona, bez kutije, bez ičega! Na izlasku iz dućana osjećao sam se kao da sam naoružan, misleći kako baš svi Mađari Nagykanizse očekuju da ću sad nasrnuti u njihova dvorišta ne bih li odmah isfaširao kakvog pajceka ili makar puricu. Kako smo se tada podsmjehivali Mađarima, mi »Hrvati sa Zapada«! Oholo nam se činilo da su »sto godina iza nas«, pa ih, eto, »spašavamo« od bijede dolazeći po njihove dobre kobase… A sad…

– Čuj ovo sad! – samo što sam otvorio vrata stana, dočeka me moj šuro, znameniti »Sin Oluje«, i bez pitanja započe mi »nedjeljna čitanja« iz nekih novina, rekao bih otprije tri nedjelje. – Svi navalili, ovi europski političari i činovnici, na mađarskog premijera, kao »tip samovoljno guši demokratske slobode«, a čuj kaj mađarski narod govori: »Otkako nam je Orban premijer, bolje se živi. Imamo jako dobrog premijera i zahvaljujući njemu sve je krenulo nabolje. Zna što nama Mađarima treba! I plaće i mirovine su poras…«

– Šuro, pa ti si vidovit! – prekinuh ga, istinski udivljen. – Pa kak’ si znao da ja baš sad, cijelim putom do doma, mislim na Mađarsku, na »vajkreme«, »pik-kobasice«, »Karavan« sireve, na Nagykanizsu…

– Ma daj, frišku figu ti misliš na Nagykanizsu! – dobar je i šuro u prekidanju drugih. – Mislio si ti, kao i ja, na »nađhrvatsku«! Zapravo, na to hoće li se konačno naći netko tko će i nama »naći Hrvatsku«, onu pravu, koju smo nekak’ »pogubili« otkako smo ju oslobodili… Ili ju nismo… Netko tko će znati i to što nama Hrvatima treba! A ne da, svakog dana, tu imamo samo »svjetska prvenstva u gaženju«! Od gaženja zastava do gaženja sjećanja, osjećanja, glasova i glasača, gaženja zdrave pameti! I, hoće li se naći netko tko će tu hrvatsku politiku provoditi, bez obzira što o tome mislili i govorili svi »europajaci« i »briseljaci«!

– Eee, ne ide too… – odlučih šuri malko »dignuti tlak« – kad mi Hrvati više volimo »urbane« nego »orbane« političare!

IZVORGlas Koncila br. 17/2018.
Prethodni članakSRPSKI ZLOČINI G. 1991. NA SLATINSKOM PODRUČJU (6) Ubijen motornom pilom a potom spaljen!
Sljedeći članakŽUPNI DOM SUHOPOLJA CRKVA S DVA TORNJA I KUPOLOM Duhovni impulsi široku slavonsku dušu čine još srdačnijom