MUŽEVI I »NJONJEKI« O čemu se (ne)smije govoriti?

Ilustracija: D. Zloušić

– Jeste čuli ovaj? – pita i bez odgovora nastavlja pričati vic moj šuro, znani »Sin Oluje«. – »Draga«, pita muž ženu, »jesi li ti ikad poželjela biti muško?« A ona će: »Ne, a ti?«, ha, ha! – sam se prvi i smije svojoj šali. – Eto, u tom vicu leži zec! O tome nam već tjedan dana peru mozak po novinama, nakon što je onaj pater pozvao muške u kamp na Kupresu i rekao im da ne bi trebali postati »njonjeki«, koji samo po kući usisavaju…

– E, sine, i ti si lud ili se to praviš, kao i ovi koji su ga napali! – hitro mu u riječ ukliže otac, stari muž i punac Jura. – Nema to veze s pomaganjem ženi. Imali smo mi »Njonju«, tako smo ga i zvali, još prije pedeset godina u društvu, a da tip nikad u životu nije primio usisivač! Niti je peglao, niti suđe prao, ja sam bar to, niti je djecu previjao pa je svejedno postao »njonjo«! Nije problem što kuhaju ili sve po kući znaju, nego što instinkt pijetla nemaju! Što se odmah povlače, predaju i pravdaju, skrivaju… Nekoć je takvih »njonjeka« bilo tek tu i tamo, jer morali su svi makar u vojsku, pa su se bar tamo malo osamostaljivali… A danas? Pfff… sami »modni mački« i »muški plački«! Ravno iz majčinih skuta, uvuku se pod ženinu suknju…

– U ženine hlače, to je točnije! – dodah i ja jednu mušku. – Jer danas ženama možeš noge vidjet još samo na svadbama!

– Je, valjda se tad i one trude sebi dokazat da su još žene? Ha, ha… – pridoda šuro.

– Ma sve je dobro rekao pater Ike! – ubaci se i moja ženica Jelica, taman kad je razgovor opasno počeo kliziti u »muškošovinističke« vode. – Prave se blesavi da ga nisu razumjeli, glumataju ovi koji ga kritiziraju. Ili su fakat prave »njonje«?… Ma, ljubomorni su na patra što ih je nadmašio u promidžbi, što zna napraviti reklamu kampu! Jer, mogao je napisati samo da se održavaju »duhovne vježbe za katoličke muževe«. I nikom ništ’, ne bi se ni doznalo za njih!… Ma, zato mi je baš krivo što se pater poslije išao opravdavati »amoitamo«, ublažavati što je rekao…

– A ti baš htjela još malo »zašiljiti«, ha? – i ja zaoštrujem.

– Pa da! Pa zar danas, u demokraciji, kad svatko smije govoriti što ga volja, zar je zabranjeno reći da bi za obitelj, za društvo i državu, za demografiju najbolje bilo kad bi jedan roditelj bio stalno doma, ili bar do treće djetetove godine, plaćen za to kao odgojitelj!? Ako bih se za to zauzimala… bi li me zato već sad stavili u zatvor ili bih makar ostala bez posla?

– Tja, ne znam… – počeh. – Probaj, žena si…

– U čije ime danas svi govore i »brane« me od onoga što bih možda zapravo baš i htjela?!

– Ha, sestro, iskušaj koliko je snažno ovo novo, liberalno jednoumlje! – uključi se opet šuro. – Uvjerit će te da si sigurno još od djetinjstva sanjala da budeš moćna politička stranačka šefica ili bar biznismen… hoću reći »bizniswumenka«, koja će imati »svijet pod nogama«. Kao što su mene već uvjerili da sam oduvijek želio samo mijenjati pelene i praviti goblene!

– Ha, ha! Hajde, sine, ti si bar pušku nosio – podupre ga konačno otac, stari Jura – a ovi neki mužeki, ovaj moj zet, samo su perom mrčili…

– Ajmo, ajmo mužeki, sineki, njonjeki! Dosta ste kampirali u sobi… – prekinu nas puničino probijanje zvučnog zida. – Svi u kuhinju, još sam vam jednom napravila ručak dok vi mlatite praznu slamu!